Kilimanjaro 2008. – safari

Nastavak putopisne reportaže s ekspedicije Kilimanjaro 2008. postavljamo sa zakašnjenjem, ali se nadamo da to neće umanjiti svoju svrhu obzirom na sadržaj. Dobre stvari odolijevaju vremenu… Nadamo se da će naše iskustvo barem nekome biti od koristi i orijentir u dane provedene dolje. Zahvaljujemo se HPD ”Pločno” na organizaciji, sudionicima ekspedicije, fra Velimiru Tomiću na gostoprimstvu, kao svim ostalim akterima ovoga afričkog iskustva.

11.09.2008. (četvrtak)

Probudio sam se oko 06,00, a Božo uobičajeno brunda zbog toga. Slijedi pakiranje nužnih stvari i polazak na safari. Višak opreme smještamo u prostoriju u prizemlju hotela. Opet gnjavaža oko novca koji je Chanel tražio.

Krenuli smo tek oko 10,30, pošto je dogovoreno da se ostatak novca od 800 USD koji smo kod sebe zadržali, da sutra vozačima kad nas dovezu kod fra Velimira. Slijedi sipanje goriva na benzinskoj u kojoj smo na tren ostali zatečeni kad su ovi počeli ljuljati auto da bi stalo što više u rezervoare, pa montaža guma, sve na teret našeg vremena.

Na putu prema odredištu smo napravili pauzu na raskrižju u lokalnoj birtiji. Prethodno sam odspavao drmuckajući na zadnjoj klupi. Čim smo sjeli, okružili su nas lokalni trgovci. Ovaj put žene Masai, prodavale su originalni Masai nakit i suvenire. Djelovale su jadno dok su gestikulirale da su gladne i molile da kupimo. Najbolje je prošla jedna žena od koje smo kupili cijeli lavor banana, te je sva sretna otišla kući po još.

Safari kroz NP Tarangire je počeo poslije podne gdje smo jednom vožnjom od sat vremena uživali u flori i fauni koju smo prethodno mogli gledati samo na TV-u. Pored puta kojim smo prolazili u parku su se mogla vidjeti sivo plava platna veličine 1×1 metar. To su bile oznake, upozorenja vozačima da pripaze na ujed lokalnih obada od kojih se može javiti pospanost dok su za volanom.

Vraćamo se nazad i nemalo zatim put vodi ulijevo prema Manyari. Dobra, ravna asfaltna cesta. Na par mjesta smo naišli na nekakva udubljenja dužine petnaestak metara, dubine oko metar, gdje je ograničenje pored puta bilo na 50 km/h, a naš vozač nije smanjivao ispod 80, tako da je bilo prava egzibicija pri punoj brzini to prijeći. Poslije smo saznali da su to odvodni kanali u vrijeme kišnog razdoblja. Na pitanje što nisu napravili most, vozač je odgovorio da se tu nagura kamenje i da to treba sklanjati. Aj’ budi pametan!? Inače, brzo smo naučili da naša logika nema prođe ovdje i obrnuto.

U NP Manyara smo došli pred mrak. Dobili smo ključeve i osoblje nas je odvelo do šatora-koliba, gdje smo ostavili stvari i dobili baterijske lampe. Prostrane kolibe od cerade, pokrivene slamom u kojima imate toalet, tuš, krevete s mrežom protiv komaraca, veličine jednosobnog apartmana s dva kreveta. Naša koliba je imala naziv Kiboko Tent, u prijevodu Nilski konj.

Za večeru su poslužili već poznatu krem juhu od povrća s okusom celera, a za glavno jelo dobili smo pire krompir, sataraš i mljevenu kuhanu govedinu, naravno odavno nejestiva. Ostali smo ćaskajući.

Nedugo nakon večere sam odlučio povući se na spavanje, baš poslije priče o otmicama, nasilju lokalnih kriminalaca i ljudoždera. Cijeli kamp je bio bez struje, tako da sam u potpunom mraku s baterijom u ruci morao prijeći tih sto metara prema kolibi. Nadomak srećem tipa s mačetom u ruci, nimalo fin prizor. Stišćem bateriju dok prolazim pored njega, a adrenalin kulja divlje dok se na deset metara iza njega pojavi još jedan. Stražari.

Šutke smo prošli jedni pored drugih. Raspremam se i uvlačim u krevet pokriven mrežom. Vrata ostavljam otključana, jer Božo je odlučio ostati. Šuštanje, glasanje, vrištanje, pištanje, rika se čula do kasno u noć, u stvari dok nisam zaspao. Moram priznati da bez obzira na sve, dugo nisam tvrđe i ugodnije prespavao noć.

12.09.2008. (petak)

Ujutro me probudio klepet krila slijepog miša. Uzbudljivo iskustvo dok se krećete prostorijom, a vampir vam prolijeće tik ispred lica. Tuširanje ujutro hladnom vodom mi i nije baš prijalo, ali nisam imao izbora zbog prašine nakupljene jučer u Tarangireu. Idemo na doručak, pa na safari, ovaj put kroz NP Manyaru. Na ulazu opet čekamo proceduru prijavljivanja, a ulaz naplaćuju 420 USD, također isto kao i jučer u Tarangireu.

Preksinoć je Boris prosuo priču nosačima da je Božo Putinov brat i da je nekakav njihov specijalac, a prethodno su nas pojmili kao Ruse, valjda što se na engleskom slično izgovara Croatia i Russia. Dok smo se smijali na tu foru, vozač Ifahim je stalno ponavljao Putin, Putin. Nemalo zatim zaintrigiran našom pričom nam prilazi srednjovječni Amerikanac, onako izokolo, oprezno, zbunjeno trudeći se djelovati neizainteresirano, i pita odakle smo.

Nastavljamo kroz šumski predio. Zastajkujemo svako malo zbog životinja. Ponovno majmuni, slonovi, žirafe, antilope…

Nakon pola sata vožnje izlazimo iz šume. S lijeve strane puta se proteže korito nekakvog potoka ili lokve. Blatnjave obale, izrovano korito, polomljeno raslinje i drveće u okolici. Velike nekakve zvjerke naslućujem. Kako vozimo dalje, potok se sjedinio s usporenom rječicom. Mutna voda nam nije davala da zavirimo ispod površine. Jedino se moglo vidjeti kako se uglačana površina povremeno koleba. Vozač kaže da je puno ribe.

Iza zadnje krivine se otvori nesvakidašnji prizor. Mnoštvo pelikana, roda i tko zna kojih još vrsta ptica, s lijeve strane preko puta vodene površine su se vidjele zebre, gnui, a nilski konji su dominirali predstavom. Htio sam prići što bliže kako bih kamerom što bolje snimio, ali su me upozorili da ne smijem tamo. Broj poginulih od nilskih konja se godišnje penje i do dvije stotine i kako kažu, više ljudi nastrada od njih nego od lavova.

Manyara je u stvari jedan geološki rasjed dugačak nekoliko stotina kilometara i širok nekoliko kilometara nastao tektonskim kretanjima u čijoj udolini se nalazi istoimeno veliko jezero.

Nastavljamo udesno od jezera. Vozimo se ravnicom nekoliko kilometara i ponovno ulazimo u šumu. Zastajemo na jednom od vidikovaca odakle pogled puca na Manyaru. Tek tad dolazi do izražaja geološki oblik rasjeda. S obje strane ravnice se dužno postavile masivne plohe kao da čuvaju stražu nad jezerom.
Vraćamo se nazad prašnjavim putem kroz šumoviti dio parka. Na izlazu nas uniformirani čuvari pozdravljaju.

Okrećemo lijevo na izlazu uzbrdicom. Kako se penjemo asfaltnim putom, sve ljepši pogled se otvara na prostranstva oko Manyare.
Nastavljamo prema gradu Karatu, asfaltna cesta krivuda, obara i podiže se. Dobar dio puta sam proveo spavajući.

Ugodna vožnja dobrom cestom koju su Japanci donirali Tanzaniji, a zauzvrat da im ovi odobre uvozni kontigent na njihova vozila. Nije ni čudo što su gotovo sve Toyote.

Karatu je po našim standardima jedna mala varošica, nešto nalik na zapuštano starinsko slavonsko selo gdje se mogu vidjeti okolne kućice s oskudnim radnjama u kojima vam nude suvenire, voće, povrće, robu za kućanstvo, može se vidjeti i pokoja zanatska radnja, frizeraj, mesnica…
Sve to nazivaju gradom valjda zato što se tu vrti više ljudi nego obično.

Usput svraćamo na pivo. Poučeni iskustvom od prethodne noći kad se ekipa zapila, jer su kočnice malo popustile, fra Šimun pita pošto je pivo i nakon cjenkanja pristajemo na 1.500 šilinga. Prethodne noći ovaj užitak nas je stajao 3 USD po pivu, a koliko se popilo ne zna se točno. Koliko ih sjećanje služi, oko trideset.

Oko 15,00 dolazimo pred crkvu. Fra Velimir na krovu nekakvog objekta majstorija, u jednoj ruci drži bušilicu, a drugom čuva letvu. Smiješan položaj za svećenika.
Srdačno nas je dočekao u svom stilu, sa svima se rukovao pojedinačno. Odmah potom je uslijedilo pakiranje alata i idemo u njegovo selo, Kambianjoka.

Skrećemo s asfalta desno zemljanim, prašnjavim putom. Božo je već s rezervom prihvatio njegov poziv da dođemo ovamo i imam osjećaj da u glavi vrti taj film dok pored nas promiču nastambe pokrivene slamom, djeca u dronjcima, a put biva sve lošiji dok se spuštamo prema udolini.

S desne strane se vidi nekoliko raštrkanih kućica povezanih pješačkim stazama i zaraslih u travu i žbunje. Neobrađene zemljišne parcele, izgorjela, polegla trava. Lijevo od puta plantaža kave, relativno uređeniji prostor, a desno do puta mala, zemljanim blokovima ozidana kućica pokrivena limom na kojoj dominira velika satelitska antena promjera većim od dva metra. Još jedan paradoks s naše točke gledišta. Bosonoga dječica nas pozdravljaju, smiju se, mašu nam ispred ruševne kućice.

Zadnjih stotinjak metara put je održavan i posut pijeskom, naravno njihovim vulkanskim. Otvorena velika kapija djeluje kao dobrodošlica za nas. Ulazimo u dvorište koje po svemu najmanje pripada lokalnom okruženju. Sve je na svom mjestu, isplanirano, utegnuto, potpuna suprotnost u odnosu na sve što smo imali prilike gledati zadnjih desetak dana.

Dobrodošlicu nam je zaželjela Dina, kućna pomoćnica, neki stariji povrtlar i Abel, kućni mali. Odmah smo se bacili na raspakiranje. Na raspolaganju smo imali četiri dvokrevetne sobe, a za viška četvoricu smo dobili po madrac. Uvjeti vrhunski u odnosu na Kindoroko. Čista posteljina, kupatilo, čak i flaširana voda za pranje zuba.

Nadmorska visina od oko 1.650 metara tropsku klimu čini podnošljivom, tako da i opasnosti od malaričnih komaraca nije bilo. Vrlo brzo se privikavamo na nove uvjete, na bolje naravno.
Fra Velimir nije prestajao pričati, sav je bio u pokretu, kao da je htio nadoknaditi sve ovo vrijeme što je propustio dok nije kući.

Brzo smo se snašli u novom okruženju, a kako i ne bi kad je pravo domaćinsko. Imate osjećaj da ste negdje u gostima kod nas, a ipak afrički krajolik čini svoje, tako da ste u stvari u podsvijesti zbunjeni cijelo vrijeme.

Uzeo sam kameru i snimao dvorište, sve mi je bilo interesantno. Odjednom nekakva zbrka u gornjem dijelu. Zovu me da snimim. Nekakva zeljasto raslinje duž zidane ograde roza crvene boje, nalik na živu ogradu. Svi se poredali i gledaju, upiru prstom i govore eno je, zelena mamba. U početku je nisam primjećivao, dok je vrtlar nije potjerao mlazom vode. Tako se brzo kretala kroz granje i lišće da je htjela, bilo tko od nas se ne bi imao šanse izvući. Tanka kao mali prst, dugačka oko 80 cm, spada među najotrovnije zmije na svijetu. Snimio sam je s pristojne udaljenosti, dok je Bućo rukama sklanjao raslinje da je bolje snimi i tako joj se približio kamerom na manje od metra. Ludo riskantno!

Netko je upitao Velimira što je ne ubije, ovaj je odgovorio da to ne bi bilo u redu, jer smo mi došli na njihovo. Poslije nam je ispričao kako je ovo dvorište bilo zapušteno, puno raslinja, nereda, zmijsko leglo, što bi na lokalnom jeziku i bio nekako naziv za ovaj brijeg. On je to uzeo i sredio, doveo u red, tako da lokalno stanovništvo se ne može načuditi razlici od nekad i sad. Ali za svaki slučaj ostaju pri čuđenju, bez volje i htjenja da išta takvo naprave u svom dvorištu.

Nastavljamo s opuštajućim režimom, danas je Knezu rođendan i svako malo Velimir ili Dina idu u podrum. U kuhinji veselo krčka večera, naravno pod naški.

Velimir predlaže da večeras odemo u susjedno selo u goste. Jedna njihova mlada se udaje i prave svadbu. Nije nas trebalo dugo nagovarati i u neka doba, s početka večeri, krenuli smo. Velimir, Dina i Filip u kabini, a ostatak ekipe u prikolici pickupa. Vožnja ravnom cestom od nekoliko kilometara i za nekoliko trenutaka smo došli pred kuću.

Silazimo s prikolice i zastajkujemo na trenutak, čekamo, valjda zbog urođene opreznosti na nove događaje. Iza kuće graja, čuje se limena glazba. Cijelo selo sabralo se ovdje večeras, sve je u pokretu, svi su veseli, nasmijani, plešu. Obukli su najbolja odijela kao što i priliči ovakvim svečanostima. Prevladava jednostavni zapadni stil i mislim da to shvaćaju kao imperativ uspješnosti, bez obzira što se tamna odijela nikako ne slažu s njihovom građom ni po visini ni širini, a kamo li po osobnosti. Nekoliko žena u tradicionalnim šarenim haljinama.

Središnji dio šatora, improviziranog od tko zna kojih vrsta cerade, najlona i kartona, zauzima mladina loža. Svaki detalj je na svoj način ušuškan u kičave ukrase sa zavjesama svilenkastog izgleda, mnoštvo napuhanih balona, a prevladava svijetlo zelena boja. Četiri djeveruše i mlada također u svilenim svijetlo zelenim haljinama, a mladu smo locirali samo po tome što oko vrata ima malo više nakita i što izgleda nekako najkrupnija.

Domaćini su nas srdačno dočekali i ponudili mjesto na plastičnim stolicama odakle su uljudno potjerali domaće goste. Pošto nas je Velimir predstavio, mladina majka se uvrijedila kad smo rekli da ne bismo ništa popili, nakon čega su nas zasuli već isprobano dobrim “Serengeti” pivom. Rukovala se sa svima pojedinačno, a također i otac za kojega kažu da je neka lokalna faca. Nešto kao ministar obrazovanja kod nas u županiji, a majka učiteljica. Za njihove prilike, visoki stalež.

Doveli su i snimatelja čije osvjetljenje na amaterskoj kameri je bilo zamjena u momentima kad bi nestajalo struje iz nekih razloga. Limena glazba je tjerala tijela na ritmične pokrete. Doslovce su odvukli plesače sa sobom iz šatora napolje i nastavili s plesom, tako da je središnji podij ostao poluprazan.

Nakon toga nastupa DJ majstor iza miksete u momentima kad ima struje. Moderna afro-američka glazba dala je podstreka mlađima. Ostale su mi oči na toj djeci dok su nesputanim pokretima pratili ritam. Prirodno nadareni za pjesmu, ples, opušteniji su nekako od nas.

Darivanje mlade je nezaobilazan ritual čini mi se koji su prepisali od nas ili smo mi od njih, aj’ znaj! U glavnom, pošto su nas najavili na mikrofon, svaki od nas pojedinačno je imao čast prići, rukovati se s mladom i ostaviti, na stolnjakom prekrivenu korpu, svoj dar.
U stvari, ovdje svadbe traju po tri dana i ovo je druga noć u kojoj se mlada oprašta sa svojima. Tek sutra bi trebala biti glavna fešta.

U povratku fra Velimir ne štedi auto, a momci su zapjevali s prikolice. Odjekivali su glasovi gange uzduž i poprijeko najstarijeg dijela kugle zemaljske.
Poslije večere umorni i zadovoljni se povlačimo na počinak.

13.09.2008. (subota)

Jutros buđenje u 06,30 h, svježe, naoblačeno jutro. Iz krajnje sobe se čuje hrkanje, Bonke, Bućo ili Maćan. Život u Kambianjoki se budi.

Danas je po planu ići u park Ngorongoro. Vozači su došli po nas i Velimir im objašnjava što im je zadatak. Oni se slažu i govore: “Da, da, nikakvih problema.”

U 09,30 h smo već na ulazu u park, razgledamo prijemni ured s mnoštvom panoa, suvenira, a središnji dio zauzima reljefna karta uže okolice.
Com traži od Borisa zadnjih 800 USD, jer kako kaže ima samo 200, a ulaz košta 1.000. Dali su mu i tih 800, a kad su ušli u ured, ovaj ga je pitao da mu posudi 20 USD, jer je zaboravio ponijeti novac.

Narednih par kilometara se vozimo prašnjavim putem nakon čega stižemo na rub kratera odakle se pruža pogled na cijelu dolinu okruženu brdima, čija depresija iznosi oko 600 metara. Visina kratera je oko 2.250 m, a dolina oko 1.680 m n/v. Ništa neobično da smo tek tako došli ovamo bez vodiča. A u stvari, ovo ovdje da nismo posjetili, naš boravak ovamo bi bio siromašniji za pola.

Pravilno obrubljena dolina, svoju raskoš krila je velom sumaglice tako da s našeg vidikovca smo mogli samo nazirati suprotne dijelove kratera, a ispod nas se prostiralo polje ispresijecano kanalima, putovima, jezerima od kojih lijevo se izdvajalo po svojoj bjelini.

Prema dogovorenom programu, trebali smo otići u obilazak «kolijevke čovječanstva», mjesta odakle je sve počelo. Inače, ovaj dio prema geološkim istraživanjima spada u najstarije dijelove zemaljske kugle i datira od preko 3 milijarde godina, te se smatra najstarijim arheološkim nalazištem. Prema teoriji evolucije, odavde pa nadalje su se ljudi počeli pravit majmunima, a prema teoriji revolucije, Eva je zeznula Adama…

Kako god, Com, naš iskusniji vozač htio je opet na svoj način učinit nam uslugu, pa je krenuo u izvrdavanje kako ipak do tamo treba skrenuti s planiranog puta 15-tak kilometara i kako ne smije na svoju ruku, te za ovu uslugu tražio 200 USD napojnice. Počela su ubjeđivanja, trgovina, na što je Com rekao da u ugovoru ne stoji posjeta tom mjestu, a fra Šime je ljutit posegao za papirom i gurnuo mu pod nos s pitanjem piše li ovdje bakšiš. Ne piše, još je dodao, i odrješito ga uputio da vozi kud je naumio.

Nastavili smo makadamskim putem preko travnate zaravni i došli do nekakvog naselja preko puta kojeg se prostirao travnati aerodrom za male avione, kad je naš vozač stao, jer već duže vremena nije vidio u retrovizoru Comov auto.
Vratili smo se nazad oko kilometar i zatekli džip u kvaru. Naši momci su bili vani, a Com nešto kemijao ispod haube. Iz fra Šime se pušilo, a poslije sam čuo da je od njih tražio 20 USD za opravku. Ispostavilo se da je pumpa za gorivo bila nešto zapušena ili nije, tko će im znat. Kako god, bilježimo još jedan pokušaj iznude.

Putem dalje srećemo Masaie u tradicionalnoj nošnji, srdačno nas pozdravljaju, da bi na kraju puta po rubu kratera se trebali odvojiti prema Masai selu. Šime je i ovaj put bio neumoljiv i zapovjedio da se ide dalje.

Na putu prema dolini kratera smo morali proći kontrolnu točku nakon čega se spuštamo prašnjavim serpentinama.

Oko 10,30 h spustili smo se u dolinu. Veliko krdo krava je mililo s desne strane puta, a dva prašnjava Masai dječaka s kopljima bila su im jedina zaštita.
Vožnja prema središnjem dijelu kratera u podnevnim satima putem punim prašine i nije bila za uživanja. Umor me svladava i kako vrijeme odmiče sve manje imam volje podići se kako bih bacio koju snimku s krova džipa.

Stigli smo blizu onog bijelog jezera. Na jednom mjestu su svi, i zebre, gnui, antilope, gazele, slonovi, nojevi, gepardi, hijene, lavovi, šakali, ali na pristojnoj udaljenosti.
Grabežljivci bliže jezeru, imaju vodu, nemaju hranu, biljojedi imaju hranu, nemaju vodu. Na prvi pogled idilična atmosfera, usporenim tempom prolaze jedni pored drugih.

Nastavljamo dalje, povremeno zastajkujući zbog osmatranja i snimanja neobičnosti. Oko podne smo bili u središnjem dijelu kratera, da bismo u povratku više od pola sata gledali nadmudrivanje između krda zebri i gnua s jedne strane potoka i lavova s druge strane, a lešinari su se okupljali stotinjak metara desno čekajući ishod događaja.

Prava igra živaca u kojoj zebre korak po korak prilaze potoku. Prvo jedna po jedna, pa par njih, neprestano držeći se u pripravnosti, a ovamo lavovi čekaju pravi trenutak, procjenjuju, kalkuliraju, jer ne smiju promašiti. Svakim bespotrebnim trošenjem snage mogu sami sebi presuditi, jer imaju energije za samo nekoliko sprintova, nakon čega skapavaju.

Prilike i ograničenja, namjere, htijenja, potrebe i mogućnosti. Sudionici smo predstave režirane od strane prirode. Promatramo i čudimo se, na glas. Zapostavili smo vlastiti iskon u svijetu naučenih potreba, ne ostavljajući prostora za suštinu.

Pred oči mi padaju lica domorodaca. Nasmiješeni, neopterećeni, neobični baš zbog svog jednostavnog pogleda. Baš tako, neobični, valjda iz razloga što nemaju potrebe biti drugačiji nego što jesu, oslobođeni pritiska svijeta normi i formi, podložni prirodnom tijeku stvari. Rekao bih da se ne trude prilagoditi svijet sebi, nego su se prilagodili okolnostima i koriste i žive život u danom trenutku.

Zapitam se često koliko smo ispred njih, u čemu? Daleko ispred, reklo bi se. A opet, vidjeh više osmijeha na licima im nego našima.

U povratku se vraćamo drugim putem. Vožnja ovaj put kroz strmiji i opasniji put koji se proteže dijelom kroz gustu šumu načičkanu na rubu kratera. Pogled puca na krajolik koji smo imali do sada prilike viđati samo na dokumentarcima. Za ovaj krater kažu da je jedan od najvećih na zemlji i da je nastao udarom asteroida, pri čemu je oslobođena ogromna količina energije čiji rezultat u nesvakidašnjem obliku je pred nama.

U povratku nismo izrazili želju zaustaviti se na jutrošnjem vidikovcu. Prašnjavi, umorni, iscrpljeni smo nastavili vožnju do Velimira.
Na izlazu iz NP bili smo svjedocima kad majmuni babuni organizirano kradu hranu s kamiona i dokumente iz vozačeve kabine, a kad je intervenirao jedan od čuvara, ovi su uzvratili grupnim napadom. Tek pošto su se čuvari organizirali i isukali mačete, babuni su se povukli, sitog stomaka naravno.

Stižemo na ručak, sataraš, riža, sir livanjski, kobasice, bijelo i crno vino. Velimir kaže da dosta vinograda ima u Južnoafričkoj republici i da ovdje nije razvijena kultura pijenja vina. Koristimo vrijeme za tuširanje i imam osjećaj da se prašina s vodom pretvara u masnu crvenu masu koju nikad neću saprat s kože.

Za večeru se priprema kuhana jaretina, a u pripremi je i porcija pečene. Sve je priređeno za nas.
Nakon obilnog objeda, posjedali smo ispred kuhinje, uhvatila nas priča, smijeh, pjesma, bacalo se šijavice, gange, palo se po vinu, pa se i vlč. Filip propušio.
Prepričavale se zgode i nezgode i čuli smo da stari Žužul nikad nema mira zbog svog vinograda, vazda nešto radi. Al’ opet uživa u tome i kad bere grožđe uvi’k ostavi po koju gromu. Kaže, ovo je dičije i ‘tičije.

Pjesma po pjesma i do kasno u noć, na kraju se toliko gangalo da životinje u Ngorongorou bijahu u strahu cijelu noć.
Iako je bilo tek 22,30 kad sam otišao spavati, činilo mi se da je ponoć davno prošla, a valjda što brzo se smrkava i oni njihovi brzi prijelazi iz dana u noć i obrnuto.

14.09.2008. (nedjelja)

Dočekalo nas je sunčano nedjeljno jutro. Knez po običaju već sjedi na krevetu u joga položaju od rano jutros. Raskopčavam vreću i lagano se izvlačim prema kupatilu. Nakon par dana provedenih u Kambianjoki može se reći da smo se dobro udomaćili. Klupe na terasi ispred soba nam bivaju omiljeno mjesto za jutarnji odmor nakon spavanja. Ispunjavamo protokol s početka dana uživajući u domaćoj arabici.

Kako kaže Velimir, njemačka firma SUMBI otkupljuje svu kavu od domaćih proizvođača, prerađuje je i plasira na području Njemačke uhodanim kanalima prodaje, tako da se i ne može kupiti u slobodnoj prodaji, stavljajući naglasak na kvalitetu i značaj domaćeg proizvoda u šta smo se i sami mogli uvjeriti.

Sinoć je fra Šimun dobio zadatak naučiti služiti misu na Swahili jeziku, pa se morao povući ranije u sobu. Pater Filip je tu obvezu prepustio mlađemu kolegi, ostavljajući prostora za ostala afrička iskustva.
I ovdje u lokalnoj zajednici se zahvaljujući naporima misionara od davno u prošlosti do današnjih dana, nedjelja slavi i blaguje nešto slično kao i kod nas. Možda bolje reći, kao nekad kod nas.

Od Velimira smo dobili svako po vrećicu bombona za podijeliti djeci, i kako običaji nalažu, na misu smo krenuli pješice. Velimir, fra Šimun i Dina su sjeli u auto, a ostali, što bi rekao fra Šimun, k’o i Nuša Matanova mogu i na noge. Usput su dječica provirivali iz grmlja, promatrali nas, pozdravljali, a kad bi dobili koji slatkiš, zahvaljivali bi ushićeni od sreće.

Oko 10,00 smo došli do crkve koja je posvećena svetom Leopoldu Mandiću. Njegov kip, dar iz Australije, stoji s lijeve strane oltara. Velimir ga je dao ofarbati u boju srebra, što sad žali, jer je prethodno imao izvornu boju bronce.

Crkva je jednostavna građevina s krovom na dvije vode, visine krovišta oko 6 m. S desne strane je sakristija, a s lijeve ista takva prostorija koja služi kao ostava. Struja još nije dovedena, pa koriste manji agregat.

Po izgledu lokalnog stanovništva se dalo primijetiti da je ovo ipak za njih poseban dan. Izgledaju dotjerani, uredni, čisti. Žene uglavnom obučene u tradicionalne haljine prepoznatljive po jednostavnom kroju i jarkim šarenim bojama, dok muški uglavnom slijede jednostavnost modernog, hlače, majice, košulje.

Ovdje sve počinje s pjesmom. Za danas u gostima je pjevački zbor iz Karatua, grada koji je odavde udaljen oko 14 km i čijoj župi su pripadali do nedavno. Lokalni zbor već pjeva svoje pjesme, svi su u pokretu. Obučeni jednoliko, odišu dojmom skladnosti. Djeca plešu, pjevaju, afro ritam izbija iz svakog pokreta. Na jednoj djevojčici pokidane papuče, ali je ništa ne sputava biti jednako sretna i nasmiješena kao i sva ostala.

Uvodni dio mise počeo je vani tako što su oba zbora, poredani u kolonu dvoje po dvoje s desne strane crkve, počeli s pjesmom i plesom. Na čelu procesije je ministrant s kadionicom napravljenom od obične konzerve izbušene sa strane i svezane žicom.

Gromoglasna kolona od pedesetak članova u pokretu, prošla je kroz vrata i centralnim dijelom. Akustika zatvorenog prostora činila je ovaj događaj spektakularnim za nas, baš da se naježite. Na kraju kolone su naša tri svećenika.

Misni protokol, sve kad se sabere, bio bi isto kao i kod nas. Ali u konačnici, misa je trajala gotovo tri sata u kojoj su se smjenjivali fra Velimir i zborovi. Flip i fra Šimun prate misu moleći se na Swahili jeziku. Propovijed je držao fra Šimun, Velimir prevodio i baš kad smo mislili da je misi kraj, nastavilo se govorom članova zborova koji su prekidani aplauzima i poklicima vjernika, od kojih su najglasnije bile žene. Po svoj prilici su na taj način odavali jedni drugima priznanja. Na isti način su i nas pozdravljali kad je fra Velimir u obraćanju tijekom mise spominjao nas i Kilimanjaro.

Napokon, misa je završila negdje oko 13,30 h. Uzeli smo dijeliti bombone djeci, a ovi kad su to vidjeli, pohrlili su prema nama. Imate osjećaj kao da će vam ruku raščupati.

Sunčano nedjeljno popodne trebalo je maksimalno iskoristiti čini mi se. Lokalni muzičari su razvukli kablove do ispod jednog drveta i postavili klavijature na zvučnik. Nitko još ne pomišlja kući, misno slavlje se nastavlja još neko vrijeme uz pjesmu i ples.

Kaže fra Velimir da je tako svake nedjelje i da niti može, niti ima potrebu održavati mise tijekom tjedna, osim jednu nedjeljnu. Čini mi se da im je to glavna zabava.
Prisjetit ću se priča naših djedova kad se i kod nas pjevalo i kolo igralo nedjeljom, isto tako ispred crkve. Koliko je to godina iza!?

Već kasno popodne se vraćamo kući. Prispjeli smo na ručak, a ostatak popodneva trošimo na šetnju po selu. Vodič nam je bio dvanaestogodišnji Alex. Zavirili smo u par kuća od kojih svaka ima zemljani pod, ognjište na sredini, dvije prostorije u kojima je sve, i spavaća i dnevna i kuhinja. Zidovi od pruća oblijepljeni blatom, krov pokriven slamom, mali prozori na kojima često nema stakla. Pored jednog kreveta kokošje gnijezdo, koze imaju slobodan pristup kao da su kućni ljubimci, a najviše su ponosni na veliko ogledalo na zidu.

Hajdemo se prisjetiti naših starih kad se sjedilo uz ognjište. Koliko je to godina iza!?
U sumrak Boris, Velimir i ja idemo na trčanje. Od kuće do ulaza u park nam je trebalo oko 19 minuta. To bi bilo otprilike osam krugova oko našeg stadiona.

15.09.2008. (ponedjeljak)

Za danas smo dogovorili akciju kod crkve. Čini mi se Bućina ideja. Onaj dan kad smo tek došli, prekinuli smo fra Velimira u nakani da sa svoja dva mještanina pokrije vanjski toalet. Ovako ćemo potrošiti dan u korisno, a već se osjeti lagani nedostatak ideja kod ekipe da na teritoriju veličine prosječnog dvorišta priušti sebi veću razonodu od ove akcije.

Kad smo došli dole, većina sredstava za rad je bila pripremljena. Trotoar do objekta većim dijelom pokaldrman i naše je bilo samo da se uhvatimo alatki i da počnemo.

Bućo i Maćan su se dali na uređivanje okoliša. Prvo su nešto mahali s nekakvim čudnim lokalnim alatkama za sječenje korova, a na kraju su malo palili, pa malo gasili živicu, kako fra Šimun veli, samo da što više ožedne. Nisu izostala potpucavanja na račun komunalaca, piromana, vatrogasaca.

Ostatak ekipe se bacio na iskopavanje terena oko objekta, navlačenje kamenja za kaldrmu, dok su Šita, Milorad i Boris se prihvatili preciznijih, kompliciranijih radova kod kojih se s jednom vaservagom i oblom moralo boriti šest, isto tako sofisticiranih ruku. Završni radovi na krovnoj konstrukciji i pokrivanju krova limom pripali su fra Velimiru i Boži.

Naravno, puno više smo toga planirali uraditi, ali vrijeme do ručka je brzo prošlo, a fra Velimir nije htio ni čuti da se poslije vratimo nazad na rađu.

U povratku smo posjedali u prikolicu pickupa i odvezli se nazad. U dvorištu zatičemo razvučene kablove od struje. Knez i Filip su ostali urediti neke stvari oko rasterećenja elektro mreže. Toliko su se zdušno zalagali, da kad smo došli na sve strane su visjeli kablovi, a najgore nam je palo što nije bilo struje bez koje ni vodena crpka nije radila, što je značilo da od tuširanja nema ništa.

Naravno, spretni Knez je opet sve vrlo brzo doveo u red, a naše je bilo još malo pripomoći dovesti kabl od kuće do garaže.

Tuširanje je potrajalo. Topla voda je bilo pravo osvježenje na kraju današnjeg dana. Crvena, masna prašina nije se dala tako lako sapirati, a i dan danas su ostale fleke na svijetlo plavoj majici koje se niti nakon par otkuhavanja nisu dale oprati.

Danas smo zaslužili ručak i večeru. Dina je i ovaj put bila maksimalno na usluzi. Večer koristimo u pakiranju za sutrašnji polazak, a Velimir se dao na muke oko organiziranja sutrašnjeg odlaska za Moshi. Gloria se nije više htjela javljati na njegov poziv. Sve nas je pomalo hvatala nelagoda, jer smo za ovo vrijeme puno puta bili izrađeni. Brzo smo naučili da ono što se s nekim prethodno dogovorite, već za kratko vrijeme pada u vodu.

Osnovni dogovor za ovih nekoliko dana u Kambianjoki je bio da su nam vozači s njihovim autima na raspolaganju. Već sutradan kad smo došli ovamo, počeli su izvrdavati i kršiti dogovor. Nisu nam pomogle niti Velimirove svađe s njima ni s Gloriom.

Gledali smo ga kako se raspravlja s njima, grana rukama, prijeti, jer se vidjelo da je boraveći među njima 20 godina dobro izbrusio zube i da nema kompromisa u nakani da istraje u svome, a ovi kao i mnogi drugi kad ne mogu nekoga staviti pod noge, gledaju na svaki mogući način da ga umore. Ova dvojica su ga slušala bez nekog uzbuđenja, nisu se dali isprovocirati. Jednostavno su pijuckali piće i smiješili se.
Ipak, za sutra je određen rezervni plan ukoliko vozači ne stignu na vrijeme.

16.09.2008. (utorak)

U 06,30 h smo već bili budni uz pokoji izuzetak. Dani boravka ovdje su se brzo istopili. Oko osam sati je, mlađi vozač Ifahim je bio tu, onako kako je i dogovoreno, jer se u 09,00 h trebalo krenuti. U međuvremenu, kako Coma nema, Ifahim se podiže i krenu iz dvorišta niz put kao tražiti ga. Bila je to još jedna od neugodnosti što smo od njih doživjeli. Ostali smo zbunjeni.

Na kraju je ostatak ekipe prebacio stvari u Velimirov kombi i krenuli su točno na vrijeme, dok je ekipa iz bijelog džipa ostala čekati da se ovi vrate. Poslije dvadesetak minuta su došli. Ukrcali smo stvari i krenuli sa dobrim zakašnjenjem, ljuti i nervozni zbog ovog slučaja.

Naravno, drugi dio ekipe koji je trebao ići s Comom, a sada vozeći se u Velimirovom kombiju, sreo ih je u Karatu kako voze u suprotnom smjeru prema Kambianjoki.
Pozdravljamo se s Dinom i ostalim domaćinima i zadnjim pogledima opraštamo s ovom oazom.

Put nazad smo proveli uglavnom ćutke, prebirući po mislima, svako u svom svijetu, između ovoga trenutka i onoga što smo ostavili kući i što nas čeka. Lagano se privodi kraju ovoljetna avantura, nižu se već poznati krajolici na putu odavde prema Moshiju.

U Makajuni, mjestu na raskrižju putova prema Arushi i Tarangire, ostatak ekipe nas je čekao nepun sat vremena. Vožnja prema ovamo već djeluje umarajuće na nas. Stali smo napraviti odmor od desetak minuta. Za to vrijeme Velimir se obrušio na Coma, drži mu pridiku, ovaj put energičnije i s više ljutnje. Ovaj i dalje djeluje smireno, samo što se ne opire kao neki dan.

Sjedamo u svoje vozilo, druga ekipa i dalje nastavlja s Velimirom, a Com sam u svom džipu. U povratku smo saznali da naš vozač Ifahim je dobio vozačku tek prije mjesec dana.

Odatle prema Arushi, svratili smo s Velimirom na oproštajni ručak. Restoran Rotterdam s vlastitim prostranim prostorom za parking djelovao je mirno obzirom da je bio odmah uz glavnu prometnicu. S lijeve strane objekta prodavaonica, desno je kuhinja, centralni dio je restoran ispred kojih vrata se pod otvorenim nebom nalazi stol na kojemu su velike restoranske posude za hranu, a lijevo od toga nekakav cilindrični element veličine bojlera ispod kojeg je bila posuda za žar. Sve od inoksa. U stvari to je i bio bojler. Ispred je bila slavina, a ispod lavor tako da voda se ne prolijeva po dvorištu.

Sve ovo je trebalo uputiti posjetitelje i u prvi mah se predstaviti kao objekt koji vodi računa o higijeni, što u ovom dijelu lopte zemaljske i nije primarna stvar, a opet s druge strane, valjda ima i drugih načina da se operu ruke s manje muke i rituala. Dovoljno je bilo posjetiti toalet i da sva njihova nastojanja da se takvima predstave, padnu u vodu.

Na zidu lijevo od šanka visi slika. Sadašnjeg predsjednik Jakaya Kikwete zadovoljno se smiješi na nas, baš na mjestu odakle se najbolje vidi.

Za zajednički ručak smo morali spojiti nekoliko stolova. Čelu trpeze sasvim slučajno zapalo je Ifahima. Com je ostao napolju čekati nas. Tako je Velimir odredio, jer odavde prema Mosiju Velimirova ekipa prelazi kod njega u džip. Po našim pravilima igre, ovo je trebalo izgledati i djelovati kao oblik društvene sankcije za sve ono što je uradio proteklih dana, ali on je čini mi se sve ovo shvatio kao normalnu stvar, valjda zato što sa svoje točke gledišta i ne zna za drukčije.

Za ručak smo morali dosta pričekati. Prvo su se morali snaći za tanjure, pa su donijeli viljuške bez noževa. A kad je došlo glavno jelo, pečena kozetina, na naše insistiranje su donijeli i noževe koji za onakvo žilavo meso su bili gotovo neupotrebljivi. Napekli su i nekakvog pomfrita, salata nekakva njihova s chilijem, tako da se i nije moglo šta pojesti da valja.

Na kraju je Velimir tražio račun. Konobarica je nešto šarala po papiru i sračunala na 90 USD. Kako smo mi skontali, pojelo se pet tanjura, a ova navela jedanaest. Bilo je povuci, potegni i na negodovanje svih, ova se povukla ponovno na izračun. Došla je s novim obračunom gdje je smanjila broj porcija pomfrita, a pridodala pečenja. U konačnici račun je ostao isti. Tako vam je ovdje.

Pozdravljamo se s Velimirom, srdačno se rukuje sa svima, ispraća nas sa osmijehom. Maloprije se žalio kako osjeća da će morati kod doktora za koji dan. Iscrpljen je, osjeća da opet se vraća. Malarija koju je dobio davno, onih godina tek kad je došao ovamo, ne da mira čovjeku. Vraća se stalno, čeka da čovjek oslabi, da popusti imunološki sustav.

Kad smo onih dana tek došli kod njega, čuo je da uzimamo tablete protiv malarije na što se nasmijao. Ovo nije malarično područje i izričito je dodao da nema šanse da za ovako kratko vrijeme to dobijete. Nastavio je priču u vrijeme kad je kao mladi misionar tek došao u Tanzaniju.

Dar es Salaam bio je ishodište njegova boravka ovdje. Biti misionar tada, značilo je život s puno rizika i da je mogao, nakon sedam dana bi se odmah vratio nazad. Nedaleko odavde je groblje misionara, od kojih je najviše bilo Talijana i Nijemaca, a malarija je često završavala smrtno.

Spominje doživljaj kada je jedne prilike išao putem robne razmjene od istoka ka unutrašnjosti. Na jednom kraju su živjeli ljudi koji su imali sol i koji su, da bi došli do žitarica, morali prolaziti negostoljubiva malarična područja. Voda u kojoj su krokodili obitavali, gazila se noću da bi se danju moglo verati po terasama u stijeni, dovoljno širokim da samo stopala mogu stati.

Na putu od nekoliko dana i prevaljenih desetine kilometara, doživljava patnju s kojom bi se uspon na Kilimanjaro mogao usporediti s dječjom igrom. To govori s uvjerenjem i iz iskustva, jer je i gore imao priliku ispenjati se.
Nakon toga je dobio malariju i kako kaže što je čovjek stariji, napadi su češći i oporavak teži.

Prije deset godina on i Nikša, jedan od naših misionara također, preživjeli su oružanu pljačku. Upali su im u kuću, počeli rovariti, razbijati, tražeći novac. Svećenici kad su došli, ovi su zapucali i teško ranili Nikšu u leđa nakon čega je ovaj nepomično ostao ležati na zemlji. Velimir kaže da ga spasilo samo to što je pljačkaš mislio da je Nikša gotov i dodao da neće bespotrebno trošiti metak, jer će svakako umrijeti. Odvezli su im novo auto koje nikad nisu našli.

Ostavljamo ga s njegovom Afrikom, njegovim drugim domom. Ode on i u Kongoru i u Vukovar, bude malo, prođe, ali nema tu više onoga, nema puno ljudi niti mjesta zbog kojeg bi se duže ostalo, sve je nekako drukčije i vraća se nazad u svoj svijet i život po svom.

Zapitamo li se ikada o ovakvim ljudima? Tko su, kakvi su, kako im je, otkud baš to…? Ali, od danas smo bogatiji za još jedno iskustvo koje ubrasmo u pogledu ovog čovjeka, u osmijehu, u stisku ruke, iskustvo bogatije za sreću, tugu, ponos, vjeru iz svake od njegovih priča za ove dane.

Na putu nazad, opet prolazimo kroz Arushu. Kružni tok koji ukrašavaju statue najvećih afričkih biljojeda u prirodnoj veličini, ovaj put djeluju poznato.

U Moshi dolazimo kasno poslijepodne. Na brzinu nosimo stvari u sobe i trčimo nazad na ulicu dokupiti suvenire, jer ovo nam je zadnji dan ovdje. Nema puno mogućnosti za izbor, niti za pogađanje. Čini mi se da i oni love našu žurbu i pretvaraju sebi u korist. A tako je to inače kad se sve radi pet do dvanaest, što bi se reklo.

Noć brzo pada i nemamo puno izbora nego povući se na sigurno. Ovdje nije preporučljivo ponašati se bezbrižno.
Nešto su spominjali da je Ifahim poslije tražio Borisa, vjerojatno očekujući neku vrstu nagrade za ono za što je već bio plaćen.

Zadnju noć vrijeme biste na trenutak zaustavili. Uraditi sve što ste planirali, spakirati se i ostaviti prostora užicima afričkih noći nikako ne može skupa. Ipak, boraveći na terasi Kindoroka, trudim se još jednom upiti svaki zvuk, miris i ponijeti sa sobom.

Zadnja nam je briga sutrašnji odlazak na aerodrom. Oko ponoći, pošto sam se spakirao, liježem u krevet. Ovaj put koristim njihovu posteljinu, jer sam vreću za spavanje spakirao. Ispostavilo se greškom.

17.09.2008. (srijeda)

Spavao sam samo tri sata. Za sat vremena polazimo prema zračnoj luci i moramo što prije pripremiti se i ubaciti stvari. Ovaj put, dobili smo normalan džip. Volan je bio na lijevoj strani i vozio je neki treći vozač. Djelovao je pitom, smijao se i nije tražio napojnicu.

Opraštamo se s hotelom i Moshijem. Put prema zračnoj luci nam ne ostavlja prostora za razgledavanje. Svanut će tek pošto iskrcamo stvari iz auta, čekiramo karte i popijemo kavu.

I ovdje vladaju novi svjetski sigurnosni standardi. Pregledaju vas od glave do pete, izuvaju, skidaju, torbe prolaze obvezan rendgenski pregled, a sve u afričkom stilu, šlampavo i polako.

Dok je ekipa pila kavu u aerodromskom kafiću, ušla su nova dva gosta. Konobar je prišao našim momcima, ispričao se i uzeo od njih dvije žlice, odnio malo pod slavinu i servirao ovoj dvojici.

U 06,35 h polijećemo za Mombasu. Ovaj avion iz Frankfurta je tek dovezao nove turiste i produžava za Keniju. U letu prema Keniji, Kilimanjaro nam ostaje s lijeve strane u svom punom sjaju.

Prelet preko područja oko zračne luke u Mombasi pruža nam nesvakidašnje pejzaže. Oblaci povremeno zaklanjaju vidik, kao da ljubomorno čuvaju ljepotu od tuđih pogleda. Zelene šume i livade ispresijecane krivudavom rijekom, načičkane seoske nastambe razbacane na blago brdovitom krajoliku, a nađe se tu i pokoje jezerce da svojim plavetnilom upotpuni razglednicu.

U Mombasi se zadržavamo oko dva sata iz razloga što moraju pripremiti avion za povratak. Zrak onaj njihov, težak, tropski. Ogroman hol zračne luke djeluje kao da smo napolju. Cijeli prostor je ispunjen dnevnom svjetlošću zahvaljujući velikim ostakljenim površinama.

Nestrpljivo smo dočekali uzlet prema Frankfurtu. Dnevni prelet preko Sahare, Sredozemlja, Sicilije svaki na svoj način obogatio je naš današnji užitak, a Alpski predjeli mamili svojim bijelim vrhovima. Slijetanje u Frankfurt mi se učinilo nekako grubo, kao da naš pilot i ne mari za svoje putnike. Isto se moglo osjetiti i kod slijetanja u Mombasu, a ukupan let nazad je trajao 11,30 sati.

U zagrebačku zračnu luku smo sletjeli oko 22,00 h. Božo je ostao bez torbe koja je zaglavila negdje u putu i koju je tek sutradan dobio u Travniku.

Završnica je sva bila nekako ubrzana. Rusko nas je već čekao s autom, a ostalima je stigao autobus za kolodvor. Nismo uspjeli popiti ni zajedničku kavu, pozdravili smo se nabrzaka i svatko je krenuo svojim putem, mi prema Slavoniji, a Imoćani i Posušani prema Dalmaciji.

18.09.2008. (četvrtak)

Na putu kući išli smo na granični prijelaz Brod, u Zenici ostavili Kneza ispred zgrade, a u Novi Travnik stigli ujutro u 04,00 h.
Biti kući ipak je najveće zadovoljstvo.

Nakon nekoliko dana dobio sam mail od Filipa u kojemu traži certifikat. Kod nekoga je ostao u torbi i moli da mu pošaljemo, jer nitko mu ne vjeruje da se uspio popeti. A kako i povjerovati kad prije ovog uspona, za njega najviše osvojeni vrh je bio Sljeme sa svojih 1.030 m n/v.

Sjećam se predzadnjeg dana uspona od Horomba prema Kibou, na pristupnoj točki Last Water Point, zastali smo napraviti pauzu. Vlč. Filip vadi iz ruksaka flis i goretex jaknu, raskopčava, okreće, vrti tamo, amo, skida etikete s robe, gleda, premjera, djeluje nekako nesigurno, kao da rješava ne znam kakav zadatak. Okreće se zatim Bonketu i pita, šta ide ispod, a šta na gornju stranu od ovoga!? Ovaj ga prvo pogleda, da bi nakon kratkog oklijevanja uljudno odgovorio.

Prije polaska ovamo, Boris je svim članovima ekspedicije slao upute i obavijesti, između ostalog i popis neophodne opreme i lijekova. Filip je s oba papira otišao u nabavku i objasnio trgovcima gdje ima namjeru ići i što mu preporučuju. Naravno, opskrba je bila potpuna i do kraja standardizirana.

Zadnjih dana boravka, Božo je na poklon dobio vreću za spavanje baš kakvu je priželjkivao. Nije mogao prihvatiti dar, nije mala stvar, a Filip je jednostavno odgovorio, šta će mi više.
Za Božić sam dobio čestitku… pozdrav od Filipa Sljemenskog.

Prošli tjedan sam bio s Lukom u Mostaru, kaže da je već pribavio svu opremu za Aconcaguau i da je našao najpovoljniji način da se ode tamo.
Bit ću suzdržan i ovaj put…

 

POJMOVI I IMENA:

Tarangire – nacionalni park u Tanzaniji u regiji Manyara
Manyara – jezero u istoimenoj administrativnoj regiji, jedna je od 31 administrativne regije Tanzanije
Ngorongoro – kaldera ugaslog vulkana u istoimenoj oblasti pokrajine Arusha u Tanzaniji
Dar es Salaam – najveći je grad Tanzanije, ali ne i glavni grad, nalazi se na obali Indijskog oceana, na istoku Tanzanije i jedna je od najznačajnijih afričkih luka
Mombasa – drugi po veličini grad i najznačajnija luka Kenije, Smještena je na jugoistoku države, na istoimenom otoku u Indijskom oceanu
Uhuru Peak – najviši vrh Kilimanjara 5.985 m n/v
Moshi – grad na sjeveroistoku Tanzanije, u podnožju planine Kilimandžaro
Arusha – grad na sjeveroistoku Tanzanije i glavni grad regije Arusha
Karatu – grad smješten na južnom kraju zaštićenog područja Ngorongoro
Kambianjoka – selo kod Karatua, mjesto gdje je fra Velimirova misija

Masai – narod istočno-sudanske porodice naroda (Nilsko-saharska), ogranak Nilota, danas nastanjen u području Kenije i Tanzanije, polunomadski pastirski narod
Dina – Velimirova kućna pomoćnica
Abel – kućni mali
Com – debeli vozač
Ifahim – vozač mlađi

Tuku pamoda – mi smo skupa (we are together)
Matatu – kombi (bus)
Karibu – dobrodošli (welcome)
Asante – hvala (thank you)
Jambo = mambo (za žene) – pozdrav (hello)

Senesio – veliko endemsko drveće nalik palmi, raste na visini iznad 3.000 m
Heda – nešto kao naša kleka, raste na putu do ispod Horomboa, zimzeleno lišće kao kod čempresa
Krisa Mani – drvo sa žutim cvjetovima
Elikrisian Kilimanjari – žuti grm
Erika – mali grm
Protea – drvo visine do 1,5 m, zeljasto lišće, cvijet u obliku uspravne šišarke koja se otvara pri cvjetanju
Lobelia – endemsko i rijetko zeljasto drvo, raste do 3 metra visine, na izlazu iz šume pored mosta s desne strane, na putu od Mandare prema gore
Eugaria Salisifolia – iz porodice Erike, veliko prašumsko drvo
Araucaria Columnaris – Kukova araukaria – drvo pravilnog oblika (u dvorištu kod Velimira)
Avocado – drvo iza Velimirove kuće kod ljuštilice za kavu