Gorčevica, planina na razmeđu općina Travnik i Zenica, bio je plan za prošlu nedjelju, a konačni cilj popeti se na njen najviši vrh Kapak sa svojih 1.411 m n/v. Vremenska prognoza dan prije bila je šarena, nas 19 ipak krećemo nadajući se da će i danas meteorološki proračuni pogriješiti i da ćemo proći bez kiše.
Pristup do pod planinu vodi put Stare Bile, Zabilja, do Han Bile, a zatim se desno odvaja prema Čuklama, utihnulom mjestu smještenom na sunčanoj strani Lašvanske doline. Silazimo s asfalta na makadam i vozimo se sjeverno prema Zaselju u kojemu više nema stanovnika, a zidine obrasle u vegetaciju tek daju naslutiti da ovdje je nekad se živjelo.
Ostavljamo aute kraj hidrocentrale i započinjemo uspon šumskim putem, jer rosa je, mokro je pod nogom.
Ulazimo u gustu šumu koja nam za ljetnih vrućina daje dobar hlad, smjenjuju se serpentine i dolazimo na proplanak s klupom, odakle se kao na dlanu otvara prostor prema Novom Travniku. Nekada stočarski kraj, obiluje stablima voća koja i dan danas se bore s divljim vrstama.
Odatle nakon par stotina metara ulazimo opet u šumski pojas. U ponudi pored puta ćemo za koji dan imati lješnjake, šipak, glog, divlje jabuke, divlje kruške, drijen, a već sada na livadama su izrasle ogromne gljive.
Idiličan, bajkovit prostor, na trenutak pomislite da će se odnekud pomoliti vilenjaci i šumski patuljci. Široki, sočni pašnjaci, udoline i proplanci, otvorenim prostorom prema gore, vode nas do vrha Kapak.
Vrijeme nas sustiže maglom i oblacima, nakratko uživamo u pogledu i bježimo, jer oblaci su sve mračniji i prijete kišom, a znamo kako obilna i teška zna biti na ovom mjestu.
Spuštamo se prema dolini, a nebo se razvedrava, kao da se poigrava s nama ili mu je žao što vraćamo se, ali džaba, već smo dobrano ispod i svjesni da smo tek pretrčali ovim lijepim prostorom, nismo uspjeli uživati u pogledu s vrha, a tek j e dva sata…, i kamo dalje rođače…
Kiki i Mišo predlažu stari grad Vrbenac. Naravno, ovaj put smo dobro upoznali Mehurić, tražili pravi, iako jedini put, i konačno našli skriveni grad. Bila je to prava avantura kako mi to obično i volimo. Srednjovjekovni grad, kako rekoše, mjesto gdje je stolovao knez, stepenice uklesane u stijeni…, pogled s vrha utvrde, bude pitanja o nekadašnjim stanovnicima tog prostora.
Odatle puca pogled na kućice Sokomorja, sigurni smo da sokolovi skončavaju bas tamo u Bogom danim visinama, nakon što njihov posljednji let završava. Naš dolazak iz radoznalosti u nečije drevno obitavalište, nameće usporedbu o različitim uvjetima i vrijednostima života, našeg i njihovog vremena. Životima su branili i ostajali na svojoj zemlji, jer je to bio jedini dom koji su imali. A danas je to dom koji je izgubio ljude.
U našem vremenu dom može biti bilo gdje. Druga vremena, druga bremena, drugačiji ljudi. Idemo zato dalje tražeći Nebo…, i našli smo ga skrivenog iza mladog stabla. Stijena iz kamenog doba koja je služila kao žrtvenik s nišama koje su opisane u literaturi kao bogato arheološko nalazište.
Nebo… odiše posebnom energijom i mirom, kao spomenik prošlosti stoji, skriven na putu pokraj putokaza Han Bila, ne pokušavajući se braniti od znatiželjnih pogleda koji su došli pobrati koje zrno povijesti da upotpune ovaj neobičan dan.