Mont Blanc (13.07.-21.07.2007.)

13.07.2007. (petak)

05,00

Došli smo po kombi (Mercedes Sprinter 212D, 1998. godište, idealan za naše potrebe), pred kapijom poduzeća «Lašva-komerc», dočekao nas stražar s pričom da nas još nije očekivao, jer došli smo u 04,55, a njemu je rečeno da ćemo stići u 05,00 (hehe).

U «Vivaldiju» smo popili kavu s Nikom, Terezom i Mikcem, došli nas ispratiti. Donijeli su nam i zastavice društva za ponijet.

06,00

Polazak iz Novog Travnika, svježe jutro, temperatura +8. Na putu od Ravnog Rostova prema Bugojnu već nam se ugasio kombi. Obojica smo se zgledali, nitko nije imao pojma što sad. Poslije par pokušaja smo krenuli, uobičajena procedura (avanturistički).

07,55

Stigli smo u Posušje. Nazvao sam Bonketa, dogovoreno je da se nađemo u «Tropicani». Posušani su pristizali nakon pola sata. Otišao sam do Ćurde da mi proba uraditi logotip društva na komadu papira, pošto nismo imali primjerenu zastavu. Skenirao ga ja i poslao mailom kolegi Anti Jukiću, ovaj nam je uradio plastificiranu varijantu bez naknade.

10,00

Otišli smo u obližnji restoran na doručak prije polaska. Tu nas je častio Vinko Romić, jedan od dvojice skupa sa Radom Šaravanjom, koji je trebao poći s nama ali je odustao u zadnji čas.

Palo je slikanje, snimanje, adrenalin i zanos polagano kolaju…

11,15

Polazak. Oprema na u prtljažnom prostoru zauzima svoje mjesto do vrhova sjedišta. Za volanom je Bućo, do njega Božo. Na drugoj poziciji Miro i Boris, a nazad Bonke, Pile i Šita. Vozimo prema Splitu gdje trebamo pokupiti nekakve stvari od Ivana.

14,00

U Splitu se već osjeti porast temperature koja nas je pratila cijeli dan. Popili smo kavu u lokalnom kafiću, i krenuli oko 14,00.

Na izlazu iz Splita prema Klisu zakrčen promet zbog nezgode nekakvog motoriste i malog auta.

Izlazimo na autoput i vozimo prema sjeverozapadu. Prvi put novom dionicom autoputa Split- Zagreb-Rijeka. Pejzaži se nižu, povremeno uzimam kameru.

18,00

U poslijepodnevnim satima odvajamo se kod Boslijeva prema Rijeci, a u odmorištu Ravna Gora nam se pridružuje Fra Šimun Romić, koji je iz Pleternice, a potom iz Zagreba stigao s rođakom. Tu imamo zajednički ručak, osvježenje i nakon pauze od nekih 45,00 minuta polazimo.

Autoput prema Rijeci urađen je prema konfiguraciji terena, tunel-most. Prelijepi krajolici Gorskog kotara ostavljaju dojam kao da prolazimo Austrijom. Doduše, radovi na dionicama koje još nisu završene navode na to da treba još toga da se sustigne zapadni standard.

19,45

Spuštamo se prema Rijeci. Uz more se vide postrojenja rafinerije, a iz termoelektrane se vije bijeli dim. Kažu da bi u skoroj budućnosti ova elektrana trebala biti izmještena ili ugašena, industrijsko središte-turizam. Grad kroz koji smo prošli sav je od betona, sve ukazuje na njegov procvat prije zadnjeg rata, kad su pojedina mjesta zahvaljujući planskoj privredi doživljavala uspon ili pad.

U Matuljima, mjestašcu na izlazu iz Rijeke svraćamo u obližnju oskudnu prodavaonicu da upotpunimo zalihe sendvičima. Tu se zadržavamo oko pola sata, a kažu da se trgovac zadivio računom, jer nikad i nije imao veći. S poslovičnim osmijehom nas je ispratio i zaželio sretan put, trljajući ruke kao kakav baščaršijski zanatlija kojeg je krenulo.

20,30

Dolazimo na HR-SLO granicu. Prolazimo bez problema, pregledaju putovnice bez dodatnih pojedinosti. Put kroz Sloveniju neugledan, uzak, svi znamo da je rezultat slovenske politike prema Hrvatskoj. Ipak, drvoredi pored puta iz kojeg zrake sunca u zalasku ostavljaju prelijepe blještave crte po livadama, tjeraju da uzmem kameru.

21,15

Na SLO-I granici također prolazimo bez problema. Talijani nas evidentiraju u računalu i idemo dalje. Spuštanje prema Trstu i tranzit nas je zadesio u predvečerje. Uključujemo se na autoput i pratimo put za Veneciju.

Božo je pripremio isprintane dijelove karte iz programa AutoRoute za navedene dionice, tako da navigacija nije bila problem (osim u povratku haha).

Put prema Veneciji, Milanu, Torinu, Aosti proveo sam u polu snu ili spavajući. Pravili smo nekoliko pauza za kavu, uglavnom iscrpljivanje.

14.07.2007. (subota)

05,00

Svitanje nas je zadesilo u zapadnom dijelu talijanskih Alpa. Nižu se tuneli, mostovi. Ne ispuštam kameru iz ruku, ne razmišljajući da tek poslije dolaze prizori koji zaslužuju puno veću pažnju.

05,40

Dolazimo pred tunel Mont Blanc, dugačak 11.611 metara. Prisjećam se stravičnog događaja od prije nekoliko godina kad je nesreća uzela svoj danak u kojemu je nastradalo desetine osoba. Vožnja kroz tunel nas je koštala 42,70 eura, znaju naplatiti nema što. Na izlazu iz tunela spomenik visok 5-6 metara, simbolizira baklju…

06,00

Spuštamo se serpentinama prema gradiću Chamonix (1.035 m n/v). Poslije tek vidimo da to i nije gradić, već pravo turističko središte, čitava dolina načičkana hotelima, zgradama, kućama, kampovima.

Sve odiše dobrodošlicom, čak i prometni znaci ukrašeni cvijećem iz visećih saksija. Odvajamo se desno prema kampu Les Molliasses gdje ćemo provesti naredne dane, parkiramo. Odatle prema centru 15 minuta hodanja.

Dočekao nas je ostatak ekipe, stigli su prije nas. Ivana i Luku smo već upoznali na pripremama sa Čvrsnice, a Dule iz Kaštela i Jozo iz Sinja upotpunili su dvanaestočlanu ekipu.

Ivan se žali da su im Francuzi naplatili kaznu zbog brze vožnje u tunelu, opet bivaju zadovoljni, jer su očekivali da će platiti par stotina eura.

Svi pogledi su uprti prema snijegom prekrivenim vrhovima.

Ivan je predložio da narednih sat vremena odemo do grada kako bi izbjegli trošak kampiranja koji teče od 07,00 sati. Sjeli smo u prvi lokal do početne postaje za gondole. Cijena kave boli glava, 3,5 eura!

Idemo u razgledavanje grada. Prodavaonice se otvaraju tek u 08,30, najčešće dvokratno radno vrijeme od 08,30-12,30, te od 14,30-19,00. Oči nam staju na izlozima s opremom, a cijene da te zaboli glava, čak i sniženja nam ne idu u prilog. Obilazimo gradsko središte, grupno, sijevaju fotoaparati, zuje kamere…

Vraćamo se nazad u kamp i svatko po svojoj volji.

Vadimo stvari iz kombija i montiramo šatore u gornjem dijelu kampa, slijedi izležavanje, doručak. Sunce nas tjera da se snalazimo, tražimo hlad. Poslije podne sam ponovo otišao u grad kupit dodatnu opremu koju nisam ponio, štapove, naočale, suhe majice, što se poslije ispostavilo greškom, jer sam sve ovdje mogao kupiti za 20-30% nižu cijenu. Obišao sam gotovo sve prodavaonice u krugu od kilometra, sve što postoji na tržištu, a vezano je za snježne sportove, možete naći baš tu, vrhunska oprema.

15,00

Kad sam se vratio iz grada, Bućo je predložio da izmjestio šatore u donji dio kampa prekriven borovom šumom. Ispostavilo se da je to bio savršen potez, jer smo bili zaštićeni od sunca, kiše, a najbitnije imali smo natkriveni stol za ručavanje, komunalnu infrastrukturu na dohvat ruke, tople vode do mile volje i struju za aparate.

Taj dan sam gladovao, što zbog nesnalaženja, što zbog uzdanja da će netko napraviti ručak za tebe. Škola za naredne dane, svi smo odjednom naučili da se brine svatko za sebe.

21,00

Tuširanje, pranje zubi, priprema za počinak. Zaspao sam bez po muke, šator, dva podmetača, vreća za spavanje, nisam se okrenuo cijelu noć, umor je učinio svoje, a što sam mogao doživjet i naredne dane gdje od stalnog umora izgubiš osjećaj da ima i boljih stvari, npr. veliki krevet, perjani jastuk, lagana plahta, obiteljska idila…

Al, bez obzira, nekakav osjećaj, htijenje, želja da uradiš nešto posebno, učini svoje da prihvatiš spartanske uvjete kao normalne.

15.07.2007. (nedjelja)

06,15

Jučer je dogovoreno da danas idemo na laganu aklimatizaciju, bez ikakvog napora, jer trebamo čuvati snagu za glavni uspon, ali…

Trebali smo krenuti u 06,30, Božo me pokušao probuditi, ali bezuspješno. Kad sam vidio koliko je sati, skočio sam iz vreće. Užurbano spremanje, pranje zubi, na brzinu doručak…

Krenuli smo ipak u 07,00.

Put je vodio iz kampa prema ledenjaku Bossons. Laganim korakom šumskom stazom izišli smo nadomak tunela Mont Blanc, prešli cestu i ravno uz ledenjački potok prema vrhu Aiguille du Midi. Pješačke serpentine su se nizale, jutarnja svježina godila, pogled prema dolini bivao je svakim korakom sve ljepši.

Dolazimo do vodopada Cascade du Dard (1.233 m n/v), pored kojeg su Francuzi napravili nekakav ugostiteljski objekt, a sve znaju pretvoriti u izvor zarade.

Stazu kojom smo išli nadvisuje stara žičara koja je korištena u vrijeme kada je građen kompleks na vrhu Aiguille du Midi i koja sada nije u funkciji. Sunce nas obasjava s istočnih vrhova alpskog masiva kod prve postaje stare žičare La Para (1.685 m n/v), gdje smo napravili prvu pauzu od 5 minuta. Hvatamo se aparata i bilježimo prelijepe crte sunčanih zraka. Mažemo se kremama protiv sunca, zaštitni faktor minimalno 30, sunce na visinama iznad 2.000 postaje neprijatno. Izlazimo iz pojasa prekrivenog šumom, slijedi kamenjar i oskudna trava.

Često se čuju gromoglasni zvuci, puca ledenjak, otkidaju se dijelovi stijenja, šume potoci…

11,00

Stigli smo do druge postaje stare žičare Las Glaciers (2.414 m n/v), GPS (Global Positioning System) pokazuje visinu od 2.417 m. Tu se snimao film «U orlovom gnijezdu». S desne strane ledenjak Bossons, iznad Aiguille du Midi, ispod dolina, a lijevo Plan de I’Aguille.

Ideja je bila otići do ledenjaka i vratiti se nazad, a sutradan da se ode žičarom iz Chamonixa do vrha.

Inače poslovni Šita je predložio, da pošto smo na danoj visini, ravno produžimo do postaje nove žičare na Plan de I’Aguille, čime štedimo svaki po 20 eura. Ideja je bila super, cijena s pola staze do vrha nas je koštala po 17, umjesto 37 eura.

Božo je produžio naprijed, još nekih stotinjak metara iznad, do planinskog potočića koji je klizio ispod zaleđenih vrhova. Poslije nekih 45 minuta odmora krenuli smo lijevo. Staza je bila kamenita, naišli smo na ledenjak koji je u svom donjem dijelu prekriven naslagama pijeska i kamenja i koji tek kad se bolje pogleda pokazuje svoje ime i prezime.

Globalno zatopljenje je dalo svoj pečat i ovoj prirodnoj pojavi. Prije nego smo krenuli ovamo, Vlado Mičić nam je ispričao da je ledenjak Bossons u odnosu na prvi put kada je išao davne 1982., te ’84. i ’86. godine, skratio za nekih 300 metara.

13,00

Pošto smo popili kavu, a netko i pivo na Plan de I’Aguille (inače cijene doslovce duplo niže nego u gradu iako je visina 2.317 m), ušli smo u gondolu i krenuli prema Aiguille du Midi. Vožnja ništa, mačji kašalj, ali dok smo bili bliže zemlji. Na visini gdje smo se približavali pristaništu na vrhu, adrenalin je šibao tijelom. Gondola je odjednom stala, a što je uobičajena procedura prilikom pristajanja. Visjeli smo nad liticama zakačeni o metalne dijelove i žicu kojoj smo se molili da ostane onakvom kakva je. Vjetar dodatno pojačava strah, a znojni dlanovi i «gutanje knedli» govore sve.

Prethodno, kada smo prolazili zasutim ledenjakom, a isti je bio direktno ispod žičare, mogli smo vidjeti pokidane sajle promjera 30-tak milimetara, čak smo na jednom mjestu vidjeli opremu, prema procjeni iz davnih 70-tih godina (skije, špage od dereza, navlake za turno skije, krplje…), koja je polomljena i razbacana ležala tik ispred nas. Sve je dodatno pojačalo uzbuđenje…

Napokon, vrata su se otvorila i izjurili smo iz gondole na sigurno. Aklimatizacija na 3.864 m n/v koliko iznosi vrh Aiguille du Midi. Tu smo proveli na razrijeđenom zraku oko dva sata, osjetio sam laganu euforiju, a uzlazak uz stepenice osjetilo je cijelo tijelo, ubrzano disanje, umor, teške noge…

Mjesto na koje izlazi žičara predstavlja kompleks od šest katova međusobno povezanih stubama, a u kojima se nalaze strojarska postrojenja žičare, prihvatilište za gondole, meteorološka stanica, pa čak i ugostiteljski objekti.

Drugi, viši dio kompleksa do kojeg vodi čelični most, predstavlja stijenu izbušenu vertikalno kroz koju vodi lift do vrha na kojem se nalazi vidikovac s pogledom na cijelu dolinu Chamonix i okolni planinski masiv. Za vrijeme boravka na Aiguille du Midiu aparati su stalno škljocali, a kamere zujale.

15,30

Povratak s vrha uslijedio je na naše razočarenje vrlo brzo, jednostavno smo morali nazad, jer po rasporedu koji prate dispečari, svi koji su došli moraju se taj dan vratiti nazad do povratka zadnje žičare.

16,00

Spustili smo se ponovo na Plan de I’Aguille puni dojmova, odmorili nekih dvadesetak minuta i zaputili prema dolini drugim zapadnim putem koji izlazi na veliki parking prije našega kampa. Dok smo silazili, na nebu se ukazao crveni spasilački helikopter. Na nekih kilometar od nas se mogla vidjeti akcija spašavanja unesrećenih. U nekoliko navrata je helikopter spuštao i dizao osobe, vjerojatno dovozio spasioce i odvozio povrijeđene.

Iz kamenjara prelazimo u pojas s niskim raslinjem, a potom u crnogoricu, da bi nakon par sati hodanja stigli u kamp.

18,15

Stigli smo u kamp, slijedi odmor, večera, nadopuna tekućinom, tuširanje. Taj dan je bio predviđen za laganu šetnju bez umaranja, a ispostavilo se da smo napravili turu sličnu onoj od prije mjesec i pol kada smo iz Neretve krenuli prema Velikom Vilincu na Čvrsnici. Osjetio se lagani umor, dehidracija, glad…

Na spavanje smo otišli ranije, umoru nije smjelo biti mjesta, jer svatko od nas je imao svoj vlastiti i zajednički cilj – vrh!

16.07.2007. (ponedjeljak)

08,00

Buđenje, doručak, čaj, kava, magnezij (za opuštanje mišića), punjenje kamere… Dan je počeo laganim tempom. Stalno pogledamo prema vrhu, pratimo oblake kao da nešto i možemo vidjeti.

10,30

Odlazim u grad u kupovinu ostatka opreme neophodne za uspon. Kupujem štapove, majice kratkih rukava protiv znojenja. Do tada sam koristio pamučne majice koje inače upijaju znoj, teško se suše i zbog toga predstavljaju problem koji se rješava sintetičkim tkaninama koje su namjenski urađene za ovakve svrhe.

13,00

Povratak iz grada, ručak, pakiramo stvari i prema uputama Ivana, uzimamo obilne obroke, pijemo što više tekućine kako bi za eventualni sutrašnji uspon imali što više energije.

Poslije ponovno odlazim u grad kako bih nadopunio rezerve hrane koje su pogodne za mene, jer već duže vrijeme uzimam samo lako probavljivu hranu. Nekoliko juha, riblje konzerve, nekakve njihove, keksi itd. Poslije se ispostavilo da nema hrane nad našom…

Imam laganu upalu mišića. Za večeru sam jeo tu nekakvu ribu i pio mlijeko.

Očekujemo što će Ivan reći za vremensku prognozu. Dok smo bili u prodavaonici u gradu pitam ga, a on sav nervozan odgovori da nije baš najbolje, ali da ćemo se dogovoriti kad se skupimo i da ništa ne govorim kako se ne bi stvarala dodatna nervoza.

Neizvjesnost, prati se prognoza, skeptičan je Ivan oko polaska, okupili smo se za večeru oko stola.

Jedna opcija koju predlaže je da se uspon odgodi do petka, da cijelo vrijeme budemo tu u kampu i da čekamo eventualno bolje prilike, jer se za srijedu i četvrtak očekuje nestabilno vrijeme s jakim vjetrom i naoblakom, što može biti veliki problem.

Druga opcija je da se krene sutra odmah i da se gore u domu Aiguille du Goűter čeka povoljna prilika za uspon, po cijenu da se ostane do petka.

Počela je žustra rasprava za i protiv, vikalo se, demokratski, ali je ipak Ivan bio taj koji je donio konačnu odluku, polazak je sutra na njegovu radost. Ipak, bez obzira što je bio vođa grupe, nije srljao, prvo je saslušao kako ekipa pulsira, pa tek onda donosio odluke, jer u takvim uvjetima se ispostavlja da je lakše kontrolirat grupu nego li donositi i provoditi odluke koje bi malo tko poštovao.

Zavladalo je oduševljenje kod većine. Počeli smo odmah s pakiranjem, svaki predmet se dva puta vaga i stavlja na svoje mjesto. U bočne džepove guram svoj dio šatora i spremam sam. Uzimam opremu i stavljam na leđa, pritiska me, osjetim svaki milimetar remenja, svi su u istom elementu, neki već hodaju okolo, privikavaju se na težinu koja u prosjeku iznosi od 20-25 kg. Spuštam ruksak sa sebe i otvaram. Gledam u konzerve s hranom i odjednom shvatam da bih mogao trpjet glad, što da ne, a pripremio sam tri litra tečnosti, bez toga ne idem, to mora ići.

Lagana nervoza pred polazak. Liježemo opet rano, oko 22,00. Prelistavam po glavi opremu, znam što stoji na svakom mjestu. Odjednom mi sinu da imam viška, donji dio trenerke i goretex vjetrovka bi bili viška. Ustajem, izbacujem viška stvari, ostali već duboko spavaju ili se muče sa nesanicom pred polazak kao i ja.

17.07.2007. (utorak)

0,00

Muči me stomak, riba i mlijeko izgleda da mi nisu sjeli. Cijelo vrijeme imam tegobe, iskidan san, a sve pred polazak.

02,00

Još nemam sna, stomak me tjera van. Otkopčavam vreću, šator, Božo već uveliko spava. Ponovno sam legao i nisam se probudio do polaska.

05,00

Buđenje, pranje zuba, pospremanje šatora, brzinski doručak. Taman pred polazak mi udari krv na nos, na brzinu sam sanirao i krenuo dalje. U 06,00 smo se uputili prema stanici. Oprema na leđima se zaboravlja od silne euforije.

Na stanicu smo stigli prerano, autobus smo čekali do 07,30. Stigla je i grupa Korejanaca, njih 7-8, od kojih je pola bilo žena i koje smo imali prilike susresti i poslije. Korejanac sa žutom maramom se činio glavnim, tako je djelovao.

07,30

Stiže autobus, ukrcavamo se, a kao karta nam služi boravišna kartica iz kampa. Iz Chamonixa nas vozi do mjesta Les Houches na 1010 m n/v, gdje se ukrcavamo u gondolu na žičari koja vodi do platoa Domaine des Houches na 1.900 m n/v.

Prelazimo livadu nekih 200 metara do tramvajske stanice Col de Voza, ukrcavamo se u tramvaj, uski kolosjek, pogon se prenosi na zupčanike koji su položeni između tračnica, a sve to zbog visokog stupnja nagiba pruge koja se završava na 2.380 m n/v u Nid d’Aigle. Prošli smo kroz nekoliko tunela i iz zadnjeg se direktno izlazi na stanicu.

08,30

Iskrcali smo se iz tramvaja, utegli opremu i krenuli. Uspon počinje! Laganim korakom s 2.380 m n/v.

S desne strane proteže se još jedan od ledenjaka Glacier de Bionnassay. Mi se odvajamo lijevo. Pod nogom su nam pijesak i kamenje. Staza krivuda prema gore, razdvaja se u više i ponovno spaja u jednu, presijeca s alpskim potočićem naizmjence. Težinu opreme prenosim na ruke pomoću štapova, nekako se ide. Prvih sat vremena je najteže, valjda dok se organizam navikne na novi režim. I stvarno je tako. Težina od 20-tak kilograma na leđima nije ni malo ugodna, ali vremenom postaje normala, prihvatiš to kao sastavni dio tebe, svaki dio tijela zauzima svoju novu poziciju podređenu cilju. Ipak, čovjek je savršeno biće, stvoren na Božju sliku i priliku, čija sposobnost prilagodbe je velika.

Na nogama nosim lagane cipele, štedim noge za ledenjačke koje čekaju svoje vrijeme u ruksaku.

Za nekih sat i pol vremena smo došli do prvog doma, u stvari nekakvog malog skloništa, mala kućica s nekih 30-tak kvadrata. Zaobilazimo je i pravimo pauzu od 10-tak minuta stotinjak metara više. Odjednom se stvoriše divokoze. Djeluju kao pitome, ne bježe uopće, ali se ipak drže odstojanja. Uzimamo nešto hrane i tekućine i nastavljamo.

Kako idemo dalje, uspon biva složeniji, javljaju se prve sajle koje služe kao osiguranje, serpentine su sve češće, korak sve sporiji.

11,30

Izlazimo na snijeg kod doma Tete Rousse na 3.167 m n/v. Odatle stavljamo svu neophodnu opremu za daljnje napredovanje. Oblačim cipele za led, dereze, goretex jaknu, gamaše, pojas, mijenjam štapove za cepin, olakšavam ruksak, ali težina je samo malo drukčije raspoređena.

Uz odmor koliko traje presvlačenje, nastavljamo dalje. Dom Tete Rousse nam ostaje desno, čuje se helikopter i spušta se na nekih stotinjak metara od nas, iskrcava se netko u plavoj odori, žandarmerija.

Nova pauza na zaravni u vrhu padine pored Tete Rousse, uzimamo okrjepu, formiramo naveze i nastavljamo dalje.

Prva naveza: Luka, Dule, Jozo i Ivan, druga; Bućo, Boris, Fratar i Pile, treća: Božo, Šita, Bonke i ja.

Nešto iza podne smo došli pred Kuloar Smrti. Tako ga zovu, tih nekih 50-tak metara uvale kroz koju neprestano šibaju stijene i kamenje. S jednog na drugi kraj povezan je sigurnosnom sajlom za koju se većina kači karabinjerom i pretrčava, a uvijek netko sa strane se nađe da nadgledava ide li što odozgo.

Svako malo se čuje galama u prijevodu «kamen», «pazi»… Baš dok smo formirali naveze ispod, čula se galama, nije prošlo par minuta vidio se helikopter kako baca sajlu i izvlači čovjeka. Ostalo prepuštam mašti… Inače, u ovom godišnjem razdoblju broj dnevnih helikopterskih intervencija se penje do osam u prosjeku.

Prešli smo Kuloar i nastavljamo prema vrhu. Uz put se pridržavamo za sigurnosne sajle. Stižemo na jedan mali prijevoj iznad Kuloara i pravimo pauzu. Svaki kamen mami svojom ljepotom, snimam kamerom. Odjednom gromoglasan tutanj, okrećemo se prema gore, ogromna količina stijena i kamena se sručila na stazu kojom se prolazi prema domu Aiguille du Goűter. Zgledali smo se, sledila mi se krv u žilama. Sreća da u tom trenutku nitko nije prolazio ispod.

Nastavljamo dalje, što se više penjemo prema domu, uspon biva naporniji i složeniji. Zadnjih 200-tinjak metara uspona je osigurano sajlama bez kojih bismo imali velikih poteškoća.

18,00

Stižemo pred sami ulaz u dom Aiguille du Goűter (3.817 m n/v), ledeno snježna podloga, opreznost prije svega i zadnji korak iza čelične ograde tek pruža olakšanje.

Skidamo opremu sa sebe, slijedi lagano opuštanje i priprema za daljnje aktivnosti. Mijenja se plan. Odozdo smo na sebi nosili šatore i opremu za spavanje na snijegu, ali srećom, zbog vremenskih uvjeta, otkazane su rezervacije od ranije, tako da je bilo mjesta za noćenje u domu.

U međuvremenu slijedi kuhanje čaja, juhe, večera. Smještamo se u južni dio doma, svatko zauzima svoj krevet po slobodnoj volji, ali…

Samo što smo se smjestili na krevete s desne strane, dolaze oni Korejanci koje smo imali prilike vidjeti jutros s nama u autobusu iz Chamonixa do Les Houchesa. Ispade da su oni rezervirali baš naših deset kreveta koje smo zauzeli u donjem dijelu, od ukupno 40 koliko broji južna prostorija.

Najopasniji među njima djelovao je tip sa žutom maramom preko glave. Izgledao je tako, ali boja glasa dok je govorio djelovala je opuštajuće na okolinu, tako da nikad ne biste pomislili da se iza tako namrštenog lica krije osoba sasvim drugačijeg karaktera.

Poslije sam čuo od Luke da nema ni jednog prsta na nogama. Izgubio ih je od smrzotina negdje na 6.000 metara na Himalaji.

Promijenili smo krevete, a ekipa Francuza preko puta nas spremala se večeras u 02,00 krenuti prema vrhu. Njih smo sreli u tramvaju odozdo. Mladi momci i djevojke, a imali su vodiče sa sobom. Poslije smo čuli da su se odatle ispenjali za 4 sata, a za 2 vratili nazad. Nismo mogli povjerovati, a opet tko će im znat.

Visina je uzela svoj danak, Jozo Vitić se odmah po dolasku žalio na glavobolju, malaksalost. Momak vrhunski pripremljen, inače penjač, avanturist nije mogao predvidjet ovaj element, visinu.

18.07.2007. (srijeda)

02,00

Noć je protekla relativno mirno, osim što su nas ovi Francuzi probudili, iako su se maksimalno trudili biti tihi. Tek u tri su napustili prostoriju i mogli smo mirno nastaviti spavati.

Neizvjesnost oko momenta uspona prema vrhu je rasla cijelo vrijeme. Ivan je pratio stalno prognozu i nije nikako bio zadovoljan. Nisam se dao predat pa sam pokušavao čak naći saveznike za krenuti odmah večeras sa ovim Francuzima, sad vidim da me uzela visinska euforija. Napolju je puhao jak vjetar, jaki udari, hladno, nepoznat teren…

07,00

Buđenje, gledamo se međusobno, svi nekako ne ličimo na sebe, podbuli, blijedi… Lagana glavobolja, udara mi krv na nos ponovo, puštam da teče, znam da mi bude bolje, ali ovamo sam na skoro 4.000.

Udari vjetra ne jenjavaju, nervoza se provlači među nas. Priprema se doručak šutke.

Vrijeme prolazi. Ivan djeluje zagonetno. Pitam ga kakvo je stanje, a on ljubazno odgovara da ćemo se dogovoriti kad se svi saberemo. Vidim da nije baš najbolje stanje.

10,00

U 10,10 Ivan iznosi prijedlog da se krene ODMAH!

Ubrzane pripreme, pakira se najnužnija oprema, ushićenje, raste adrenalin… Formiraju se naveze, svi gledamo prema gore…

11,00

Polazak prema vrhu!

Usporenim korakom, i da hoćeš ne dopuštaju ti prilike. Zrak je razrijeđen sve više. Aklimatizacija prethodne noći je prošla u redu, bio sam potpuno spreman krenuti odmah, ali poslije se pokazalo potpuno drugačije.

Puše vjetar, visoki oblaci, prohladno, ali izdržljivo. U ova doba rijetko se tko usuđuje krenuti. Cijela staza prema gore predstavlja nepoznanicu, jer mnogobrojne pukotine su presvučene slojem snijega koji dosta dobro drži teret u smrznutom stanju, ali u dnevnim uvjetima kad temperatura ide preko nule, može predstavljati smrtonosnu zamku. A, kakvi smo, ništa nam se nije moglo dokazat.

Odmah na izlazu iz doma staza se pruža preko grebena koji lagano obara prema udolini prije velike strmine prema gore. Tu su se nazirale prve uvale i pukotine u snijegu. Staza naravno koliko se vidi, vodi desno. Okolo su sve naslage snijega i leda jedna na drugoj do početka ledenjaka. Carstvo vječitog snijega i leda.

Penjemo se uz veliku padinu, osjeti se zamor, dišem sve dublje. Na pola srećemo nekog tipa, Japanac, Kinez…, sam se izdvojio i samo gleda prema dole. Čudak! Iznad njega snježna naslaga visine oko 10-tak metara. Čuči, ustaje, gleda lijevo, desno. Poslije nekih pola sata uzima cepin u ruke, okreće se uzbrdo i piše nešto po snijegu. Vjerojatno nekakav ritual, samo njemu znan. Poslije nas je stigao na vrhu padine, na prijevoju prema Vallotu. Kažem stigao nas je, a bježali smo mu par stotina metara prednosti.

Odatle nekih pet stotina metara lagan silazak prema platou ispod Vallota.

14,00

Dolazimo pred sklonište Vallot (4.362 m n/v). Susrećemo se s nekim Englezima u povratku i čudno nas gledaju. Oni su u prednosti nad nama najmanje 3 sata. Pravimo kratku pauzu.

Vrijeme se pogoršava. Ne vidimo vrh, oblaci se smjenjuju jedan iza drugog, vjetar čini svoje da se povremeno vidi samo desna strana grebena kojim trebamo proći.

Ivan nas je okupio oko sebe i stavio prijedloge pred nas, krenuti ili odustati. Jednoglasno smo prihvatili da idemo dalje.

Dobro, rekao je, odavde idemo svatko za sebe, na svoju odgovornost. Zvučao je vrlo ozbiljno.

Uzimamo nadopunu hrane i tekućine i nastavljamo.

Sklonište Vallot su tri limena objekta koji služe za pomoć i nisu predviđeni za dužeg boravka.

Udari vjetra bivaju sve jači i učestaliji. Smjenjuje se studen i vrućina. Stalna naoblaka nas je štitila od sunca i svaki put kad proviri pekli smo se.

Idemo prvim bridom iznad Vallota, magla, ne vidimo dalje od 10-tak metara uokolo. To se ispostavilo kao dobro kako je većina poslije komentirala, jer da smo vidjeli kud idemo, strah bi dodatno zakomplicirao uspon, hodanje po žiletu…

Božo je prvi u navezi, iza njega Šita, Bonke, pa ja. Broj koraka se stalno smanjuje, a zraka sve manje i manje. Nosio sam potkapu kao zaštitu od sunca i do tada je služila odlično, ali sad mi je trebalo zraka. Skinuo sam je i savio preko pola otkrivajući donji dio lica. Razlika između mene i Bonketa se povećavala. Pokušao sam ne unositi paniku među ostale, ali vidjelo se.

Uzeo sam energetsku čokoladicu, samo jedan griz, čak ga nisam uspio do kraja sažvakati, nije mi se svidjelo. Nekakva mučnina, glavobolja me počela.

Negdje na 4.500 sunce je na čas progrijalo, odjednom udar vrućine, panika, nemam zraka, zujanje u ušima, zijevanje, počeo sam trgati stvari sa sebe, Bonke se okrenuo i pitao mogu li dalje. Samo sam prozborio da mi se nesvijesti. Viknuo je na ostale da stanu, zabio cepin i zategao uže. Stali smo, disao sam duboko, tražio zraka, pluća su uzalud radila svom silinom. Tek nakon dvadesetak divljih uzdisaja sam se pribrao. Legao sam na leđa i istog trena uhvatio sebe kako hrčem, trgnuo sam se, znam da san u takvim prilikama treba pobijediti.

Nastavljamo dalje. Bonke je uzeo inicijativu i prati me, svakih 20-tak koraka pravi pauzu, zaustavlja Božu koji je prvi u navezi.

Božo, vrhunski pripremljen, je išao kao da je negdje u dolini, a Mario sve držao na oku i sa strpljenjem pratio što se dešava iza.

Nižu se koraci, vjetar povremeno udara, prolazimo pretposljednji žilet i skidamo ruksake sa sebe. Uzimam cepin u ruke i pravim malu rupu u snijegu, tek toliko da ga vjetar ne otpuše. Malaksalost, mučnina, uzimam tabletu protiv, par gutljaja vode i čekam.

Činilo mi se da će bez ruksaka biti lakše, ali koraci su bivali sve kraći, a uzdisaji sve dublji i češći.

Magla i dalje, prate je udari vjetra, oblaci se s lakoćom premještaju s jednog na drugo mjesto, na čas otkrivajući svu ljepotu krajolika i opasnost pod nogama. Većini nas ovo je prvo iskustvo ove vrste. Moj najveći uspon do sada bio je Durmitor, 2.523 m n/v, naravno u ljetnim uvjetima. A, dereze, cepin, pojas, karabinjere, osmice, prusik, dinamičko uže, kacigu i ostala čudesa sam prvi put navukao na sebe jučer. Nisam jedini, najmanje polovica od nas je u istoj klasi, amateri.

Par koraka i ponovno divljački tražim zraka, osjetim da gušim se, držim misli pribranim koliko mogu, usporeno reagiram, hvata me nekakva ravnodušnost, gubim volju.

Dolazimo do zadnje padine, snježne serpentine, kratke, često traže da premještamo cepin iz jedne u drugu ruku. Čuli smo da isti ide u onu ruku do koje ti dolazi gornji dio padine, valjda da u slučaju pada ili otklizavanja si pripravniji udariti ga u snijeg ili led. Čujem Luku naprijed kako viče, hajde još samo 5 minuta, ali…

Korak dukat, što bi rekao Mačak!

16,00

Naprežem se, koracam, a noge preteške, izlazim na zadnjoj serpentini i pruža se ravan pod nogom. Magla, ispred se naziru siluete ostalih, borim se sa zrakom, glavobolja, zujanje u ušima…

Zaustavljamo se na zadnjem žiletu ispred vrha, koristim priliku da odmorim, pored se odjednom stvoriše četvorica koji su išli iz suprotnog smjera, borio sam se sa svim nedaćama koje su me poklopile, tako da sam samo uspio na trenutak podići glavu i pozdraviti prvog od njih. Naslonjen na cepin mogao sam vidjeti ostale kako ubrzanim koracima prolaze pored, dok su se užad vukla po snijegu kao da ih hoće stići, hitali su nazad. Zaobišli su nas s lijeve strane praveći nam prednost na svoj rizik, jer su nogama doslovce stajali na sami rub padine ispod žileta.

Poslije sam saznao da se radi o četvorici Talijana. Čitav ovaj prizor u tom trenutku sam pohranio negdje u stranu. Nakon sedam dana, dok sam tražio nekakve stvari po internetu, vratio se film, sjećanje je odjednom provalilo. Šta se desilo tog dana, u kakvom stanju je bio cijeli moj organizam, pokazuje i ova privremena amnezija.

Nastavljamo ravno kroz maglu, još malo, ravno je pod nogom, ali opet kao da sam duplo teži, teturam se, približavamo se ostatku ekipe koji već polagano slave, emocije me nadvladavaju… grlimo se od dragosti k’o mala djeca.

Padam na koljena, naslanjam glavu na zabijeni cepin i tražim još zraka. Okolo vlada oduševljenje, Bućo pjeva, prate ga ostali, viju se zastave, sponzorske obveze se moraju ispuniti, netko traži aparat da uslikaju GPS, pokazuje 4.809 m n/v.

Pribrao sam se, vadim kameru i snimam. Smijem se, oduševljenje se vraća, slikamo jedni druge, u svoj mojoj muci govorim da nikad više neću ovamo doći, ali…

Tu smo se zadržali 15-20 minuta.

16,20

Silazak, lakše se ide, puno lakše. Prva mala pauza na mjestu gdje smo ostavili ruksake. Vjetar šiba oblake, povremeno vidimo predjele ispod sebe. Sve one strmine i žileti izgledaju još strmije, strah mi pojačava pažnju.

Zadnji žilet prema Vallotu prelazimo šutke, izlazimo na padinu ispod i već se lakše diše.

Padina ispod Vallota je zaleđena u onom dijelu kud smo se krenuli vraćati. Netko je htio popriječiti put kojim smo penjali, ali se ispostavilo greškom. Tanak sloj snijega koji je prekrivao led predstavljao je pravu malu akciju u spuštanju. Čuli su se povici negodovanja, a jednom nogom sam uletio u nekakvu pukotinu, što prije se iščupao i krenuo dalje ne obazirući se.

Predah na platou ispod Vallota od tri minute, ni sekundu više zagrmio je Ivan. Procijenio je da se vrijeme pogoršava i da svakog trena možemo imati problema. Uz negodovanje smo krenuli dalje.

Od tog platoa ponovno lagani uspon, umor se opet počeo javljati, pravimo pauze. Stigli smo na prijevoj prema domu Aiguille du Goűter i odatle nas vodi strma padina u dužini od gotovo kilometar. Na pola padine se počelo mračiti od oblaka. Kiša i led, počnu pa prestanu. Nadomak doma na zadnjoj uzbrdici pri vraćanju nas na tren zasu kao iz rukava.

Jozo je čekao ispred. Kako smo se približavali slikao je svakog pojedinačno, dirljiv trenutak.

Okolo su razbacani šatori, svježe postavljeni, čuli su se glasovi.

19,15

Stigli smo u dom Aiguille du Goűter, umorni, gladni, žedni. Kasno je za poći prema dolini, umorni za postavljanje šatora, tražili smo rezervnu varijantu, nekako se ubaciti u dom.

Raspremamo se, lutamo od jednog dijela doma do drugog k’o beskućnici, nekako se snalazimo. Čuli smo da je došla ekipa iz Hrvatske – Osijek, Vinkovci, Zagreb, te iz BiH – Visoko. Upoznao sam jednog Osječanina i momka iz Visokog, nemam pojma kako se zovu. Oni planiraju sutra na uspon, sretno im!

Već se kuha voda za juhu, čaj, topi se snijeg za vodu. Ne mogu čekati, odlazim do kantine i kupujem vodu, 1,5 litar 5 eura. Uzimamo kuhalo Primus koje smo Božo i ja izvukli ovamo, topimo snijeg, kuhamo vodu, stvaramo rezervu za sutra. Voda nikakva, kao da piješ petrolej, plinovi su je kontaminirali, ali opet nikad nisam pio slađe.

Dule me nudi domaćim čajem i ne zna da me spašava. Režim prehrane koji sam trebao poštovati stigao me. Zablokirao mi je stomak. Taj jedan jedini čaj mi je značio više nego cjelodnevni obrok dole u kampu.

21,30

Svatko se snalazi za spavanje kako zna i umije. Zadnji u predsoblju južne sobe smo ostali Božo, Ivan i ja. Poslije sam s Božom otišao u kantinu ne bismo li našli prostora za pružiti se. Svi kreveti u domu su popunjeni. Obećano je da do 02,00 sata se može prespavati na podu kantine, stolovima, stolicama, a poslije se možemo uvući u krevete ljudi koji će ići prema vrhu i sve to uz naknadu od 7 eura (u pola cijene u odnosu na cijelu noć, pod uvjetom da ima slobodnih).

Gledali smo nakrcanu gomilu kako se povaljala gdje je tko stigao. Božo je odmah zauzeo poziciju na stubama lijevo i tu zanoćio.

22,00

Vratio sam se nazad prema južnoj prostoriji, Ivan je još topio snijeg. Lagano sam otvorio vrata i na prstima ušuljao u gornji dio sobe između kreveta, prostro podmetač, uvukao se u vreću i zatvorio oči.

Nisam čuo nikakvu reakciju, samo sam se bojao da me netko ne istjera, jer u 20,00 je povečerje, pravilo doma. Na sve strane oko mene su bile razbacane papuče, oprema, zagušljiv prostor, čulo se hrkanje, komešanje, šaptanje, tvrd pod, stalno se okrećem čas na jednu, čas na drugu stranu. Povremeno se netko digne i ode van. Bojim se da me netko ne nagazi čizmom. Pogledavam na sat često, i znam da nisam zaspao sigurno do 23,30.

19.07.2007. (četvrtak)

02,00

Čujem okolo se bude. Nitko ne pali svjetla da ne smetaju jedni drugima. Ponovo me strah od čizme u glavu. Budim se, dižem, umotavam podmetač i vreću zajedno, brzinski i izvlačim se u predsoblje. Čekam. Gužva, svi se žele baš tu presvlačiti, odjednom je od svih njih oprema baš tu. Stavljam svoje stvari negdje iza vrata i izlazim van, onako znojan na minus, vjetar jutarnji šiba, pokušavam naći pravi ćošak oko doma gdje bi me manje tuklo, ali uzalud, svaki put me nađe. Tresem se, osjetim kako mi studen grebe kičmu, mislim o toploj vodi, svom krevetu, zamišljam toplu juhu kako se puši na stolu, svojoj polici s knjigama, što mi ovo treba, što me toliko tjera na sve ovo…

Žmirim, udišem duboko, okrećem se prema vjetru, cijelo tijelo se stišće od napora, nema više polusna, ni pokušaja da što prije se vratim u toplu sobu. Prkosim, to je valjda ta žica i tko zna što još… Borim se, tjeram sam sebe protiv lagode iz vlastitih misli, stišćem se, poželim zaurlat, al’ gluha su doba, čemu druge uzbunjivat…

Polako se razilazi gužva, vidim Duleta i Pilu kako idu prema ovamo. Vraćam se u prostoriju, već je poluprazna. Provlačimo se kao lisice kad idu u kokoši, prežamo samo gdje ćemo bacit prostirku, obilježit teritorij. Čekam još malo, čist zrak, bacam vreću na četvrti gornji lijevi krevet od vrata. Luka je drugi, a nije prošlo malo Fra Šimun zauze šestu poziciju na istoj strani. Bilo je mjesta i za ispružit se poprijeko. Svjetlo se već odavno upalilo, nitko ne spava. Još nekolicina ljudi se sprema za krenuti. Pažnju mi skreću dva Francuza. Jedan ima oko 55-godina, drugi desetak godina mlađi. Stalno nešto pričaju. Ovaj mlađi, iako u tim godinama, izgleda kao tridesetogodišnjak, sportski tip, po izgledu bi se reklo da je nekakav njihov specijalac ili profesionalni vodič. Vrhunska oprema, sve zategnuto, nema ni jedan dio opreme da je suvišan ili da fali. Pogledava na nas povremeno nekakvim staklenim očima, zvižduka nekakvu svoju pjesmicu, nešto govori svom kolegi i smješka se nekakvim čudnim smiješkom lika iz ratnih filmova. Čudan tip skroz!

03,30

Krajnje je vrijeme, soba se ispraznila, ostali smo još malo valjat gluposti i tek pred zoru bili u dubokom snu.

07,00

Probudio sam se prvi. Žedan, gladan. Izišao sam napolje. Opet taj vjetar. Prema vrhu se stvorili još veći i gušći oblaci. Prilazim ogradi, jer čujem nekakve glasove. Već sad se penju ovamo. Zadnji dio staze prema domu je potpuno zaleđen, vidi se po načinu na koji se penju, osiguravaju. Opasno! Uzeo sam kameru i snimio.

Vraćam se nazad u sobu da se malo ugrijem i da vidim kakvo je stanje s ostatkom ekipe. Još spavaju, a sve gledam jel’ se tko probudio da uzmem upaljač za upalit plamenik.

Tek od drugi put se bude. Uzimam upaljač od Bonketa i idem po snijeg iznad doma, jer sve ublizu je kontaminirano ostacima hrane i fekalijama. Loši higijenski uvjeti, a tako skupo.

Istopio vodu i dao Bonketu da napravi juhu. Podijelio je bratski. Opet Dule sa svojim čajem. Pamtit ću ih oba dok sam živ, i juhu i kadulju. To me okrjepilo i ponovno vratilo u funkciju, inače ne znam kako bih proveo dan. Uzeo sam još snijega za istopiti i nastavio još jednu, nekakvu francusku od mrkve, krompira, graška. Kad je bila gotova, udrobio sam kruh i to mi je bio sav dnevni obrok uz nadopunu s grožđicama dok nismo stigli u kamp.

09,15

Pošto smo se spakirali, krenuli smo prema dolini. Svi smo se složili da je silazak prema Kuloaru teži i opasniji. Čovjek se opusti, žuri, brže se ide. Opet iste naveze. Bonke i ja se kačimo karabinerima za sajle, sigurnije je za svaki slučaj, a kad smo išli odozdo ni na kraj pameti, valjda se samim tim i govori razlika između uspona i silaska.

Nekih 200 metara ispod doma netko je povikao, jezik nije bitan, svi razumijemo. Sklanja se i spašava kako tko može. Nekakvi Poljaci, njih trojica, dva starija i jedan mlađi krenuli su u pretjecanje, nisu se obazirali na ništa. Netko je pokrenuo kamenje, zasulo je okolo. Božo se našao na putu, bez kacige, bilo mu mrsko nositi, a u samom povratku nije stavio niti dereze, opća zbrka, sipalo je i kotrljalo na sve strane. Srećom prošao je bez problema.

Udara mi ponovno krv na nos. Vjerojatno se organizam privikava na gušći zrak i povišen tlak. Pustio sam neka ide, nekih 15-20 minuta sam ostavljao krvav trag iza sebe. Oblačno, puše vjetar umjereno s nanosima.

Dolazimo do mjesta gdje je prilikom uspona došlo do odrona. Misli se ne mogu oslobodit tog prizora. Prolazimo šutke, svatko za sebe.

Snježna padina pred Kuloarom, prebacujemo cepine u desnu ruku i opet kamenjar, sajle. Na Kuloaru opet gužva. Žurimo ne bismo li stigli prije kolone koja ide odozdo. Na prihvatilištu srećemo dva Francuza. Nešto mi govore i pokazuju rukom prema stopalu dok sam stajao na jednom kamenu, ne razumijem ih, a pretpostavljam da sam pogrešno stao. U sebi mislim ništa neobično, da znaju kakvo iskustvo imamo, prekrstili bi se.

Božo i Šita kače karabiner za sajlu i hitamo preko. Na sred Kuloara problem! Raspon konopca između njih dvojice nedovoljan da se bez zatezanja prebace preko uvale na sredini. Na trenutak nas hvata zbrka, ali snalaze se, nastavljamo dalje ubrzanim korakom. Kamenje s vremena na vrijeme kotrlja.

Na izlazu smo stali propustiti kolonu koja je išla prema nama. Srećemo i dva Slovenca. Prijateljski se pozdravljamo.

Odmah ispod srećemo neobičan par. Nekakvu Japanku, nije ispod 60 godina, i momka tridesetih godina, vjerojatno Francuz, profesionalni vodič. Ona se sva spetljala, ispadaju joj rukavice, on se saginje i dodaje, drži je na kratkom užetu. Smiješna situacija.

Takve ekskurzije su vrlo česta pojava ovdje. Cijena takvog uspona, gdje vodič preuzima obvezu da vas izvuče do željene lokacije košta i do 1.300 eura, a o masovnosti da ne govorim, jer se rezervacije prave i po godinu unaprijed.

Odatle niže 50-tak metara pravimo pauzu za okrjepu. Skidamo ruksake, malo komocije. Bonke kaže da ide u wc malo ispod nas, skida uže s pojasa, mrzim što to radi, u mislima ga vidim već kako pada i stvarno, zakači derezom o lijevu nogu i pade, pravo preko glave, čitav kolut naprijed. Povikao sam iz sveg glasa. Ostali smo nepomični. S lijeve strane kamena padina, s desne snježna ispod koje na 50-tak metara ne vidimo kraj. Ljut sam, znam da je cijelo vrijeme pazio i sad odjednom takav propust. Odmorili smo još nekoliko minuta i nastavljamo dalje.

Silazimo niz snježnu padinu prema platou kod doma Tete Rousse, snijeg je već popustio uvelike, svakim korakom se prave sve veći vagaši, jedan nespretan korak i vrh dereze mi cijepa hlače, krivo mi, al’ dobro je da nije noga.

Dolazimo na mjesto gdje smo obukli opremu za alpinistički uspon, slijedi svlačenje. Lakše se diše, ponovno dereze, pojas, karabinjeri, uže, cepin… Tu odmaramo nekih pola sata, došla je i Bućina naveza, Pile, Fra Šime i Boris. Pričaju kako je sad dok su prolazili Kuloar, nekakav tip otklizao. Sam je prelazio, nije se osigurao na sajlu, komad snježne staze se odlomio i već je klizao niz strmu padinu prema ambisu. Ostali su samo gledali, čovjek se borio s padinom stotinjak metara i srećom pred sam kraj iza kojeg slijedi ambis, uspio zakočiti. Odahnuli su!

Uzimamo aparate, kamere i okrećemo prema vrhovima u smjeru Aiguille du Midi. Sam vrh okružen oblacima sa svojom okolicom djeluje kao kakav dvorac iz horor filmova.

Nastavljamo dalje, ruksaci ponovo dobivaju na težini, još jače su se urezali u ramena. Božo i Šita su otprašili ispred, Bonke i ja snimamo, podijelili smo se po generacijskom ključu, ’67. i ’74.

Vrijeme se kvari, prve kapi kiše smo osjetili kod malog prihvatilišta. Do tramvajske stanice još nekih pola sata ubrzanog hoda.

Stiže nas pljusak, led, oblaci sve više crne. Tempirali smo savršeno uspon između čestih vremenskih neprilika. Da smo odvukli uspon samo na još jedan sat, ostali bismo čekati povoljne prilike, a to bi bilo ravno odustajanju.

14,30

Spuštamo se prema tramvajskoj stanici. Kasnimo samo 5 minuta, a sljedeći vlak ide tek u 15,25.

Pljusak, trčimo naći bar nekakvu nadstrešnicu da sačuvamo opremu i zavučemo glavu. Sve je puno turista i avanturista. Sklanjamo se pod lijevu strehu naplatne kućice, cijedi sa svih strana, pripijeni uz drveni zid molimo Boga samo da ne zapuše vjetar u krivom smjeru.

Nenadani i jaki znaju bit alpski pljuskovi, brzo prestaju i drže te stalno u neizvjesnosti.

Stiže tramvaj, ukrcavamo se i polazimo. Lagano klizimo prema nižim dijelovima, smjenjuju se biljne i životinjske vrste po svom redoslijedu, prvo kamen, travke i divokoze, a potom crnogorica, trava, cvijeće, leptiri, ptice, biva sve toplije.

Silazimo s tramvaja i uzbrdo prema stanici za gondole. Ukrcavamo se i spuštamo prema dolini. Ovaj put puno manje atraktivno i opasno od žičare na Aiguille du Midi.

U dolini smo, skidamo sa sebe višak odjeće, vruće previše. Ubrzo dolazi autobus, polazimo u civilizaciju. S desne strane smjenjuju se padine ispod Mont Blanca, ledenjaci, potoci, sve djeluje nestvarno. Trebat će nam još vremena dok se stalože emocije i dok budemo u potpunosti svjesni svega, mi amateri.

Ne znam kako sve ovo nazvati – uspon, avantura, podvig, uspjeh, šetnja, ekskurzija, oduševljenje, patnja, sreća, strah, tuga, želja, htjenje, potreba, ljutnja, prkos, smijeh…

Neka nađe svatko od nas ono što mu pripada, ja znam…

18,00

Stigli smo u kamp poslije dvadesetominutnog hodanja od stanice kroz grad. Prošli smo glavnom ulicom, nitko ne obraća pažnju ni na koga, uobičajena pojava. Prljavi, iscrpljeni, k’o s bojnog polja.

Kako tko dolazi, pridružuje se stolu. Slijedi druženje, opuštanje, večera, ide se po pivo u korito koje smo otkrili kad smo došli, a voda hladna, direktno iz ledenjaka.

Krv iz nosa mi ponovo udara, valjda završna aklimatizacija.

Kuham juhu od paradajza, večera prava kamperska. Bućo zove u piceriju preko puta, dobio je posao, još dok smo bili na vrhu su mu javili, dvostruko zadovoljstvo, slavimo sve u jednom.

20,00

Kiša, pljusak, grmljavina. Vraćamo se za stol, dok smo bili u piceriji upoznali smo dva starija Slovenca, Lojzek i Francek. Ovaj drugi slavi dvadesetogodišnji jubilej uspona na Mont Blanc. Pozvani su za stol. Slijede priče, ne znam više koje su žešće, lovačke ili planinarske, hehehe.

Opuštajuća atmosfera, umor nas polako svladava i uvlačimo se preko mokre zemlje svatko u svoj šator.

Gotovo cijelu noć me mučio stomak, zaspao sam tek iza 02,00.

20.07.2007. (petak)

07,00

Buđenje, doručak, juha. Odlazimo u grad po suvenire i razglednice. Ekipa se skupila u lokalu pored pošte, ispisuju se razglednice, tražim da mi se na jednoj potpišu svi članovi ekspedicije, uspomene će ostat na svom mjestu.

Božo i ja smo htjeli kupiti za Društvo poklon, nekakav detalj, suvenir. Izbor je pao na knjigu s foto detaljima Mont Blanca.

12,30

Vratili smo se iz grada. Pakiranje, ručak, suha hrana. Čujem galamu. Ivan viče na Jozu, a ovaj flegmatično nastavlja laganim hodom prema kombiju. Trebao je požuriti iz grada skupiti šator i spakirati opremu, ali fotoaparat mu nije izlazio iz ruke. Ajd’ odoli ljepotama, pogotovo on, samotnjak, čovjek koji je u svom filmu prokrstario Mongolijom, Iranom, Grčkom, Bugarskom… sam samcat, u potrazi za savršenim detaljima, svojom duševnom hranom…

Ivan, inače strpljiv tip, susretljiv, odmjeren, ljubazan, pretvorio se u munju. Sve je sijevalo iz njega, granao je rukama, pomislio sam evo kentre…

Jozo se okrenuo sa svojim karakterističnim smiješkom nevinašceta i krenuo prema njemu… Ivan je prasnuo u smijeh, prenijelo se na sve nas. Šator je ubrzo bio spakiran, ostala oprema posložena.

Falio nam je Dule. Otišao je jutros u 06,00 na vlak, hitno je morao nazad zbog privatnih razloga.

14,30

Pozdravili smo se, uslijedile su završne snimke, Jozo nije štedio svoj analogni Nikon. Krenuli smo očiju uprtih prema snježnim vrhovima. Ostaje nam želja i potreba da nekad opet budemo tu.

Prema tunelu Mont Blanc nismo mogli direktno s kružnog toka, zaustavili su promet valjda zbog gužve. Vratili smo se ponovno u Chamonix, pitali na benzinskoj i nazad na isto mjesto. Na kružnom toku putokaz je vodio prema Les Houches, pa tek odatle prema tunelu.

Put dalje je tekao prema Aosti. Snimam kamerom, krajolici prelijepi. Kod Ivrea se odvajamo prema Torinu, pogrešno skretanje. Na prvom odvajanju smo ispravili grešku, prošli naplatne kućice tamo i ovamo i nastavili prema Milanu.

19,00

Milano traffic. Na pojedinim mjestima cesta sa šest traka, ali nema pomoći, čeka se i u redu, dešava se i potpuni zastoj. Vozi se sporo, svi smo nervozni, u kombiju zagušljivo, vruće… Tako oko sat vremena.

Nastavljamo dalje prema Veneciji, noćna vožnja, spava kako tko stigne, sjedeći, za volanom se ponovno smjenjuju Božo i Bućo.

21.07.2007. (subota)

01,00

Nešto iza pola noći prelazimo I-SLO, te SLO-HR granicu. Pitaju odakle idemo i puštaju nas bez problema. Kombi je nakrcan maksimalno, čak i više nego je dopuštena masa. Samo smo se bojali da nas ne svrate na vaganje.

03,30

Stajemo na odmaralište negdje kod odvajanja autoputa Rijeka-Zagreb prema Splitu. Čekamo oko pola sata da ispratimo Fra Šimuna. Došao je rođak po njega iz Zagreba.

Pozdravljamo se i idemo dalje.

Zora nas budi negdje u Lici, ispod Gospića. Ravan put, brzo napredujemo. Kod Dugopolja se odvajamo prema Imotskom, sve smo bliže kući, raste raspoloženje.

09,30

U Imotskom izlazi Boris Žužul, iskrcavamo opremu i nastavljamo prema Posušju.

10,00

Stigli smo u Posušje. Parkiramo pred «Tropicanu», lokal gdje smo se skupili pri polasku.

Tu se organiziramo oko prebacivanja opreme gdje kome treba, osvježenje i put prema Novom Travniku.

12,50

Stižemo u Novi Travnik. Ispred lokala «Mačak» dočekao nas je Niko. Pričamo dojmove, stiže i Vlado Mičić, puni oduševljenja.

14,30

Vratili kombi u «Lašva-Komerc», poslije svatko svojoj kući. Konstantno sam gladan i žedan, trebam sna.

Zaspao sam taj dan u 16,30, a probudio se sutradan u 07,30, petnaest sati sna. Opet gladan i žedan, izmršao sam tri kg za ovo vrijeme.

Produžujem godišnji na još nekoliko dana, moram sanirati prehladu, manjak imuniteta…

Sve u svemu, životno iskustvo i sjećanje za sva vremena.

_____________________________________

Učesnici ekspedicije:

HPD ”PLOČNO”, Posušje

1. Branko Bago – Bućo
2. Filip Bago – Pile
3. Mario Bonić – Bonke
4. Boris Žužul
5. Šimun Soldo – Šita
6. Fra. Šimun Romić – Fratar

HPD ”PRENJ 1933”, Mostar

1. Luka Mandić

PD ”KUK”, Novi Travnik

1. Božo Skopljaković
2. Miroslav Blaž

HPD ”MALAČKA – DONJA KAŠTELA”, Kaštel Stari

1. Duško Ćubrilo – Dule

HPD ”MOSOR”, Split

1. Ivan Skaramuca
2. Jozo Vitić