Kozjim stazama po Volujku

Tura koju smo odredili za ovaj put bila je logičan slijed. Prošle godine nekako u ova doba smo pokušali nešto slično, ali nismo bili baš zadovoljni konačnim ishodom. Tadašnja ekipa u sastavu Nenad, Dragan, Edo i Božo slijedili su staru stazu na topografskoj karti, ali se nisu baš dobro proveli. U naumu im se ispriječila kleka, vertikale i ostala čudesa, pa kako su izgubili dosta vremena, sa Sedla su se popeli na Lica i spustili prema Suhoj, gdje ih je pokupio Obrad.

Onda smo prije pola godine imali raspravu kako se provući sa Sedla na Badnjine, pa je bilo svakakvih prijedloga, čak i da je to nemoguće bez pune opreme, a kao najgoru varijantu smo odabrali sa Sedla kroz Tiholjicu, na Previju, Staninu gredu i Oštrikovac.

Presudno je bilo zadnja tura koju smo imali na Lica i Adžovac iz pravca Suhe, kada smo dobro osmotrili pravce, detaljno ih analizirali i čekali da netko zasvira start.

Odredili smo dan ranije noćiti na području Tjentišta, odabir je pao kod Obrena u Sastavcima. Buđenje prije sedam, doručak, kava i put prema Izgorima.

Makadamski put do Izgora u dužini od desetak kilometara nije za pohvaliti, a za mala auta samo u slučaju da ti ga nije žao ni malo. U glavnom, mala auta ostavljaju odmah kod mosta, pa se prebacuje kako tko zna i umije.

Od crkvice u Izgorima polazimo oko 8:30, rosa je natopila travu, a oblak sjeo na vrhove i ne namjerava se micati. Laganim hodom preko pašnjaka s kojih sočna planinska trava još nije skinuta, dolazimo napola do Kuzmanskih stupa. Magla, slaba vidljivost, vijećamo gdje i kako dalje.

Dragan i Božo traže da sačekamo da se raziđe oblak, jer ući u smjeri gdje se ništa ne vidi nije nikako pametno. Čekamo 15-tak minuta, tapkamo u mjestu, pa se lijevo odvajamo ispod stijena koje vode prema siparu iznad Uskočkog vrela. S lijeve strane nam ostaje šuma iznad Izgora, a s desne vertikale koje se rasute nadvisuju nad nama s Badnjina.

Nastavljamo ispod Širokih točila, spuštamo se niz šumu kako bismo došli nadomak Studenog vrela i potražili prolaz prema gore.

Prošle godine je ekipa krenula ucrtanom starom stazom koja prolazi tik ispod Širokih točila, ali se nisu baš proveli dobro i ovaj put odlučujemo zaobići tu dionicu.

Izgubili smo dosta visine od vidikovca koji je karakterističan po velikom osamljenom boru, izbjegavamo kleku koliko možemo. Pod kuloar iznad Studenog vrela, koji vodi prema gore dolazimo negdje oko 11:15.

Raspoređujemo se u dvije grupe, izviđamo, planiramo, ali sve nekako u hodu. Strme padine obrasle mokrom travom, vertikalni skokovi ispod i iznad nas, sve nekako nazubljeno, negostoljubivo. Dolazimo ispod jedne dionice koju treba ispenjati, čini nam se dosta zahtijevna, jer nismo ponijeli klinove, a postaviti sidrište se nije imalo gdje, osim što je Dragan ponio cepin, što se pokazalo odličnim, jer u skliskoj travi bi dobro došao.

Provlačimo se s desne strane stijene, Dragan ide prvi u izviđanje, za njim Božo. Naprijed se i nekako može, nazad skoro nemoguće. S desne strane nam ostaju vertikale, a slijeve strane špicasta stijena koju smo odredili za orijentir. Grčevito se hvatamo za kamenje, busenje trave, nisko raslijnje, tražimo svako pogodno mjesto za hvatište. Nemamo nikakog izbora nego samo nastaviti gore, iako ne znamo šta nas čeka iza sljedeće stijene. Dolazimo na greben iznad špicaste stijene. Prošle godine je Nenad puštao drona kroz te kuloare. Odmaramo kratko i nastavljamo dalje, ovaj put preko sipara, lakše je puno iako nam noge bježe nazad.

Na sedlo izlazimo oko 13 sati. Dočekalo nas je krdo od 30-tak divokoza, nesvakirašnji prizor, vješto se prebacuju sa stijene na stijenu, kao da plešu. Marinko oduševljen, veli da mu je ovo prvi put vidjeti ih uživo.

Spuštamo se u Tiholjicu, oblaci zasjeli na vrhove, zakrili nam vidike, svaki kuloar sad isti, sipar s desne strane se razvukao ispod grebena, a mi odabiremo spustiti se niše na kamene blokove, jer lakše je nego da ti bježi pod nogom. Pomanjka nam samopouzdanja i početnog elana. Vizualno ne možemo odrediti gdje smo. Nazad ne možemo, izići direktno na greben nije pametno, rosa iz oblaka je namočila sve okolo, a javljaju se i pokoje kapi kiše, taman kako su i postavili u prognozi.

Dragan veli da netko ima na padinama ispod Lica. Dvoje planinara se spušta prema nama. Negdje s druge strane sipara, Dragan ih doziva da se spuste niže i idu prema nama da izbjegnu naoko iscrtanu stazu s njihove desne strane koje su divokoze udubile, ali samo za tu dionicu dok ne prođu sipar.

Na kraju sipara pravimo malo dužu pauzu, nešto smo lagano i pojeli, raspoloženje se polako popravlja, a oblak kao da se razrjeđuje. Na Oruxu vidim da smo točno ispod stijena, s desne strane Prstiju. To je jedna od planiranih dionica koju smo osmatrali prošli put, a našli smo tu negdje i stare markacije na kamenju.

Odabiremo logičan put, koristimo intuiciju, a predznanje iz topografije i iskustvo nam daje za pravo da produžimo ravno gore.

Negdje na pola sipara, Dragan viče da je našao još jednu marku, ali se put odmah iznad račva na dvije logične dionice. Nastavljamo širom, desnim kuloarom, odakle se iz uskog lijevka rasipa sijenje i kamenje skroz do pod Stolac. Ulazimo u stijenu. S lijeve strane vertikalni stupovi Prstiju, s desne strane položena kamena ploha izrezbarena milenijskim bujicama koje cijede s vrhova iznad nas.

Sipko kamenje, oprezno se provlačimo da ne bi koji pokrenuli na nekog ispod. Pomoli se još jedna marka, pa još jedna. Ispade da smo naišli na staru planinarsku smjer. Izlizani obrisi crvene boje u kamenu svaki put kad ih vidimo, kao da smo vidjeli najrođenije, jer oblak i dalje sjedi gore iznad, ne miče se, skloni se tek toliko da nam daje povoda da nastavimo dalje.

Izviru pristi na Prstima, nazubljeni šiljci preko kojih se prebaciju, provlače pramenovi magle. Djeluju mistično, sablasno.

Ispod nas negdje na pola staze ono dvoje što su se spuštali s Lica. Ispade da su nas pratili, oblaci i magla su učinili svoje, a nismo se ni razumjeli, a kako vele planirali su na Adžovac. Dragan im dovikuje da se vrate nazad, jer su autom došli iz pravca Suhe i na ovu stranu im nikako ne bi odgovaralo.

Dolazimo pod stijene. Znam da to je zadnja dionica koju trebamo ispenjati prije položene prohe koja vodi do grebena. Draganu mrsko raspakirati opremu, uže i dalje stoji u ruksaku, nastavlja dalje. Govorim da se usidri iznad i da ga pruži, ali džaba…

Provlačimo se i nastavljamo nogom do grebena gdje stižemo u 16 sati. Oduševljenje, radujemo se kao mala djeca, odradili smo planirano. Otvoren pogled niz jugozapadne padine puca do Lebršnika.

Pravimo mali odmor i obaramo prema kotama koje su nam ostale, Kota 2181 i 2184. Koracati preko travnate padine sad je kao voziti se autocestom u odnosu na cjelodnevni put. Malo nam je i to bilo, pa produžimo skroz na Badnjine. Idemo pogledati kuda smo prošli, jer oblaci su se skoro pa razišli. Cijeli dan, sa svim što smo prošli, za svaki uloženi napor dobivali smo nagradu. Ovo s Badnjinama je došlo kao šlag na kraju. Sunce u zalasku, oblaci se igraju s vrhovima, sklanjaju i otvaraju pogled nam.

Spust prema Izgorima opet preko Kuzmanske stupe, vrletna staza, polako se spuštamo, a pogled leti desno, snimamo put kojim smo prošli, a i kojim ćemo proći, valjda nekad opet.

Turu završavamo u 19:30 sati, iscrpljeni, satrveni, oduševljeni.