Solistički koncert Anje Rajić na mjestu gdje najviše volimo doći. I Vranica je jučer orkestrirala s njom, svojim mirisima, zvucima, okusima, dodirima, bojama.
Neobično mjesto, neobična publika, neobična glazbenica, a svi smo nekako prihvatili da budemo baš takvi, neobično obični.
Izabrati vrijeme i mjesto, malo volje, malo truda i eto ti recepta za lagode, užitka. Tako smo jučer pratili prognozu, onako kako smo i učili u planinarskoj školi, mjesto smo odabrali nekad ranije, volje imamo napretek, a pojačan puls, usklađeno disanje dok srce pumpa ubrzanim ritmom i nije neki trud, kad ljubav pogonsko gorivo je.
S Travničkih vrata direktno na Krstac bilo je biti ili ne biti, jer violina od nekoliko tisuća eura je tu, ali tko ne proba, neće ni znati može li se, obično ili neobično, pitanje je samo kuta odakle gledaš.
Na Krstacu ovaj put osim bijelih kumulusa, povjetarca, planinskih mirisa i zvuci violine krijepili su duše naše.
Anja nas je oduševila izvedbama J. S. Bacha, E. Blocha. Do jučer nismo niti znali za nju, da postoji, a danas nam je pokazala svoj raskošni talent.
Tanane duše kroz prste je progovorila, pretočila emociju u zvuk koji pomiješan s prostorom koji Bog nam je dao, pokazala da ovi prostori mogu puno više od onog što jesmo do sada.
U povratku vjetar pojačava, gromovi, kiša i led. Vranica se razbjesnila, rastužila ili šta već, a bit će da hoće još.
Dosta za danas, eto nas opet čim prije.
A kako je to bilo pogledajte video koji nam je spremio Dragan Mamuša.