Kilimanjaro 2008.

Otprilike, prije 4 milijarde godina, zemlja se počela hladiti i dobivati sferičan oblik. Milijardu godina poslije, milenijskim geološkim procesima izranja kopno iz vječitog oceana. Prema paleo-geološkim istraživanjima, jedno od najstarijih mjesta na planeti Zemlji nalazi se na području jugoistočne Afrike, preciznije u sjevernom dijelu današnje Tanzanije.
Prema teoriji evolucije, kolijevka čovječanstva nalazi se tu pred nama… tako je, evo baš tu ispred nas.

Putopisna reportaža s ekspedicije koja je trajala od 02.09.-18.09.2008. godine, u organizaciji HPD “PLOČNO” Posušje. Kilimanjaro je vulkanskog porijekla i najviša planina u Africi smještena samo 3 stupnja južno od ekvatora. Preko 90 km staze vodi do vrha uz visinsku razliku od gotovo 4.000 m.

Kilimanjaro je prvi počeo istraživati njemački misionar Johannes Rebmann. On je svojim istraživnjima obavijestio Royal Geographic Society (Kraljevsko društvo za zemljopis), ali njegovi izvještaji o snijegom prekrivenoj planini u istočjoj ekvatorijalnoj Africi su osporavani od tadašnjih znanstvenika.

Prvi se na vrh popeo 06.10.1889. godine dr. Hans Meyer sa Ludwigom Purtschelle-rom, iskusnim planinarom. Ekspedicija se sastojala od puno nosača, vodiča i savjetnika. Meyeru je trebalo gotovo šest tjedana do vrha, šest puta duže nego što danas treba za prosječan uspon.

Nije ni čudo što je Ernest Hemingway odabrao baš ovu planinu, ili je ona odabrala njega… “Snjegovi Kilimanjara” roman i film koji i danas čitamo i gledamo s jednakim užitkom…

Prošle godine, otprilike u ova doba, smo gostovali na TV KISS povodom promocije ekspedicije ALPE 2007 kada smo osvojili najviši vrh Zapadne Europe Mont Blanc. Na kraju emisije voditeljica je pitala kakvi su nam planovi ubuduće. Bućo je ležerno odgovorio da bismo voljeli ‘skoknuti’ do Afrike ili možda otići na Ande. Suzdržavao sam se i zadržao ozbiljnost da ne prasnem u smijeh.
Tijekom mjeseca kolovoza ove godine smo intenzivirali fizičke pripreme i tjerali se boraviti na što većoj visini (Vranica, Čvrsnica, Vlašić, Bjelašnica…).

02.09.2008. (utorak)

Alarm za buđenje je namješten na 05,50 h, a već sam ga preduhitrio za sat vremena. Gledam kroz prozor, vidim da će jutro biti sunčano. Idealan dan za putovanje.
Po običaju prvo idem u kuhinju, otvaram frižider i biram da što prije doručkujem.
Oko 07,00 smo svi na nogama. Djeca ushićena što će ići ispratiti nas. Oko 08,00 izlazim prvi iz kuće, ubacujem transportnu torbu u auto, nije ni malo lagana sa svojih 20-tak kg, pogotovo ako je nosite par katova niže. Dolazimo pred Lotos, dosta ih se skupilo. Familija, prijatelji, poznanici, svi su došli doprinijeti na neki način.

U 09,00 smo planirali krenuti, oteglo se kojih 10-tak minuta duže. Pozdravljamo se, fin osjećaj vidjeti da činimo posebnu stvar. Pozdravio sam se s djecom, Mia po običaju divlja, Miriam sve prihvata sa smiješkom. Tu je i Vladina Dragana, nije joj svejedno, a nije joj prvi put da ga ispraća, koliko znam, do sada je bivalo i dužih i ozbiljnijih stvari.

Ukrcavamo se u auto i polazimo. Vožnja do Splita je tekla bez problema. U Šujici smo se odvojili preko Tomislavgrada, pa na Kamensko. Granični prijelaz nije bio prepreka kad je Rusko rekao kuda idemo. Na deset minuta od granice prema Splitu prometna nezgoda. Golf IV zagrebačkih tablica na krovu, troje unesrećenih, stajemo ponuditi pomoć, ali sreća bez ozbiljnijih posljedica.

Stižemo u Split oko podne. Sporija vožnja kroz Kaštela do aerodroma. Iskrcavamo stvari na kolica i guramo do check pointa. Tu srećemo Bonketa i Borisa, a potom i ostali dio ekipe se okuplja. To nam je prvi put da smo svi na okupu. Iako smo imali planova se naći prije samog polaska na jednom od uspona po našim planinama, nikako se nismo mogli organizirati zbog obveza. Milorad, vlč. Filip, Vlado i Knez su novi članovi ekipe u odnosu na prošlogodišnju.

Slijedi čekiranje karata i provjera prtljage. Moja transportna vreća vaga 19,7 kg, od dopustivih 20, a poslije smo utvrdili da i nisu toliko rigorozni, jer su nas puštali s većom težinom uz izgovor da smo prijavljeni kao grupa. Već u startu predosjećam problem. Vidim da službenik lijepi kontrolnu naljepnicu na platno moje vreće, iako mu govorim da to uradi na užetu koji zatvara vrh vreće.

Uslijedila je kontrola i nas i osobne prtljage. Tu su nas razoružali. Meni uzeli viljušku za jelo, dezodorans, gel za tuširanje, kremu protiv sunca, jer kako kažu ne smijemo ništa imati preko 100 ml. Kneza vraćaju zbog boce vode od 1,5 l, a fino nam je pisalo pred očima upozorenje.

Idemo na kat odakle se pogled proteže na pistu. Čekamo, ćaskamo. Kamion s prtljagom dolazi do aviona. Pripremaju se za ukrcaj. Na hrpi vidim svoju narančastu vreću. Odstranjuju je na trenutak, okolo traže nešto. Koji čas poslije vidim da su tražili kontrolnu naljepnicu da je vrate, jer je u međuvremenu otpala. Tu sam ostao kao ukopan, jer što ako…

Let je trebao biti u 14,45 h, ali je kasnio pola sata. Na poziv s razglasa, svi smo krenuli prema izlazu, dali karte na pregled i uputili se prema avionu. To mi je prvi let, adrenalin već kola tijelom dok buka motora podgrijava atmosferu.
Unutra uobičajena procedura prije polijetanja, vežu se pojasevi, slijede upute osoblja i već rulamo pistom. Odvajamo se od zemlje uz pojačan zvuk mlaznih motora Airbusa A320, osjećam pritisak od pojačane sile zemljine teže.

Sunčan i otvoren dan pruža nam prelijepe prizore ispod. Niže se jadranska obala dok se penjemo. U toku leta do Frankfurta avionom Croatia Airlinesa upravlja kapetan Šarinić, uzeli smo visinu od preko 10.000 m i brzinu od oko 900 km/h.
Nakon pola sata leta, stjuardese nas nude sendvičima i pićem, uglavnom nitko ne odbija. Knez ljut, stalno gunđa, traži svoju bocu natrag. Na kraju mu je stjuardesa donijela.

U Frankfurt slijećemo oko 16,30. ponovno prolazimo postupak čekiranja karata, a potom i kontrolu osobne prtljage. Vladu su olakšali za nekoliko kvalitetnih konzervi gotovog jela, a Knez je ostao bez švicarskog nožića. Uzalud je bilo negodovanja, nije pilo vode ni priča da je s njim spasio prijatelja na jednoj od ekspedicija, da mu je to draga uspomena, kontrolorka je bila neumoljiva. Tek nakon nekog vremena, zamolio sam njenog starijeg kolegu da nešto učine, a oni su tek pošto su nožić dobro pregledali, predložili da ga deponiraju uz potvrdu i da po povratku dođemo po njega.
Kompromis je urodio plodom.

U frankfurtskoj zračnoj luci smo vježbali strpljenje kad nas je jedan od članova osoblja provozao kroz hol od jednog do drugog check pointa, ni sam ne znajući gdje trebamo. Poslije kad je vidio koliko je sati, izgubio se s očiju.

Pred mrak se ukrcavamo u Boeing 767, njemačke zrakoplovne kompanije Condor. Dobivam mjesto do prozora s desne strane, Bućo je do mene. Ponovno pripreme za uzlet, unutrašnjost ispunjava neobičan miris kerozina dok motori sve jače bruje. Nakon nekog vremena, ventilacija je učinila da ponovno udišemo svježi zrak. Rolanje pistom i ponovno se dižemo u 20,45 h.

Ispod ostaju svjetla, sve sitnija i sve veće prostranstvo, kao platno ukrašeno svjetlucavim kamenčićima. Mreža ulične rasvjete, svjetla iz stanova, kuća prosuta pod nama, tjera maštu na teme iz filmova o Alienu, invaziji, na pamet mi pada Štulićev tekst: «…kako sam rođen, gdje to, zašto smo došli da ovdje živimo…».

U avionu nas uslužuju večerom, pićem u nekoliko navrata. Usluga vrhunska. Odspavao sam par sati, kako sam vidio, vjerojatno Sredozemlje i dio saharske Afrike.

03.09.2008. (srijeda)

Let iznad Tanzanije sam dočekao budan. Ispod se moglo vidjeti škrtija ljudska infrastruktura. Blijeda i razbacana svjetla govore puno toga. U tom trenutku se prepuštam mašti i iščekivanju.

Slijećemo u zračnu luku Kilimanjaro kod Moshija u 04,52 ujutro. Let je prvobitno bio predviđen prema Nairobiju u Keniji, ali obzirom da su u međuvremenu imali nerede zbog političke situacije, promijenjen je pravac leta.
Udaljena je od Moshija nekih 30-tak kilometara, izgrađena prije 4-5 godina, a u vlasništvu Švicaraca. Razvoj turizma u ovom regionu je bio uvjet da se dosta infrastrukture posloži u te svrhe.

Rano jutro, izlazimo iz aviona, prvo što mi skreće pozornost je težak zrak, visoka vlažnost i nekakav britak miris barskih trava ti paraju dišne putove. U holu, ventilatori s plafona neprestano kruže, čak iako je svježe. Poslije smo saznali da komarci napadaju u potpuno mirnim uvjetima i da ih cirkulacija zraka ometa.

Već u avionu smo popunili neophodne formulare za dobivanje turističkih viza, a koje su nam ovdje naplatili po 50 USD. Prolazimo carinsku kontrolu i ulazimo u prostor za preuzimanje prtljage.

Kupimo robu s neprekidne trake i stavljamo na kolica. Gotovo smo sve uzeli osim Borisa i Maćana. Prvom fale dvije torbe, a drugom jedna. Nelagoda se provlači među nas. Čekaju još koji tren, a onda se obraćaju službenicima koji ih ljubazno mole da popune određene formulare i da čekaju. Boris je poslije kontaktirano zračnu luku u Splitu, ovi su rekli da su torbe zapele u Frankfurtu i da će ih sutra proslijediti. Na licima im se vidjela zabrinutost, ljutnja, a kako i ne bi, kad su im sve vrijedne i korisne stvari unutra, bez kojih i sam uspon postaje upitan. U jednoj od torba je cjelokupan paket lijekova za ekspediciju.

Nakon više od sat vremena, ukrcavamo se u dva kombi vozila i putujemo prema gradu Moshi koji leži na nekih 900 m n/v, kako fra Šimun veli, kao i Rakitno.

Već se razdanilo, ovdje su nekako brzi i ravnomjerni prijelazi noći u dan i obrnuto. Od šest do šest, kao da ugasite ili upalite svjetlo. Vožnja do grada traje oko 45 minuta, niže se krajolik, neobičan, zemlja smeđa, crvena, puna kamenja, okruglog, vulkanskog. Drveće, grmlje, trava, neobični, polja neuredna, obrasla korovom, ili obrađena onako samo da što prije ispadne iz šaka. Na sve strane kukurzne stabljike vire iz zemlje, lišće k’o zastave poslije bitke ostavljeno vjetru.

Duž ceste, asfaltirane na njihov način, gdje se završni sloj radi na način da se prvo pospe i uvalja granulat, a potom bitumenom zalijeva kako bi se sve skupa povezalo, redaju se prva naselja. Trošne kućice napravljene prema zapadnoj arhitekturi, četvorokutnice izgrađene od pečene opeke ili betonskih punih elemenata s dvije simetrične krovne plohe pokrivene često limom, daskom, crijepom, uveliko nadbrajaju njihove tradicionalne okrugle ili četrvtaste prućem pletene i oblijepljene blatom, te pokrivene slamom. U prosjeku, svaka takva kućica bi imala oko 25-30m ². Gotovo svaka takva nastamba pored ceste je ujedno i nekakav objekt u kojemu se nešto prodaje, nudi, a obiluju reklamama Coca-Cola, Pepsi, lokalnih mobilnih operatera, visokotarifnih proizvoda…

Globalni trendovi su vidljivi na svakom koraku. Nije se moglo vidjeti ni jedan natpis s nazivom ulica, škola, javnih objekata bez logotipa Coca-Cola. Na pola ploče je logo Cola, na drugom naziv ulice.


Ulazimo u grad, još je rano jutro, bude se. Parkiramo pred hotel Kindoroko, iznosimo prtljagu iz kombija, dobrodošlicu nam želi ljubazno osoblje, među kojima Chanel vodi glavnu riječ.

Smještamo se desno od recepcije na terasi i čekamo da se organiziraju i dodijele nam sobe. Poslije pola sata čekanja, osoblje u nebo plavim odorama se nudi za ponijeti prtljagu. Odbijam da nose jer ne mogu iz pristojnosti pustiti ženu da nosi četiri puta težu torbu od moje. Obje nosim sam.

Kroz uske hodnike zapinje na sve strane, stepenice koje vode prema gore su priča za sebe. Ni jedna nije ista po visini. Kreću se od 10-tak cm do preko 20 cm. Nemoguće se kretati stubištem bez pune koncentracije gdje staješ.

Božo i ja smo dobili sobu 210. Dvokrevetna, ustajao zrak, djeluje kao promijenjena posteljina, ili možda samo pravilno zategnuta preko rubova kreveta. Iznad visi smotana mreža protiv komaraca, na prozoru teške smeđe zavjese, s lijeve strane kupatilo. Spuštamo stvari na pod i slijedi raspakiranje. Prvo sam izvadio vreću i prostro je, ipak dobro dođe, sigurniji ste, ne morate razmišljati je li sobarica uradila svoj posao ili ne. Poslije se ispostavilo da ipak nije.

Božo je prvi otišao istuširati se. Žali se da nema vode. Napola curi iz slavine i samo hladna, tuširanje šok terapija. Sve mi smeta, mirisi, sve nekako visi kao da će otpasti, polupan vodokotlić, paravan za tuširanje odavno sazrio za promijeniti, prašina po žaluzinama kupatilskog prozora…

Pošto smo se smjestili, idemo na četvrti kat doručkovati. Već smo izgleda dobro zakasnili. U posudi nalazimo pečeni krompir i grah za jednu gladnu osobu, pola zdjelice maslaca i marmelade, te uobičajeni mango sok. Nas nekoliko je uzelo po par krompirića, malo ostalog i gotovo. Tražili smo još od kuharice, a ova je potvrdno odgovorila da će brzo biti gotovo.

Naravno, u Africi nema žurbe, na šta smo se morali privikavati cijelo vrijeme boravka. Ritual pečenja krompira se ponavljao 3-4 puta. Na kraju smo se najeli, netko od čekanja, netko od ukusa. Naredne dane, koliko smo imali prilike boraviti u Kindoroku, menu se nije mijenjao: pečeni krompir, grah, kukuruzi uštipci, maslac, marmelada, lubenica, naranča, sok od manga. Ozbiljnija ponuda je bila u okviru posebne narudžbe.

Uzeli smo dozu profilakse za malariju i odlučili malo prošetati gradom.
Grad Moshi od 35.000 stanovnika smješten u podnožju Kilimanjara, već se uveliko prilagodio turizmu. Naš hotel Kindoroko je smješten u centru, na glavnoj prometnici. S glavne terase na vrhu se odlično vidi naša planina. Izlaz iz hotela vodi izravno na ulicu. Četiri Masaia su tu kao osiguranje. Mladići sa svojih 20-tak godina s tradicionalnom odjećom i štapom u rukama. Brane prostor u i ispred hotela.

Grupno smo se otisnuli prema centralnom dijelu grada u kojemu je smještena banka, mjenjačnica, pošta. Na putu do tamo nekih 500 metara, pratili su nas lokalni dripci. Svaki od njih je gledao kako se okoristiti. Nudili su sve i svašta. Suveniri, majice, šeširi, svraćali nas u lokalne radnje od kojih su vjerojatno imali određenu proviziju, a neki su nudili i žene, naravno strogo diskretno.

Došli smo pred poštu. Tu je pala prva trgovina. Boris je htio kupiti razglednice od prodavača na službenom kiosku, ali nije mogao doći do njega od lokalnog klošara koji se postavio kao posrednik i prevoditelj. Na kraju je kupio 50 razglednica po 20-tak % skupljoj cijeni od redovne. Cjenkali su se i ovaj mu je spustio za 1 dolar. Konačna cijena 50 USD za 50 razglednica s markicom, s stvarna cijena je bila 350 šilinga za razglednicu i 600 za markicu. Odnos dolara je bio 1 USD = 1.140 šilinga.

Kad su krenuli prema mjenjačnici njih nekoliko, ovaj kad je vidio da će njemu, izišao je iz ureda i spužvom pobrisao tečaj i upisao novi. Tako su krenula afrička iskustva.

U povratku do hotela Knez i ja smo krenuli desnom ulicom. Na mjestu što je ličilo autobusnoj stanici sam uzeo kameru zabilježiti par detalja. Odjednom je nekolicina dripaca počela vikati i prijetiti kako ne smijem snimati, a u međuvremenu su tražili dolare. Nelagodan osjećaj.

Oko podne smo bili u hotelu. Prilegao sam odmoriti i zaspao par sati. Kasno poslije podne smo otišli na gornju terasu i naručili ručak. Knez je uzeo pizzu vegetarijanu, ostali Kindoroko burger. Nakon pola sata čekanja, dobili smo pun tanjur pečenog krumpira, nešto zelene salate od paradajza, paprika, krastavaca i hamburger. Obilna porcija. Okus nesvakidašnji. Meso upitnog porijekla, sve je imalo okus na klor, čak i Cola. Zaključili smo da je sve tako najvjerojatnije zbog mikroorganizama na koje Europljani nisu imuni.
Božo nije ni pola pojeo odustao je.

Namještam sat na lokalno vrijeme, razlika 1+ u odnosu na nas.
Poslije smo se motali okolo kako bismo potrošili vrijeme. Na gornjoj terasi smo upoznali Kena iz Irske, 26 godina, sam došao ovamo. Kaže da nitko od njegove ekipe ne voli putovanje i da ga smatraju luđakom.

Boris i Maćan su cijeli dan bili vidno neraspoloženi. Poslije su im javili da su im torbe ostale u Frankfurtu i da bi trebale biti sutra navečer na aerodromu Kilimanjaro.
Oko 22,00 idem na spavanje, prekrivam krevet mrežom, prščem se Autanom koji je ispao najbolje sredstvo za zaštitu i zakopčavam vreću, iako se može spavati bez ičega.

04.09.2008. (četvrtak)

Budim se u 05,30 h, idem na tuširanje, naravno opet hladnom vodom i vraćam ponovno u krevet. Ponovno se budim u 08,00 h idem na doručak, uobičajeni menu. Čekamo sastanak s ljudima iz agencije. Od naših idu Boris, Bućo i fra Šimun, a s druge strane Gloria i Chanel.

Odmah nesuglasice. Ovi traže da im platimo dogovorenu svotu, a naši insistiraju da dio novca ostavimo dok se sve ne završi, kao nekakav oblik garancije. Tu su se već počele javljati prve nesuglasice, konflikti. Na kraju su popustili i ostavili nam 800 USD da platimo po završetku boravka. Naši pregovarači iscrpljeni do kraja, na rubu sloma živaca, a suprotna strana bez znakova promjena.

Poslije idemo u razgledavanje grada. Svi smo krenuli lijevo od izlaza na drugu stranu, ovamo nismo još bili. Klošari su krenuli za nama. Počelo je odmah cjenkanje oko šešira, početna cijena 20 USD. Milorad je bio glavna meta. Uzeo sam Bućinu kameru i snimao usput prema tržnici.

Živopisno okruženje, radnje načičkane svakojakom robom, afro muzika trešti iz kasetofona, na svakom koraku se nešto prodaje, svi te vuku za rukav, a žene često bježe od kamere. Neki opet galame kad se kamera uperi prema njima, a najčešće svi traže novac za to.

Vraćamo se s kraja gornje četvrti. Šeširi su još predmet trgovine. Sad je cijena spala na 6 USD, na kraju kupujem jedan za 5.000 šilinga koji će mi poslužiti naredne dane. Izdvojio sam se sam na drugi kraj ulice od ostalih pitati jednog od prodavača gdje mogu nabaviti šešir kao njegov. Nekakav kaubojski. Ovaj je prvo ušao u radnju, na tren s zadržao u priči s drugim mlađim i pozvao me unutra, gotovo me htio uvući. Na pamet mi pade upozorenje Mladena iz Splita da ni po koju cijenu se ne izdvajamo sami, niti nasjedamo kojekakvim ponudama. Produžavam svojim putem.

Ostatak popodneva provodim u razgledavanju grada, jer me Knez zamolio da odemo do pošte i riješimo još nekolicinu razglednica. Na svakom koraku možete vidjeti ulične šivače. Ovdje dozvole za obrt nisu u modi, niti morate zadovoljiti ikakve minimalno tehničke uvjete za rad. Dovoljno je imati šivaću mašinu, znanje i volju za rad. Mušterije se mjere na licu mjesta, odabire se vrsta tkanine, najčešće blještave, drečave boje šarenih dezena, i za tili čas haljina je gotova. U međuvremenu se šiju kojekakve krpice, kape, suveniri što sve skupa predstavlja svojevrsnu ikonografiju ovog mjesta, a može biti da je svugdje ovako.

Naporna šetnja. Odmah nam se pridružio jedan njihov klošar. Spazio sam da čim se netko od njih zalijepi za strance, ostali ga prepuštaju i ne ulaze u deal. Ovaj naš kaže da ima 33 godine, da mu je žena umrla zbog problema na glavi, da ima jednog sina od 7 godina i da je nezaposlen. Postavio se kao pravi turistički vodič, pričao o gradu o gospodarstvu, ali se poslije ispostavilo da je samo dobro lupetao.
Ovdje ćete naići na masu gulikoža i trebate biti krajnje oprezni na svakom koraku.

U hotel stižem oko 14,30 h. Naši su u restoranu u prizemlju. Glavnu riječ vodi čovjek s rastafari frizurom. Okrenut mi je leđima. Boris me upoznaje s njim, Velimir kaže on. Čvrst stisak, energični pokreti ruku, brzo govori, kažu da je to fra Velimir. Nije fratar, nego svjetovni svećenik kako kaže, ali smo ga ipak zvali fra Velimir. Valjda što iz navike, što iz samog odnosa naših ljudi prema ovom svećeničkom redu, naši ujaci…

U priči koja je trajala dok sam bio tu, on je govorio 90 % vremena, dominirao je svojom karizmatičnim nastupom. Na kraju je predložio da, pošto je sagledao raspored našeg boravka ovdje, odemo zadnji dio vremena kod njega u misiju i vidimo pravu Afriku. Kako kaže ovo ovdje je čista komercijala.

Poslije određenog vremena je krenuo, ispratili smo ga na izlazu iz hotela. Problem je i dalje bio oko torbi koje još nisu došle. Pregovarao je s taksistima pošto večeras odvesti Borisa i Maćana na aerodrom, jer ovi iz hotela traže 50 USD. Pogodba nije uspjela. Odlazeći od nas prema autu, lokalni klošari su se smijali za njim i govorili nam da je naš «friend crazy rasta man» i da mota travu. Njihov odnos prema njemu je bio u prvi mah provokativan i uvredljiv. Poslije se ispostavilo da je u stvari bio diskreditirajući, a vidjet će se i zašto.

Prethodno je Božo na preporuku ostalih kao jedini momak u ekipi, zapao za oko jednoj od crnoputih djevojaka. Mlada, lijepa, visoka Mary. Slike govore više od tisuće riječi, reklo bi se. Komunikacija je pala, više neverbalna čini mi se, što biva još opasnije. Poslije se na svakom koraku moglo čuti kako govori: Bozo, Bozo. Dalo se primijetiti da je predmet razgovora Mary i njenih prijateljica dok su se kikotale i čavrljale pogledajući prema nama.

Uvečer smo se sabrali u našoj sobi, malo pojeli ribe, paštete, a poslije kod Posušana na balkonu trećeg kata. Ovi su već našli nekakvu prodavaonicu mješovite robe preko puta i opskrbili se pivom, vodom, keksima, kruhom. Prije no što smo krenuli ovamo, HT ERONET je obećao da će uspostaviti roaming s ovdašnjim telekom operaterima, ali nismo uspjeli ostvariti vezu na taj način, osim što smo poslali nekoliko poruka tek kad smo sletjeli u zračnu luku. Ipak se jeftinijim pokazalo korištenje usluga domaćih kompanija. Kupili smo kartice Vodacom čija pokrivenost je zadovoljavajuća, a minuta razgovora s našom zemljom 1 USD, poruka 330 centi.

Boris i Maćan su krenuli po prtljagu. Iščekujemo da jave. Oko 21,30 h zove ih Šita i kaže da nema ništa od prtljage. Poslali su ih iz Frankfurta za Amsterdam, ali gore je nešto zapelo.
Poslije toga idem na spavanje, jer sutra je dan za polazak.

05.09.2008. (petak)

Budim se oko 04,30 h, ne znam da li od kiše koja pada ili od uzbuđenja pred polazak. Razmišljam što obući na noge, kakva će podloga biti, jer prolazimo prvi dan kroz tropsku prašumu, a tu neće manjkati blata. S druge strane, cipele koje nosim su preteške da ih koristim cijelo vrijeme od pet dana.

Higijenski uvjeti su im loši, neugodni mirisi, prljava posteljina. Vreću sam sinoć spakirao u ruksak, tako da sam koristio njihovu posteljinu. Napolju se čuje glasanje ptica, a cijelu noć smo slušali ramazanski program s obližnjih džamija, preglasno. Ustajem oko 06,00 h i kiša je stala, kao da se razvedrava. Raspoloženje se popravlja.

Doručkujemo, višak prtljage ostavljamo u hotelu, a ostalo nosimo sa sobom. Roba koja je namijenjena za nosače se prethodno vaga i u pravilu ne smije prijeći 15 kg. Vladina torba spušta jezičak vage na 17 kg, a ranac koji on nosi mislim da je blizu 10 kg. Ništa ne prepušta slučaju i pokušavam se prilagoditi i približiti njegovim savjetima, što će mi poslije itekako koristiti. Ukrcavamo se u kombi vozila i polazimo.

Put prema Kilimanjaru vodi nas prema istočnoj strani planine, prema Marango Village smješteno na 1.420 m n/v. Ulazimo u nacionalni park i već je sve drugačije, upozoravaju nas da ovuda ne snimamo. Urednije kuće, ljudi, dvorišta. Vozimo uzbrdo, a putem se nižu plantaže banana, svakih malo se mogu vidjeti luksuzne vile s velikim ogradama ispred. Sve odiše urednije.

Marango Gate na 1.980 m n/v djeluje nestvarno u odnosu na ostali dio Afrike koji smo vidjeli. Ne odudara puno od europskih standarda. Trava podšišana, okoliš njegovan, planski postavljena infrastruktura, ploče s natpisima besprijekorne.

Tu se upoznajemo sa svojim nosačima, vodičima, kuharima. Upisujemo se registar u administrativnom centru, kupujemo neophodno u prodavaonici preko (cijene 2-3 puta veće nego u gradu), od agencije dobivamo lunch pakete koje ćemo riješiti usput i točno u 12,12 h prolazimo kroz kapiju prema gore, osim Borisa i Maćana kojima ostaje još večeras da odu na aerodrom po prtljagu.

Odmah poslije nas dočekaju trojica lokalnih momaka i nude majice, zastave, šešire…
Na čelu kolone je David, 59 godina, šestoro djece, preko 60 uspona na vrh za 22 godine. Kaže da mu je pradjed bio s prvim osvajačem vrha Hans Mayerom kad su 1889. godine uspjeli popeti Kilimanjaro, i da zahvaljujući tome i njegova djeca uživaju privilegije nosačke obitelji. Pradjed je doživio 113 godina.
Ide laganim ravnomjernim korakom, kao da hoda po paperju, bez trunke napora s laganim osmjehom na izboranom licu.

Svaki korak je na svom mjestu, vješto zaobilazi neravnine na putu prema načelu «pole, pole», što bi u prijevodu značilo polako, polako. Toliko nas je dojmio njegov hod da smo cijelo vrijeme prepričavali svako svoju verziju divljenja, a nadopunjavao sam se u glavi Vladinom pričom o nerasipanju energije usput. Poslije smo svako na svojoj koži osjetili šta znači svaki korak u ekstremnim situacijama.

Prolazimo kroz tropsku prašumu. Dobro uhodana i održavana staza vijuga kroz visoku, krošnjatu šumu. Dnevna svjetlost se škrto provlači kroz krošnje višestoljetnih stabala. Bogatstvo flore i faune smo uživali cijelo vrijeme puta. Svaki pogled nas je hranio novim neviđenim detaljima, a mirisi i zvuci dočaravali užitak spoznaje.

Nakon sat vremena hoda prema našem današnjem odredištu smo imali pauzu za ručak. Odjednom su nam u goste došli majmuni, gavranovi i nekakve životinje nalik i veličinom na vidre. Gavran je jeo Vladi iz ruke, a vidre su bojažljivo izlijetale iz grmlja i lovile ostatke obroka oko stola.

Nastavljamo prema odredištu ponovno istim laganim tempom. U nama sve vrije od želje da prijeđemo vodiča i pohrlimo svojim tempom, ali nitko se ne usuđuje remetiti njegov ritam, osim nas par s kamerama koje nam postaju opravdanje za nemir.

Na pola sata do Mandara Huta srećemo nekoliko majmuna s lijeve strane staze. Snimamo ih, tražimo što bolju poziciju, a oni kao namjerno se kriju pod lišćem.
Ekipa produžava dalje, ostajemo zadnji Bućo, Milorad i ja, da bi na kraju Milorad produžio, a Bućo ostao snimati ih.

Tek tada kad sam ostao sam, vidio sam i osjetio pravu džunglu. Smiraj ti nekako izoštrava osjetila, čuješ i vidiš što inače u grupi ne zapažaš, jer si u određenoj mjeri oslonjen na druge, podložan si psihologiji vođenja. Ne vidim niti Buću ni Milorada, na sve strane šuška, kreće se priroda, udarci o drvo, pjev ptica, nepoznato glasanje životinja do gromoglasnih krika majmuna od kojih se nelagoda provlači tijelom. Adrenalin odjednom krene, više kao da da do znanja da će priteć’ u pomoć ako zatreba. Žurim i iza krivine susrećem Milorada, biva mi lakše. Zovem Buću, ne odaziva se. S lijeve strane puta uz potok zapazih nešto kao lane, sivo smeđe boje koliko sam mogao vidjeti u polumraku šume. Upalio sam kameru i krenuo. Ni tri koraka nisam zakoracio kad je počelo piskutavim glasom tjerat sve oko sebe bježeć’ desnom stranom potoka.

Zastajkujemo zbog Buće, odozgo nas zovu, bacaju kritike. Bućo stiže zadihan, kaže da je izgubio naočale i govori kako mu nije bilo svejedno kad su ga počeli okruživati majmuni. Sve veći broj ih se počeo skupljati.

Oko 16,00 h došli smo na Mandara Hut na 2.720 m n/v. Za doček su nam servirali tople napitke, okrijepili smo se i po želji otišli petsto metara dalje na Maundi Crater koji je na 2.800 m n/v. Na putu prema ovamo se mogla vidjeti endemska Lobelia, zeljasto raslinje koje može narasti do tri metra u vis i oblikom podsjeća na zeleno deblo kaktusa sa oblim vrhom. Majmuni dugih raskošnih bijelih repova su visjeli u krošnjama s desne strane puta. Sam krater je oko 500 metara u promjeru i imali smo ga prilike obići po cijelom obodu. S njegove istočne strane se pruža vidik prema Keniji, dok prema sjeverozapadu se izdizao Mawenzi i svojim oblikom prkosio nad okolinom.

Na večeru smo prispjeli oko 17,30. Prvo smo dobili krem juhu od povrća s okusom hrena i luka, osvježavajuće. Zatim, kuhani kupus, neka vrsta sataraša u kojemu njihovi začini neizostavno čine okus bogatijim, a kuhano mljeveno meso nikako nije imalo prođu kod nas. Za desert smo posluženi malim bananama i čajem.

Smještamo se u krajnji lijevi zidani objekt sa tri prostrane sobe od kojih je svaka imala od šest do osam kreveta. Rasporedili smo se po tome kako tko hrče ili ne. Pošto sam se već smjestio, bilo mi mrsko premjestiti se u drugu sobu, što se poslije pokazalo greškom.

Na terasi kuće smo imali sat tjelovježbe, a Vlado nas je istegao otprilike kao prije dvadesetak dana na Vranici. Knez je nadopunjavao program sa svojim meditiranjem i tehnikama opuštanja. Negdje oko 21,30 Maćan je javio Šiti da su dobili prtljagu i da sutra ujutro idu za nama.

Oko 22,00 liježem u krevet i tonem u san bez problema. Oko dva sata iza ponoći me probudilo Bonketovo hrkanje. Pridružio mu se i pater Filip, na što je Božo pokupio vreću i preselio u drugu prostoriju. Otišao sam van i u povratku probudio Bonketa jednim dodirom prsta u rebra. Podigao se nešto brondajući i ustao izići van. Poslije biva mirno. Nisam mogao zaspati do 03,30.

06.09.2008. (subota)

Probudio sam se oko 06,00 kad je zazvonio alarm na mobitelu. Izlazim van, svi još spavaju ili se izležavaju. Sunčano jutro, krovove koliba obasjava sunce, umivam se na betonskom koritu ledenom vodom i vraćam pakirati stvari. Doručak je oko 07,30 h, sve servirano, a prethodno je vodič donio toplu vodu za umivanje. Ovim činom iskazuju poštovanje prema penjačima, a naravno sve u svrhu obogaćenja ponude koja je u mnogočemu bolja nego u Moshiju.

Polazak dalje je u 08,05 i dalje kroz gustu, visoku šumu narednih 300 metara. Na izlazu iz šume se desno odvaja put za Maundi Crater, a mi produžavamo lijevo prema sjeverozapadu u pravcu Mawenzija.
Vegetacija je osjetno slabija, kao da je netko kirurški odstranio džunglu od ovog dijela. Otvara se vidik na sve strane, sve više i više. Livade i nisko raslinje, ispresijecano pojasevima određenih vrsta drveća, prate nas narednih sat vremena. Drveće obraslo u viseću zelenu mahovinu djelovalo je sablasno. Nakon toga prolazimo područjem grmolikog raslinja i žbunja.

Cijelom dužinom puta Mawenzi s desne strane dominira krajolikom, dok krater Kifinika ostaje lijevo kao školski primjer kako izgleda ugasli vulkan.
U povratku mi je David govorio kako postoji turistička trasa na Kifiniku i kako je vrlo posjećena.

U 09,35 imamo odmor na desetak minuta i ponovno laganim korakom. Bućo ide naprijed s kamerom, Božo ga prati fotoaparatom, a ja negdje između, više pratim kolonu i snimam. Drugi odmor imamo u 10,30, a ručak na otvorenom ispod Horombo Huta smo imali oko podne. Juha, piletina, makaroni s dinstanim povrćem, banane. Boris i Maćan se javljaju s Mandara Huta, ručaju, a stigli su odozdo za 2,5 sata.

U Horombo Hut na 3.720 m n/v stižemo oko 14,00. Oblači se, osjećam umor već. Smještamo se u sobe po četvorica. Vlado, Knez, Božo i ja smo dobili kolibu broj 14H.
Za međuobrok nam serviraju pečeni kikiriki i tople napitke. Boris i Maćan stigli u 16,45 i to za 6,5 sati od Marangu Gatea, za to je nama trebalo duplo više vremena. Njihov vodič Thomas se žali da mu noge otpadoše od njihova tempa.
Na donjem koritu ispod blagovaonice voda je stalno tekla. Bućo i Božo su se potrudili ispraviti nemar ostalih, te napravili čep na cijevi da voda ne bi bespotrebno otjecala.

Prije večere Milorad časti imotskom travaricom, a Filipova zagorska je već platila glavom. Poslije večere se nismo puno zadržavali vani, zahladilo je i brzo se povlačimo u kolibe. Oprao sam par čarapa, majicu, napravio štrik od prusike i ostavio na sušenju pod strehom. Brzo je bilo suho, čak prije mraka, ali sam ostavio do jutra.

Liježem u krevet i pokušavam odmah zaspati. Visina ipak ima svoja pravila i vremenom hvatam zrak dubokim uzdisajima.
Budio sam se vani sat iza ponoći. Osjeti se minus. Bonke je napolju ostavio termometar, pogledao sam i vidim ledenih -6 ºC. Ponovno ulazim u vreću i nastavljam ganjat’ san.

07.09.2008. (nedjelja)

Buđenje ponovno u 06,00. Jutro sunčano i hladno. Okolo se sve zaledilo, betonska korita i voda na slavinama, termometar i dalje pokazuje -6 ºC. Par centimetara leda izbačenog iz nekakve posude je ležalo na zemlji ispred blagovaone. Vrh je blještao obasjan jutarnjim suncem.
Obilno smo doručkovali i u 09,10 krenuli na aklimatizaciju prema Zebra Rocks. Hladno, obukao sam tanje rukavice i flis.

Naši vodiči su bili s nama, Vinosan, David, William, Thomas, Joseph. Božo je pružio korak i otperjao ispred nas u pravcu Mawenzija na negodovanje svih.
Oko 10,15 smo došli na Zebra Rocks. Fratri su tražili lokaciju da postave oltar. Izabrali su poveći kamen s lijeve strane puta. Netko je uzeo dva štapa, uvezao ih prusikom i napravio križ. Bućo je postavio kameru na stalak i pustio snimanje.

Filip je ponio svu neophodnu opremu za održanje mise. Cijelio vrijeme me stezalo u grlu od ushićenja, doživio sam jak emotivan naboj. Neopisiv osjećaj na kraju kad se davao mir i kad vam dolaze planinari iz ostalih grupa i pokazuju i iskazuju poštovanje prema tome što činite. Prilazi mi jedan stariji gospodin i kaže da je Irac i da ga vrlo dojmilo sve ovo. Poslije su nas pozdravljali na svakom susretu, a kako smo čuli vijest se brzo proširila po cijelom području. Poslije smo upoznali neke Amerikance koji su rekli da su čuli za nas i da im je drago što su nas upoznali.

Prodiku je držao fra Šimun u smislu da ni jedan čovjek ne može sam i da svima nama treba nešto i netko da nas vodi, na što ćemo se oslanjati kroz život. Spomenuo je i to u kontekstu Bože: “…a ne kao naš Božo, sad sam gore luta brdima umjesto da je ovdje s nama na misi…”

Božo ga je nabr’o desnim putem i došao na Mawenzi Hut na 4.600 m n/v. Bućo je pokupio opilo, kako i sljeduje na misi, koje je poslije predao fra Velimiru za misiju. Poslije mise nastavljamo dalje prema Memorial Plaque, prijevoj lijevo od Mawenzija na oko 4.300 m n/v, gdje smo stigli oko podne.

Vlado je ostavio ruksak i nastavio lijevo prema uzvišenju. Na pola puta polazim za njim. Prvo lagani silazak od dvjestotinjak metara, zatim strmi uspon po sipkom kamenju, pijesku i prašini nalik na ugljenu šljaku. Brzo sam izišao gore. Iznenadio se kad me vidio, pružio mi ruku uz riječi: «Tako se osvajaju vrhovi». Za mene je to puno značilo, stojim na spram čovjeka o kojemu smo slušali dok smo odrastali, od kojega smo učili, i sad smo tu na nekom dalekom vrhu, rame uz rame. Kako opisati taj trenutak nego kao ogromnu količinu sreće.

Ostao sam bez teksta kad se oborio na kamenje i počeo pravit sklekove, ravno dvadeset, kao u vrijeme prije 23 godine kad je osvojio Pamir na 7.495 m n/v.
Smijao se, nije se ni zadisao, mjerio je puls, zadovoljan. Bacili smo par fotografija i već nas zovu nazad. Vraćaju se istim putem, po nas dolazi jedan od vodiča i usmjerava nas desnim dijelom padine, naše ruksake su ponijeli drugi. U povratku ne štedimo korak, što nije bila dobra taktika, jer sam poslije osjetio dobro umor.

Nazad u Horombo stižemo oko 13,30, ručamo, pečeni krumpir i bataci, kuhana mrkva, mahune i salata od povrća sa senfom. Poslije odmaramo, izležavamo se u kolibama.
Vlado nam je poslije podne održao predavanje o opasnostima koje nas mogu dočekati na visini. Hipoksija, hipotermija su se najčešće spominjali dok je nesebično svoje iskustvo i znanje stavljao na raspolaganje prisutnima.

Večeru su poslužili oko 18,30. Makaroni i palačinke. Poslije današnjeg ručka svi smo bili zadovoljni i hvalili kuhara, te je Vinosan doveo kuhare da ih upoznamo. Jumane je šef kuhinje, a njegov asistent Makori. Poslije toga kao da je sve krenulo naopačke ili je možda nestalo hrane.

Maćan se žali na leđa. Djeluje sav iskrivljen, kaže da ima problema sa 4. i 5. kralješkom, a ovi su ga odmah uhvatili u mašinu kako se izvlači i da prosipa fore kako ne bi morao nositi ruksak.
Liježem u krevet i zaspao sam brzo. Budim se u 01,50 i ne mogu zaspati do 04,00. Hvatam sebe kako nemam daha. Temperatura 0 ºC.

08.09.2008. (ponedjeljak)

Budim se 05,30 h, jutro vedro kao i sinoć. Temperatura u 06,30 je -4 ºC. Ushićenje pred polazak. Idem ispod donje kolibe i pokušavam fotografirati izlazak sunca. Kontrasti plijene pažnju. Crveno istočno nebo nadvilo se kao oganj nad tamnom padinom Mawenzija, a ispod dolina zarobljena u maglu kao uzorano bijelo zimsko polje, ipak više priliči cjelokupnom ambijentu. Nema toga tko se ogrijao na ovakvom suncu. Studen me sve više osvaja i povlačim se nazad u kolibu.

Doručak u 07,00 i polazak prema Kibo Hutu u 08,05. Odvajamo se lijevom stazom iznad Horomboa. Čist zrak nam otvara vidik prema vrhovima. Prema procjeni, rekao bih da je granica magle negdje oko 2.500 m n/v.


Staza u ovom dijelu je dosta kamenita. Ohlađena lava kao slika u pokretu daje dojam da još nije sve stalo, kamenje se još gura međusobno, kao da hoće svako za se da izbije u prve redove. Sve još djeluje plastično, živo, a bijeli oblaci sve više šaraju nebo.

Na pola puta tog dana prelazimo iz vegetacije s niskim raslinjem u planinsku pustinju, pri čemu se krećemo visinom iznad 4.000 m. Kao da smo na drugoj planeti. Vulkanski krajolik, nepregledna visoravan crveno smeđe i sive boje, okružena nepomičnim izbočinama izbrazdanim od tko zna kad, negostoljubivo nam daje do znanja da tek sad počinje party. Hladan vjetar nas tjera da se utoplimo.


Kumulusi se neprestano kotrljaju preko Mawenzija, djeluju moćno, vidiš kako mali si, tek trun pijeska u beskonačnom krajoliku. I takvo što ti daje snagu, nekakvu iskonsku, unutarnju želju, potrebu da iščupaš se i pobijediš, okolinu i sebe, svoje unutarnje strahove i nemire.
Šutke koračamo od trenutka kad su pored nas pronijeli nekog na marineru (kolica za prijevoz unesrećenih).

U poslijepodnevnim satima dolazimo na Kibo Huts. Visina mi nije naklonjena. Dezorijentiran sam, prvi simptomi visinske bolesti. Vlado nas savjetuje da ne mirujemo, nego da se krećemo okolo, vrtimo oko kampa.
Steže me u prsima, emotivno sam u lošem stanju. Shvaćam da je ovo moja visina. Prisjećam se Mont Blanca. Na istoj visini sam prošle godine doživio kolaps. Ali, ove godine sam se bolje pripremio, hrabrim se.

Stavljam ruke u džepove i koracam prema gore. Korak za korakom, sporije nego što je diktirao David. Pratim ritam disanja i usklađujem samog sebe. Prisjećam se Vladinih savjeta od sinoć. Cijeli moj organizam je priključen na instrumente, vidim kokpit baš onako kako nam je dočarao. Sam sa svojim mislima tisuće kilometara od kuće. Hladan vjetar me tjera da se još više skupim u sebe, kao da si u oklopu satkanom od vlastite mentalne energije, onoliko jakom koliko ti vlastite misli dopuštaju. A misli ste u stvari vi i sav taj trenutak oko vas. Trenutak samoće koji se pretvara u iskušenje vlastitih mehanizama samoodržanja, tjeranih radoznalošću neiživljenog djeteta.

Sam sa sobom, bez ičega i ikoga na šta bi se oslonio. Ovdje dolazi do izražaja ljudska karakteristika po kojoj je čovjek društveno biće. Kad smo u grupi, oslanjamo se jedni na druge, hrabrimo se, podupiremo.
Planinarenje je čini mi se jedini sport u kojemu princip sudjelovanja prevladava nad principom natjecanja. Možda je bolje reći da u određenim fazama ekspedicija prolazi sve. Natjecanje može biti prihvatljivo u početnoj fazi kada su članovi u poziciji da se natječu u pripremnim radnjama pojedinačno ili naspram drugih grupa.

Vrijeme uspona u najvećem dijelu karakterizira sudjelovanje u kojemu svaki član po rasporedu predstavlja određen kotačić, dok faza koju karakteriziraju ekstremni uvjeti predstavlja natjecanje, borbu sa samim sobom u uvjetima gdje okruženje rađa nedoumice, razloge za i protiv, otkriva nam unutarnje motive, porive i nakane, stavlja nas nasuprot drugih nas i svega ovozemaljskog što smo gledali i odozgo i odozdo, pred izlazeće zrake sunca dok nas studen nemilosrdno bije, i čeka, stavlja na kušnju naše cijelo biće, samo, prepušteno i ostavljeno u vlastitoj čahuri na dar i upravu nama samima. Pa izvoli, sad kroči kroz bespučja stijenja, leda i plavetnila…

Nastavljam dalje, često pogledavam prema vrhu kratera s ovu stranu. Odbljesci ledenjaka pojačavaju ukupni dojam padine kojom večeras trebamo kročiti. Sve više se stvara razlika između mene i Kiboa. Kumulusi jure preko Mawenzija otvarajući i zatvarajući pogled na šiljate vrhove.

Vidim Bonketa kako ide odozdo. Maše mi rukom, biva mi lakše, odjednom sam se oraspoložio.
Stiže me na pola padine. Pozdravljam ga s osmijehom i trudim se skriti krizu. Hvatam ga kako me proučava krajičkom oka i kako nije tek tako krenuo za mnom. Zna za moju boljku od prošle godine. Ponovo sam mu zahvalan što je tu. Razgovaramo, ništa posebno, uobičajeno za ovakve uvjete. Slikamo okolinu, više da bismo pokazali dokle smo došli. Mislim da je visina bila blizu petice. Osjećam se puno bolje nego prije nekoliko sati kad smo došli tek na Kibo.

Vraćamo se prema dolje na večeru oko 17,00. Špageti, mljevena kuhana govedina, povrće i čaj. Sreća da sam prije dva sata pojeo konzervu tune i popio čaj.
Još malo se vrtimo okolo. Oko 19,00 liježemo u krevet. Svi smo u prvoj sobi s lijeve strane hodnika. Šuškaju, pričaju, vrte se. To je bilo samo izležavanje, mislim da je malo tko zaspao.

Ustajanje u 23,30 i svi smo na nogama. Lagana večera, čaj, keksi. Već smo se spakirali i čekamo trenutak za poći. Lagana nervoza, uobičajena pojava. Napolju hladno, lagani vjetar pojačava studen.

09.09.2008. (utorak)

Čeone svjetiljke već gore i u 00,30 smo krenuli.
Opet sporim laganim korakom. Odmah nakon dvadesetak minuta se nagib počeo povećavati. Serpentine su postajale sve kraće, a lagan i sipak vulkanski pijesak se otiskivao pod nogama što je dodatno uzimalo snagu i išlo na živce.

Bio sam nekako u sredini kolone. Vodiči su se rasporedili uzduž, pratili i proučavali svaki naš korak, pokret. Stalno su se dovikivali, pričali da ih nismo razumjeli. Već nakon sat vremena su me izdvojili i stavili na početak kolone odmah iza Davida. Sve mi je bilo jasno. Imali su razvijen osjećaj, te tako ostavili najslabiju kariku lanca da diktira tempo.

To je bio dodatni psihološki pritisak na mene. Nemalo poslije sam čuo komešanje iza. Moglo se čuti da vodič treba požuriti i da se iza smrzavaju, jer tapkaju u mjestu. Sve manje pravim koraka između dva odmora i sve dublje i teže dišem. Pravimo pauzu i tražim od Filipa da mi doda bocu s vodom. Već je napola smrznuta. Cijedim zadnje kapi kroz zube. Uzimam iz džepa suhe grožđice i stavljam u usta. Sve to više radim radi reda, nego iz potrebe. Ispod i iznad nas se vide druge grupe kako svijetle u mraku. Čuju se glasovi.

Trudim se koncentrirati, uhvatila me malaksalost, sav se tresem od nemoći, čim zatvorim oči počnem tonuti u san, naravno naslonjen na štapove u stojećem položaju.
Idemo dalje, ali ne zadugo. Sjećam se da smo zajedno prošli točku na pet tisuća, ima nekakva oznaka, i nedugo zatim da sam zastao tražeći odmor, zraka. Odjednom su se odozdo pojavili Vlado i Knez koji mi je počeo mahati rukom pred očima kao u ringu kod nakouta. Nije ni sačekao da kažem šta mi je, i već je stigao prijedlog da me ostave i da oni produže bez mene.

Dok sam ostao po strani hvatajući zrak, ostali su produžili. Nelagoda i nemir su se provlačili kroz mene, dok su se zvuci koraka i štapova udaljavali.
Ipak, na neki način sam se rasteretio. William, jedan od vodiča, je ostao sa mnom. Bjeloputi crnac, albino, 34 godine, otac troje male djece, svima nam je bio zanimljiv zbog svog izgleda. Na putu za ovamo, od prvog dana služio nas je za vrijeme objeda, djelovao je nekako smušeno, nesamostalan, ali sada je tek došao do izražaja njegov pravi karakter i vještina. Već me nekoliko puta pokušavao nagovoriti da mu predam svoj ruksak.

Slabost me sve više uzimala, par puta sam se dočekao na štapovima da ne padnem i dosta dijelova puta ne mogu posložiti kronološki. Sjećam se da smo na jednom od mjesta odmarali u nekakvoj udubini u stijeni. Poslije toga smo opet nastavili sami, s tim da se konfiguracija terena promijenila u stijenjak za koji je često trebalo više napora i zraka da se prijeđe ista distanca kao na siparu.

Zastajem, namještam štapove tako da glavu naslanjam na ruke. Muka mi je i sav se ljuljam. Wiliam mi prilazi, hvata za lijevu nadlakticu i kaže da imamo još samo malo do Gilmans Pointa i da će mi pomoći da iziđem dotle, ali da mu obećam da ako dođem do tu, da ću otići s njim do Uhurua. Nisam ništa rekao, samo sam ga kratko pogledao i oborio glavu. Nisam htio ni pogledati prema gore, ili nisam mogao ne znam.

Uzeo je moj ruksak i nabacio sebi na rame. Nastavljam dalje u polusvjesnom stanju, osjećam da ću se zalediti. Glavobolja, zujanje u ušima, malaksalost, bezvoljnost, bezciljnost se povećavaju. Zaustavljam se, mučnina je neizdrživa i povraćam, tri puta zaredom. Snažno i ubrzano dišem, jer svaki dah mi je potreban. Tražim ruksak da uzmem vodu. Sva boca se zaledila.

Čujem iznad naše kako govore, blizu sam, nekoliko desetaka metara sam ispod njih i stvarno za par minuta smo se popeli na Gilmans Point (5681 m n/v). Polako sviće. Svi me nekako čudno gledaju. Nisam svjestan izgleda ni sebe, niti okoline. Trudim se nikom ne biti na teretu i sklanjam se u stranu. Prsti na rukama me bole od smrzavanja, ostavljam štapove po strani i guram ruke pod jaknu da se ugriju.

Udari vjetra pojačavaju studen, a kažu da je bila do -20 ºC. Uzimam potkapu i pokrivam lice. Ali, vjetar se provlači i neumoljivo šiba. Nastavljamo sad svi na okupu prema Stella Pointu gdje se spajamo s Mweka stazom (popularno zvana Whiskey Route). Na putu nekoliko penjača se namiješta fotografu da ih uhvati u trenutku kad sunce iza obasjava vrh. Svi negodujemo. Oni što im kvarimo sliku, mi što ih moramo čekati, a posebno fotograf pjeni. Zadnji uspon prema vrhu je obasjan suncem i prisjećam se Vladinog pozdrava suncu ujutro u Mandari.

U 07,00 smo dosegli željeni cilj. Ploča s dobrodošlicom je stajala pred nama. Lijevo se bijelio ledenjak, a pijesak i kamenje pod nogom se caklilo od mraza. Uzeo sam od Williama štapove i ruksak i očigledno nisam znao što s njima kad se pojavio Vlado i čestitao mi. Ništa više nije važno rekao je, uzeo mi ruksak i pomogao da sjednem, gurajući štapove u stranu. Sjeo sam, stavio glavu među ruke naslonjene na koljena i zaspao ljuteći se što ne mogu leći, jer je tako valjda udobnije.

Dišem s prekidima, kao da grcam, rijedak zrak i manjak kisika čine svoje. Okolo žamor, najviše se čuju naši momci, a kako i ne bi kad nas je dvanaest i svi smo tu, u jednom trenutku.

Ne smijem ovako ostati, tjeram sam sebe, ali tijelo mi ne da da se odvojim od zemlje. Čujem zovu me na zajedničko fotografiranje. Dižem glavu i otvaram oči, okrenut prema suncu. Sve okolo blješti, sklanjam pogled u stranu, ne mogu uzeti naočale, ne da mi se.
Naslanjam se dlanovima na ruksak i pokušavam ustati. Odjednom kao da me probolo nešto kroz glavu, cijelo tijelo me zaboli u trenu. Zujanje u ušima, mučnina, glavobolja, bezvoljnost, sve odjednom ti se okači o glavu. Par koraka od ploče gdje ćemo se slikati, a kao da su kilometri u pitanju. Uzimam našu zastavu i dižem ispred. Jedva sam dočekao da se završi tih nekoliko snimaka.

Naš fra Šimun ne bi bio to što je, da nije takav kakav je. Da se običaj ne ukine, sa sobom je ponio jasenički krumpir i s vrha bacio u krater da se vidi može li se primiti ovamo. Ostali su se bacili na ispunjavanje sponzorskih obveza.

William me zove, jer nekolicina nas je već krenula nazad. Odmah polazim za njim bez razmišljanja. Potisnuo sam u stranu sve što sam planirao uraditi ovamo gore i poziv da krenem nazad za mene je u tom trenutku bila jedina ispravna i jedva dočekana stvar. Krenuo sam bez da sam se okrenuo prema vrhu i zakoračao kao da bježim.

Stotinjak metara nazad sam stao. Pokušavam se pribrati. Rekao sam Williamu da se moram vratiti, a ovaj me pogledao i počeo govoriti da moramo nazad. Okrenuo sam se bez da ga dokraja saslušam. Povratak gore opet traži napor. Otkopčavam torbu i uzimam kameru nevoljko, jer toliko snage i koncentracije se mora uložiti kao da vam tijelo teži tonu i u bunilu ste. Radim to samo da mi što prije ispadne iz šaka, nekakvim automatizmom, bez osjećaja svrhe i potrebe. Nekoliko kadrova sam bacio i pakiram se ponovno nazad, saginjem se i uzimam nekoliko vulkanskih kamenčića za uspomenu. To mi je palo na pamet u zadnji čas.

Ne okrećem se niti ovaj put, nit me zanima šta se dešava okolo. Vidim samo stazu ispred i to mi je dovoljno za danas. Nakon sto metara biram kamen na koji ću sjest, toliko mi se sve čini komplicirano kao da rješavam matematički zadatak, sjesti na lijevu ili desnu stranu staze, kakve veze inače, ali ovdje manjak životne energije čini da cjelokupan organizam funkcionira drukčije. Odozdo vidim druge kako se vuku prema gore. Dosta njih vodiči vuku za sobom, a jednu od djevojaka gotovo da nose dvojica. Sva se odložila, u polu svjesnom stanju, ali ne odustaje.

Nastavljam dalje prema Gilmans Pointu i opet nakon kratkog vremena stajem. Tu su Vlado, Božo i ne znam tko još, nit me zanima, nit se trudim da pohvatam stvari oko sebe. Sjedam, obaram glavu prema prsima i zaspah u isti tren. Spavam tih nekoliko trenutaka rekao bih čvrstim snom, a opet dio svijesti valjda kontrolira tijelo da ne padne, da se do kraja ne opusti.

Sve nekako čudno. Zovu da idemo dalje. Dižem se i ćutke nastavljam. Opet nekakvo kamenje smeta na putu, ima malo uzbrdo, par koraka reklo bi se, a toliko uzima snage. Stigli smo na Gilmans Point. Okrećem se ulijevo i zadnjim pogledom prelazim krater. Staza se spušta preko onog kamenja što je smetalo. Vidim mjesto gdje sam povraćao. Par koraka po tom stjenjaku i već smo na tom neobičnom siparu, a kad sam išao odozdo, činilo se kao da nikad neće prestati.

Ispred nas na stotinjak metara nekolicina ljudi silazi niz padinu. Vjetar razgoni prašinu u desno dok se spuštaju, i sve djeluje kao urnebesni stampedo.
Taj povratak s Gilmansa do Kibo Huta je bila prava atrakcija. Visinska razlika od kilometra, padina nagiba preko 50 stupnjeva, lagani vulkanski pijesak i prašina činili su mekanu podlogu koja vas naprosto tjera da trčite koracima dugim po tri metra. To smo i činili, trčali kao maniti, a meni je to bilo pravo zadovoljstvo i potreba, jer svakim korakom prema dole, infuzija kisika u tijelo te vraća u život.

Sustižem ove ispred. Tu je Boris, a kako odmičem odozgo, snaga mi se vraća. Odjednom se potrebe i prioriteti počinju mijenjati. Prisjećam se detalja koje sam planirao kad iziđemo na vrh, krivo mi što nisam više snimao, a ne samo ta dva kadra. Toliko sam toga žrtvovao, a samo dva kadra…

Ima li šanse da se ponovno vratim nazad, ima li smisla, mogu li ja to? Što mi to treba, pa valjda i ostali su nešto zabilježili. A šta sam to vidio gore, zašto nisam dulje ostao uživati na suncu Uhurua? Zašto sam požurio uopće odozgo? Zašto nisam još ponio kamenčića s vrha?
Hvata me grižnja, nemir…

Susrećem i prestižem one Irce što smo ih vidjeli na misi prekjučer. Ne pozdravljam ni ja njih, niti oni mene. Svako u svom svijetu…
Vidim poziv na mobitelu, zvali me od kuće. Ni na kraj pameti mi gore nije bilo da se nekako javim.
Biram broj, razgovaramo. Linija nije baš dobra, ali uspijevam samo reći da smo se popeli i da je sve uredu. Čestitaju mi i prekidam. Jako uzbuđenje i emocije me stigoše.

Temperatura već viša, znojim se, raskopčavam jaknu. Još nekoliko stotina metara i Kibo Hut.
Pred skloništem sam bio oko 09,45 h, uobičajeno živo. Prljav, pun prašine, otresam se i ulazim u sobu. Bacam se u krevet i istog trenutka zaspah. Kao da sam spavao cijelu noć, a ne samo jedan sat. Stigli su i ostali, gužva u sobi. Napolju hladno, snijeg zabijelio, nekakav suh.

Zovu na ručak. Servirali su opet ono mljeveno, kuhano meso, nema šanse da mogu pomirisati. Čak i okusi i mirisi mi više smetaju nego ranije. Cjelokupan metabolizam, odnosno tjelesne funkcije imaju drukčije odnose prema okolini kad je tijelo pod ovakvim opterećenjem. Svaki dio nastoji funkcionirati nesmetano, javljaju se potrebe da se akumulira životna materija, djeluju obrambeni mehanizmi kojim nastojimo sačuvati energiju. Sve je stavljeno u funkciju prouzročenu stresom i prag tolerancije se snižava.

Poslije ručka pakiranje i odmah se vraćamo nazad. Oblačim Vladinu kabanicu, čuvam jaknu da se ne smoči, jer snijeg ne prestaje. Vidljivost je smanjena, krajolik sav tmuran.
Spuštanje prema ravnom dijelu visoravni kojom smo jučer došli i sam put preko prelazimo užurbanim korakom. Nema više ”pole, pole”. Svatko ide onako kako mu odgovara. Negdje na pola visoravni snijeg prelazi u kišu, koja nije stajala još narednih sat vremena.

«Kad malo bolje razmislim, nije ovo za mene. Što je meni trebalo doći ovamo, ovoliko dana, ovoliko se mučit’. Aj’ otići negdje bliže, al’ ovako!? Nema mene više na ovakvim turama. Otić’ negdje bliže, na dva tri dana, može, al’ ovako ne ide više…», slušao sam Šimunov monolog dok smo se vraćali preko onog ravnog dijela ispod Kiboa i dok su nam snijeg i kiša cijedili za vratom.

Slušam ga i smijem se, njega izgleda hvata ono što je mene dok sam bio na vrhu. Bezvoljnost, ravnodušnost, ljutnja. Ali sve to je prolazno, od svega treba uzeti samo ono najbolje, a tako valjda i treba, izbaciti iz sebe sve što ne valja. Mislim da ga je u međuvremenu prošlo.

U poslijepodnevnim satima stižemo u Horombo i prijavljujemo se upravi kampa. Vremenske nepogode su učinile svoje, tako da je dobar dio penjača odustao od uspona čekajući poboljšanje vremena, pa smo dobili krevete u kolibi iznad blagovaonice. Vlado, Boris i Božo, kad su vidjeli da nema mjesta, produžili su u Mandaru.
Odmah sam otišao u krevet i odspavao. Probudili su me mirisi i galama odozdo. Ponovno sve ima neugodan miris, sve mi smeta. Poželio sam domaću kuhinju, nešto normalno za pojest.

10.09.2008. (srijeda)

Buđenje u 06,30, doručak, pakiranje i povratak prema Mandari u 07,30. Sve više mi krivo zbog razvoja događaja jučer ujutro. Ne mogu si oprostiti što nisam uspio više snimiti materijala. Šanse da mi se pruži još jedna prilika su jedan na prema tisuću. A opet, lako je govoriti sad punih pluća, snage, bistre pameti.

Do Mandare smo uživali u krajoliku. Neopterećeni usponom i u konačnici zadovoljni urađenim, često smo zastajkivali zbog fotografiranja i snimanja. Dole smo došli oko 10,40. Čekala nas je marenda, špageti sa tunjevinom. Samo ne znam odakle im, jedino ako njih trojica nisu izvukli iz svog ruksaka.

Jučer za stolom smo upoznali dvoje Amerikanaca koji su rekli da su čuli za nas i za misu na Zebra Rocks. Oduševljeno su govorili. Ona je bila u američkoj vojsci u jednoj od misija zajedno s Rusima, tako da nešto razumije od slavenskih jezika. Ponovno smo se našli ovdje i iskoristili priliku da nas fotografiraju sve zajedno.

U 11,15 polazimo iz Mandare prema Marangu Gateu. Kišnu šumu smo ovaj put pregazili za nešto više od dva sata.
David, naš vodič, je ljubazno odgovarao na sva moja pitanja. Pokazao je na jedno drvo, Eugaria Salisifolia kako je rekao, velika sestra Erike, malog grmolikog raslinja koje smo imali prilike vidjeti na putu između Horomba i Mandare. Čisti primjer kako se bića prilagođavaju uvjetima koje im diktira životna sredina.

Usput nas zaskaču djeca iz šume. Traže novac i nešto za jelo, a zauzvrat nude guštere na štapu. Djeluju divlje, samostalni, iako ni jedno nema više od 7-8 godina.

U Marangeu slijedi procedura odjave iz parka. Čekamo, jedna grupa Čeha se sprema krenuti. Silazimo do parkinga gdje nas čekaju naši nosači. Otkuda ih toliki broj odjednom sad. Cjelokupna ekipa je brojala oko 35 osoba. Nosači, kuhar, asistent kuhara, vodič i pomoćnici. Nepisano pravilo. Svako od nas se hvata za novčanik i daje napojnicu svom nosaču 10-20 USD.

Pregledamo stvari i dajemo na utovar. Bućo i Boris su na mukama s Vinosanom. Ovaj je vidio kad smo dali po 100 USD za zajedničke troškove, od kojih je trebao dio otići za kolektivnu napojnicu. Ovaj je tražio 1.300 USD, a Bućo nudio 800. Pregovori su potrajali, Boris gubio živce i htio dati sve, dok Bućo nije presjekao i tražio da Vinosan pozove Chanela. Kombiji su čekali na ulazu u park skriveni od nas, sve dok se ovaj nije složio i pristao na 800 USD. Zategnuta situacija, vidim kako se David i Vinosan raspravljaju i kako David odbija uzeti novac, jer ga je ovaj izgleda podcijenio.

Svi su gledali prema nama, ružan osjećaj koji je isprovocirao Vinosan s namjerom da se što više okoristi igrajući na kartu suosjećanja. Inteligentna namjera u kojoj je prozreo da se može s nama, da smo dobroćudni, blagonakloni i popustljivi prema njima, te je iskoristio trenutak da iščekivanje kombija pretvori u psihološki pritisak na nas od strane jadnih nosača. Netko je prokomentirao da od Engleza ne smiju zatražiti ni dolar i da smo trebali biti takvi.

Vožnja kroz Marangu Village je bila adrenalinska, ovi nisu štedjeli gas, naravno nizbrdo.
U hotel Kindoroko smo stigli oko 16,30. Ista soba 210, ali ovaj put u izobilju vode, i hladne i tople. Koristim to i ne izlazim ispod tuša dugo, dugo.

Popodne smo potrošili u zujanju okolo, a Bućo je zakazao zajedničku večeru u 20,30. Jelovnik je bio takav da smo imali izbora naručiti ili špagete Bolognese ili pizzu, sve ostalo je bio rizik da ne ostanemo gladni. Božo naravno opet nije htio ništa, na šta je Mary u stilu rekla da za njega ima nešto specijalno. I stvarno, nakon pola sata, svi smo dobili svoje, a Božo pun tanjur riže, mesa, ribe, sadržajniji i ukusniji od naših. Opet je malo prčkao i dao dalje.

Boris je ovo pretvorio u pravu malu svečanost. Pod okriljem hrvatske zastave i uz večernji ugođaj, podijelio je certifikate o usponu, a Boži je isti uručila Mary. Ovaj put besprijekorno dotjerana, s novom frizurom i još većom nakanom da mu predoči neke stvari, na što je on i ovaj put ostao pri svom. Uzalud se osmijehivala, bacala poglede preko ramena, plijenila ljubaznošću, treptala trepuškama, jok, Božo je i dalje suvereno branio granicu. U okviru toga joj je svako malo davao povoda, ne vodeći računa kako je mladom ženskom srcu. Neki već vide mladu kako se šeće po Čehovi, s kave na kavu, kako uživa pod europski. Mislim prije svega, da bi se Palavruša ubandečila kad bi se Mary pojavila s Boškom na vratima.

Poslije večere je ekipa otišla u grad gledati utakmicu Hrvatska-Engleska, a konobar Milenko ih je provodao i pošto nije bilo kanala u African Baru preko, otišli su dalje. I dan danas se prepričavaju doživljaji te noći iz birtije veličine garaže. Kad su tek ušli, neko je rastjerao domaće goste oko stolova da bi se mjesto ustupilo našima. Prišao je gazda, iako nisu sigurni tko je u stvari gazda, tko konobar, jer ih je Milenko, pošto je skinuo leptir kravatu, poslužio jednu turu i otišao nazad u Kindoroko, a tek treći naplatio, te rekao da je pivo 1100 šilinga i da nema cjenkanja. Koliko piva, rekao je!?

Netko je zatražio pepeljaru, a ovaj je pokazao rupu na stolu. I stvarno, ispod stola je bio nered i hrpa čikova. Bilijar stol je bio na neravnom terenu, tako da je na jednoj strani visina bila do pojasa, a na drugom si morao se podići na prste da udariš kuglu. U lijevom gornjem kutu visio je TV ispod kojeg su bile naslagane gajbe pive, a na ekranu je i dalje bila naljepnica ”garancija 3 godine”, tako da se nije moglo vidjeti ni vrijeme utakmice, niti rezultat. Naravno, domaći crnci su navijali za Engleze, a nije prošlo niti bez potpucavanja s jedne i druge strane.

 

POJMOVI I IMENA:

Marangu Gate – ulaz u nacionalni park iz pravca istoimenog grada smještenog u regiji Kilimanjaro
Mandara Hut – prvo odmorište iz pravca Marangu na putu prema vrhu na visini od 2.720 m n/v
Horombo Hut – drugo odmorište na visini od 3.720 m n/v
Kibo Hut – treće odmorište na visini od 4.720 m n/v
Gillmans Point – izlaz na rub kratera na 5.681 m n/v
Uhuru Peak – najviši vrh Kilimanjara 5.985 m n/v
Moshi – grad na sjeveroistoku Tanzanije, u podnožju planine Kilimandžaro
Arusha – grad na sjeveroistoku Tanzanije i glavni grad regije Arusha
Karatu – grad smješten na južnom kraju zaštićenog područja Ngorongoro
Kambianjoka – selo kod Karatua, mjesto gdje je fra Velimirova misija

Vinosan – Head guide – glavni vodič
David – vodič, radni staž 21 godinu, 59 godina star, pradjed mu bio nosač kad je osvojen vrh
Joseph – pomoćnik vodiča
Thomas – pomoćnik vodiča
William – pomoćnik vodiča, albino, 34 godine, otac troje djece
Jumane – šef kuhinje
Makori – pomoćnik kuhara
Olvis – moj nosač
Dina – Velimirova kućna pomoćnica
Abel – kućni mali
Com – debeli vozač
Ifahim – vozač mlađi

Tuku pamoda – mi smo skupa (we are together)
Matatu – kombi (bus)
Karibu – dobrodošli (welcome)
Asante – hvala (thank you)
Jambo = mambo (za žene) – pozdrav (hello)

Senesio – veliko endemsko drveće nalik palmi, raste na visini iznad 3.000 m
Heda – nešto kao naša kleka, raste na putu do ispod Horomboa, zimzeleno lišće kao kod čempresa
Krisa Mani – drvo sa žutim cvjetovima
Elikrisian Kilimanjari – žuti grm
Erika – mali grm
Protea – drvo visine do 1,5 m, zeljasto lišće, cvijet u obliku uspravne šišarke koja se otvara pri cvjetanju
Lobelia – endemsko i rijetko zeljasto drvo, raste do 3 metra visine, na izlazu iz šume pored mosta s desne strane, na putu od Mandare prema gore
Eugaria Salisifolia – iz porodice Erike, veliko prašumsko drvo
Araucaria Columnaris – Kukova araukaria – drvo pravilnog oblika (u dvorištu kod Velimira)
Avocado – drvo iza Velimirove kuće kod ljuštilice za kavu