Ekspedicija Aconcagua 2020.

U nastavku donosimo putopis kolege Dragana Piliškića s nedavnog putovanja u Argentinu i uspona na Aconcaguu, najviši vrh južne hemisfere.

30.01.–19.02.2020.

Aconcaqua… i prilika i izazov. Prilika da se ode na drugi kontinent. Ne bilo koji… daleka i egzotična Južna Amerika, da se upozna Argentina, druga kultura, drugi način života. Prilika da se prohoda po Andama. Ande su postojbina kondora i jedan od najvećih planinskih lanaca uopće. A i izazov je tu… da se oprobam na „pravim“ visinama. Testirati sam sebe prije (nadam se, jednog dana…) azijskih gorostasa, Pamira ili Himalaje. Izazov prave ekspedicije i bazni kamp najveći nakon onog ispod Everesta.

Iako mi naša penjanja po Alpama i nekim nama bližim planinama volimo nazivati „ekspedicije“, ipak to one nisu u onom pravom planinarskom smislu. Sjećam se jednog od prvih Gafinih predavanja: „Vrhovi se penju alpskim i ekspedicijskim (opsadnim) stilom…“ Piše to i u mnogim planinarskim knjigama (ali malo tko čita tu vrstu literature…). Ipak su to usponi alpskim stilom.

Aconcagua je prava ekspedicija; 20 dana, bazni kamp, rotacije, penjanja i spuštanja, aklimatizacije, život u šatoru na velikim visinama i sve ostalo što ide uz to. A uvjeti penjanja u surovoj okolini su, kako kažu, jako teški. Čitam sve što dođe pod ruku. Ipak najviše vjerujem iskusnim alpinističkim asovima i njihovim knjigama. To su Stipe Božić i Naim Logić. Iznenađuje me što svi ističu teške uvjete, iako penjanje na vrh normalnom rutom nije tehnički zahtijevno. Čisti visokogorski uspon. Čak se ne nosi ni oprema. Kakvo je to penjanje pitam se, nema pojasa, užeta, cepina, a tako teško?

Ipak, podatak o izlaznosti od oko 30% govori u prilog težini, preko 100 poginulih penjača do sada, te uobičajene temperature od -30 ⁰C i jak vjetar. Upozorenja treba shvatiti ozbiljno!
Odmah počinju pripreme i nabavka ekspedicijske opreme. Iako su pripreme praktično veći dio godine, ovo je nešto posebno i zahtijeva još ozbiljniji rad. Staro je pravilo, što se više patiš kod kuće na treningu, manje ćeš se patiti u planini! 7-8 treninga tjedno i vrijeme brzo prolazi. U početku dominira rad u teretani, a kasnije kondicija i izdržljivost, uglavnom u prirodi.

Drugi problem je ipak teže riješiti, ekspedicijska oprema. U visinskim kampovima je temperatura oko -30, uz konstantan vjetar. Treba to izdržati, danima i noćima. Oprema mora biti vrhunska! Pa šta košta da košta…, a bome košta! Veći je problem što se sve kupuje u inozemstvu. Danima pregledam desetine stranica, gdje šta kupiti. Iskoristiti popuste, za najmanje para kupiti najbolju opremu i tako uđeš u začarani krug trgovaca i opreme. Odluka je pala, dolazi jakna, vreća i čizme. Ostalo se ima od ranije, pa se samo nadodaje još merino majica i par gaća.

Na dugim turama vuna je zakon! Em najbolje grije, em ne ostavlja neugodne mirise nakon višednevnog nošenja! A nakon dana i dana na planini gdje jedva da ima vode za piće, tuširanje nije opcija, tako da nam ostaje samo brisanje vlažnim maramicama. Mirisi su sveprisutni i tu kvalitetan donji veš ima presudnu ulogu. Svi u početku mislimo da ćemo problem riješiti tako da ponesemo više veša, više opreme i svega ostalog. Ali ubrzo se shvati da ni to nije realna opcija. Jednostavno je preteško.

U zadnji tren, na preporuku agencije, uzimamo i dodatno osiguranje. Iako imamo putno osiguranje i osigurano helikoptersko spašavanje od baznog kampa do Horconesa, agencija savjetuje da uzmemo i dodatno koje pokriva helikoptersko spašavanje u visinskim kampovima. Valjda poučeni prošlogodišnjim lošim iskustvom kad je jedan član ekspedicije izgubio svijest negdje u visinskim kampovima. Imao je sreću pa su tu bili i momci iz Hrvatske, koji su i članovi HGSS-a, pa su ga oni spustili do helikoptera.

Odluka pada na austrijski alpinistički klub (Alpenverein Österreich). Članstvo u klubu vrijedi godinu dana, a pokriva helikoptersko izvlačenje bilo gdje u svijetu, sa bilo koje visine gdje helikopter može doći. Kasnije se ispostavilo da od toga i nema baš neke velike koristi. Kada su naši tražili da helikopter dođe po kolegicu koja je bila u lošem stanju, odgovorili su im da helikopter ne leti, jer je jak vjetar…

Sad još treba ostati zdrav, da se ne pokupi kakav virus u zadnji tren prije puta. To bi vjerovatno bio i kraj ekspedicije. Na vrh izlaze samo zdravi! I ovako znamo da je mala izlaznost. Velika je to visina, skoro 7000 m. Samo da nam vrijeme bude dobro i da se uspijemo aklimatizirati.

I posljednji problem prije puta, pakiranje stvari. Zbog aviona (tri leta u jednom smjeru i tri u povatku) smo ograničeni sa prtljagom. 23 kg u prtljažni prostor aviona i još 10 kao ručnu prtljagu koja ide u putni prostor s nama. Svi imamo problema s viškom stvari.

Pomalo izbacujemo sve ono što nije baš neophodno. Pravimo kompromise. A teško je praviti kompromise, jer sve što ne poneseš može te u jednom trenutku puno koštati.

Odlučujemo se ipak za našu hranu, iako će mnogi hranu za visinske kampove kupiti u Argentini. Hoću da znam šta jedem, ono na šta je stomak navikao i ono što znam kako se sprema. Odabirem samo gotove ili skoro gotove obroke. Kalorične, a opet lake za probavu, i ono što se priprema najduže 3 do 5 minuta. Treba misliti i na plin i na vrijeme pripreme hrane. Zašto nositi toliki plin i trošiti vrijeme na kuhanje kad može i brže i lakše. Nosimo i dosta suplemenata, tako da nam ništa neće faliti dok smo gore.

30.01. Polazak na put

Onda osvane i taj dan, polazak! Sa Aidom se dogovaramo da ide s nama. Dočekujemo je u Novom Travniku uz gusti snijeg i krećemo za Beograd. Na aerodromu prvi problemi, ručni prtljag nije 10 nego 8 kg. Pogrešne informacije od naše agencije. Ubrzo nalikujemo na buvljak. Svi se prepakiraju, vade se čizme i jakne i oblače da torbe budu lakše. Netko višak i baca.

Mi problem rješavamo kupovinom dodatne torbe. Gospodin iz agencije, inače vlasnik iste se samo smješka…, ”širok osmeh i zlatan zub”…

Zatim i drugo iznenađenje…, iako su bila najavljena dva vodiča drugi vodič ostaje na aerodromu. Malo se komešam, nije mi jasno, nas 18, a jedan vodič. Gospodin iz agencije EST se i dalje smješka…, priča nam kako je fino u Mendozi i kako se tamo dobro jede. Gledam čudno u njega, mi idemo na penjanje, a on samo priča o Mendozi…


Ubrzo letimo za Rim. Kratka pauza u Rimu i presjedamo u avion za Buenos Aires. Mnogo tisuća kilometara i 14 sati leta u najužem avionu koji sam vidio. Od Boeing-a bi čovjek očekivao nešto više… Sjedala su uska, prostor za noge minimalan. Nisam vidio nikada uži kombi ili autobus… nevjerojatno…, 14 sati leta kao u konzervi. Vrijeme sporo prolazi, jedva dočekam kraj leta i izlazak iz aviona.


U avionu postoji info sustav koji obavještava putnike o parametrima leta i trenutnoj poziciji. Prikazuje brzinu, visinu, vanjsku temperaturu i trenutnu poziciju aviona. Meni je zanimljiv podatak o vanjskoj temperaturi koja se kreće od -48 do -51 ⁰C. Jako je hladno na toj visini. Onda i ne iznenađuje podatak o temperaturama ispod -30 na Aconcagui. Avion leti na visini tek oko 2 km iznad visine vrha na koji idemo! Podaci su interesantni, ali ikona aviona se jako sporo pomiče na karti.

Pomalo spavamo, gledamo filmove ili slušamo muziku, ali vrijeme jako sporo prolazi. Grčevi u nogama ne daju mira. Čekam kad ćemo letjeti iznad Brazila. Koridor je točno iznad Rija i možda ćemo vidjeti čuvenu Copacabanu. Ipak oblaci ispod nas mi kvare pogled. Ništa od razgledanja Brazila. I onda konačno ujutro ugledamo Buenos Aires. Grad je ogroman.

I prvo što mi pada u oči je veliki broj nogometnih stadiona. Ipak je to zemlja nogometa! Konačno slijećemo na argentinsko tlo. Radost je ogromna! Ne zbog Argentine, više zbog protezanja ukočenih nogu.

Čeka nas još 1000 km do Mendoze i još jedan let. Ovaj put je avion manji, ali puno prostraniji i komotniji. I onda konačno dođosmo u naš hotel. Nakon skoro dva dana putovanja. U Mendozi smo dva dana.

U hotelu, kao i na ulici, ambijent koji me asocira na Kubu, samo što su auta malo modernija. Nema puno vremena za razgledanje, jer nas opet očekuje pakiranje za nastavak puta. Na prvi pogled ništa posebno, ni u gradu ni u hotelu. Ipak prvi utisci i nisu baš ispravni, što će se pokazati kasnije kada budemo ponovo u Mendozi. Grad itekako ima šarma.

02.02. Konačno krećemo u planinu

Naše sljedeće odredište je Penitentes koji je na 2600 m n/v. Tu dolazimo autobusom i tu spavamo. Sa 700 m n/v smo došli na 2600 m n/v autobusom. Već treći dan samo sjedimo, a već smo na 2600.
Mirko i ja idemo na obližnje skijalište i penjemo se do 3000. Nismo spremni za vjetar i prašinu. Ne u ovim količinama. I ne nakon Mendoze gdje je temperatura između +30 i +40 ⁰C. Nakon pola sata sjedenja na 3000 vraćamo se u hostel.

Ujutro je polazak prema prvom kampu Confluencia na 3300 m n/v. Po ugovoru imamo prevoz mulama po 30 kila opreme do baznog kampa Plaza de mulas, koji je na 4300 m n/v. Ostatak stvari nosimo na sebi.


Od sad kreće pješačenje. Taman smo se spakirali kad nam vodič reče da smanjimo torbe na po 25 kila. Navodno su mule umorne, kraj je sezone… Bez obzira što smo mi platili prijevoz 30 kg opreme. Opet prepakiranje! I konačno krećemo.

Nakon prijave na ulazu u nacionalni park počinje hodanje. Prvi dan tek 8 km do Confluensie. Teren je neobičan, pun prašine. A vjetar je jedina konstanta, neumoljivo puše veći dio dana. Na izgled lijepa okolina brzo pokazuje svoje surovo lice.

Drugi dan počinju prvi problemi, proljev. I nastavlja se sljedećih 8 dana. Srećom nema bolova. Iz Confluensije idemo na prvi aklimatizacijski uspon, na Plaza Francia na 4000 m n/v. Ja još u krevetu flasterom lijepim pete i palce. Naš vodič začuđeno gleda, kaže od kud prije žuljevi? Ma ja to preventivno, da ne bude žuljeva! Vjerojatno nepotrebno. Teren nije tvrd i svugdje je tampon pijeska i prašine koji pomalo amortiziraju korake.

Ujutro krećemo na 4000. Prizori okolnih planina oduševljavaju, ali jak vjetar i goleme količine prašine kvare ukupni dojam. Šarenilo okolnih stijena začuđuje i u isto vrijeme oduševljava. Pitam se otkud toliko boja u stijeni? Izmjenjuju se sve nijanse žute, sive, zelene, smeđe i ljubičaste boje. Tlo je opet povremeno skroz crveno, kao na Marsu.


Na Plaza Francia ostajemo sat – dva. Skrivamo se iza stijena od dosta jakog vjetra. Izležavamo se, jedemo, slikamo… U blizini, ispod nas je ledenjak koji se skoro i ne primijeti. Tek kad se primakneš, na razlomljenim dijelovima vidiš o čemu se radi. Tek u pukotinama se vidi led koji se proteže u dubinu, a površina je zastrta tamponom zemlje i prašine koju vjetar konstantno kovitla na sve strane.

Svi se vraćamo u kamp uglavnom dobri i nema većih problema. Više nas umori vjetar i prašina nego hodanje. Jedini problem je večernje hrkanje i ostali zvuci, jer svi spavamo u jednom velikom šatoru. Ponio sam čepiće za uši pa se stignem dovoljno naspavati. Svi očekujemo nastavak puta.

Sljedeća stanica je bazni kamp, Plaza de mulas, na 4300 m n/v. Put je dug i naporan, cijelih 18 kilometara. Najduža dionica na cijeloj ekspediciji.

Vjetar i prašina su tu non stop uz povremene prave pješčane oluje, naročito u zasušenom riječnom koritu kuda na proljeće otječe voda od otopljenog snijega. Korito je mjestimično široko i 200-300 metara i sada je skoro potpuno suho, osim par potočića. Grupa je dosta velika i po godinama smo dosta stari, ali svi odlično hodaju. Ipak, u bazni kamp dolazimo pomalo umorni.

I opet iznenađenje. Agencija Lanco koja radi sa EST-om nema dovoljno mjesta kod sebe za sve nas i razmještaju nas po drugim šatorima.

Sljedeći dan je odmor, ljekarski pregledi i formalnosti kod lokalnih rendžera. Dobivamo i bijelu vrećicu za smeće i narančastu za vršenje velike nužde. Sve što smo donijeli sa sobom moramo iznijeti iz parka, u sebi, na sebi ili u vrećicama… Na ljekarskom svi prolaze, iako se visina već osjeti. Neki samo leže, apetit je na nuli. Meni jako smeta loša higijena i neobična hrana. Svu vodu pročišćavam tabletama, ali bez obzira mnogi imaju proljev. Pijemo aktivni ugalj, linex, i još neke lijekove protiv stomačnih tegoba, ali ništa ne pomaže. Ipak moral je na visini.


Sad već kujemo planove za aklimatizaciju i penjanje na vrh. Naš vodič je u kontaktu sa agencijom, kaže da je vrijeme na vrhu jako loše. Vjetar ne spada ispod 60 km/h. Mijenja se plan uspona… Začudo, vrijeme u baznom kampu je dosta dobro. Sunčano je i hladno. Vjetar puše stalno, ali je podnošljivo.

Pijemo dosta vode, pa imamo problema sa istakanjem viška tekućine, posebno noću kada idemo van po nekoliko puta. Ja sam jednu noć morao čak 4 puta. Oni koji se nisu pripremili stalno trče u wc, a puno lakše i jednostavnije je to obaviti u vreći za spavanje, u unaprijed pripremljenu bocu (pee bottle). Vrlo je stresno iz tople vreće izići vani na temperature ispod nule, pa se onda ponovo ugrijati. I tako nekoliko puta. U početku si pažljiv, jer je problem je ako se pomokriš u vreću, ali brzo se prilagodiš.

Navikavamo se na bazni kamp. Već smo ušli u kolotečinu. Živimo na 4300 m n/v! U trenucima odmora uglavnom se osjećamo dosta dobro. Kao da nismo na 4300 m n/v. Ipak, svaki nagli pokret ili par bržih koraka te odmah uspore, zadišeš se i treba ti nekoliko trenutaka da povratiš dah.

Sljedeći dan je uspon na Canadu, na 5000 m n/v. Iznosimo stvari za visinske kampove i malo se aklimatiziramo. Plan se stalno mijenja, pa ne znamo šta nas očekuje u narednim danima. Svi smo izišli na Canadu. Nije lako. Veliki je nagib, a visina u kombinaciji sa teškim ruksacima strašno umara. Hodamo sporo kao baje, ali svi izlaze. Osjećam se odlično. Prvi put na 5000 m. Zadržavamo se skoro dva sata. Odmaramo, jedemo. Malo i odspavam. Čak sam se popeo na obližnju stijenu.

Pogled na bazni kamp u dubini ispod nas govori da smo visoko. Nemam problema s visinom. Pun sam optimizma. Raduje me što visina ne djeluje na mene. Umor postoji, ali bilo bi ga i na puno manjim visinama po ovakvom terenu. Povratak u bazni kamp je puno brži. Bez stvari i niz brdo ide puno lakše! Na povratku nam vodič opet govori o promjeni plana. Navodno je na vrhu opet jak vjetar. Odavde se vrh ne vidi pa ne znamo ništa, samo slušamo vodiča.


Pada dogovor za sutra, a za dalje ćemo vidjeti. Sad idemo dan po dan. Umorni smo i svi su brzo u krevetima. Ujutro se pakiramo. Plan je izići na Nido de condores, prvi visinski kamp na oko 5500 m n/v.

Tek što smo spakirali stvari, dolazi vodič u naš šator i priopćava nam da je opet došlo do promjene. Ovaj put idemo direktno na vrh. Čudimo se, postavljamo pitanja, kako ćemo bez aklimatizacije direktno na vrh, a on sliježe ramenima, samo kaže: „Tako je rekao Jaćim“. Jedina šansa za vrh je 10. 02., a mi smo po planu na vrh trebali 14.02.

08.-10.02. Završni uspon

Ponovno prepakirani, sa svim stvarima za uspon na vrh, krećemo. Više nema podrške iz baznog kampa, pa sve što nam trena nosimo sami. Prvo na Nido de condores na oko 5500 m n/v. Tu trebamo prespavati i naredni dan bi trebali nastaviti u drugi visinski kamp Colera na oko 5900 m n/v. Dan nakon toga bi trebao biti uspon na vrh i povratak u Coleru na spavanje. Dosta „ambiciozan“ plan.

Pitali smo se kako ćemo na vrh bez aklimatizacije. Znali smo da će biti teško. Penjanje na Nido de condores je bilo izuzetno naporno.

Pretovareni teškim ruksacima, vukli smo se uz planinu izrazito sporo. Moj partner je teško napredovao. Usporavao ga je kašalj i stalno je zaostajao. Tada još nisam znao da će ubrzo odustati. Predložio je da se odvojimo i da krenemo prečicom. Pitam vodiča šta on misli…, kaže ako si spreman odvojite se i vidimo se gore u kampu. Tako smo i uradili, ali prečica nije donijela ništa bolji teren.

Sipar i veliki nagib nas usporavaju, a i onako idemo jako sporo. U jednom kanalu nalazim zaklon od vjetra i odlučim pauzirati. Jedem, odmaram, čekam Mirka. Nakon dvadesetak minuta ustajem da vidim gdje su on i Admira. Tu su blizu. Sačekam ih, Admiru uputimo prema Canadi, a nas dva sjedamo u kanal. Mirko teško diše, kašlje. Ipak nemamo previše vremena za odmor.

Sporo se napreduje, a treba doći do kampa. Krećemo, patnja se nastavlja, Mirko ponovo zaostaje i odvajam se ispred njega. Padina je ravna, vidimo se cijelo vrijeme pa nema poteškoća sa orijentacijom. Ja idem naprijed, jer treba još podići šator i otići po vodu. Već je kasno popodne. Došli smo na zaravan gdje je kamp i počeli postavljanje šatora. Ja sam bio sam i postavljanje šatora je bilo užasno teško i trajalo je cijelu vječnost. Gore se ne koriste klinovi, nego se šator učvršćuje za kamenje.

Svaki kamen mi je oduzimao dah i tjerao na odmor. Više sam bio na koljenima i ležeći nego na nogama. Jedva sam uspio. Odlazak po vodu je bio iscrpljujući. Tijelo vapi za odmorom, ali ništa bez vode! Voda je prioritet. Pred mrak se pojavio i Mirko, vidno slab i umoran. Napravio sam nam večeru. Iskuhao sam 4 juhe i nudle u 2 lira vode i malo smo se oporavili. Grijemo vodu za termos boce, jer preko noći sve smrzava. Odmah smo se spremili za spavanje i zalegli u vreće. Tu noć je bilo -17, ali nismo osjećali hladnoću. Oprema je bila dosta dobra. Mirkec cijelu noć kašlje i vidim da nije dobro.

Ujutro se problemi nastavljaju. Svi su umorni, ali odmora nema. Plan je da se pakiraju šatori ida idemo u drugi visinski kamp Colera na oko 5900 m n/v. Sad treba donijeti vodu iz obližnjeg zaleđenog jezerca, bar 10 litara. Uz ono što imamo to nam treba biti za naredna dva-tri dana. Netko je probio rupu u ledu taman da prođe šolja i tako sipamo vodu u boce. Nagovaram Mirka da ode po vodu dok ja spakiram šator. To ga je izgleda dotuklo. Donio je vodu uz veliki napor.

Polako se javljaju i prvi koji odustaju. Umor i visina učinili su svoje. Odustaje i moj partner. Njih 7-8 ostaje. Vodič nagovara Vekija da krene, ali Veki je nepokolebljiv. Samo reče: „Na vrh idu samo potpuno zdravi, a ja nisam zdrav.“ Inače Veki je najiskusniji među nama. Ima on već dosta vrhova u nogama. I pamirske preko 7000 m i Muztag Atu od 7400 i osamtisućnjak Manaslu… Ne sumnjamo u njegovu procjenu.

Mi ostali se ponovo kombiniramo za šatore. Rečeno nam je da gore nema snijega i da odavde nosimo vodu za naredne dane. Ruksaci su preteški, šatori, vreće, podloge, voda, hrana…, svi smo na oko 15-20 kila. Ubrzo krećemo.

Nakon stotinjak metara nailazimo na malu stjenovitu vertikalu, koja zahtijeva i upotrebu ruku pri penjanju. Iako male visine, tek 3-4 metra, teško se penješ. Tek smo krenuli, a već nam treba pauza. Svi su zadihani. Sjedamo po kamenju i teško dišemo, hvatamo dah. Šta nas još čeka do vrha? Penjemo sporo, na pola koraka. Nema se snage ni za čitav korak. I tako pauziramo svakih 10 – 20 metara, da dođemo do daha. Zastajemo, nekoliko dubokih udaha pa nastavljamo dalje.

Povremeno pravimo duže pauze. Nikad kraja… Dok se hoda uz padinu ukoso ide pomalo. Kad se treba podignuti na neki kamen obavezna je pauza. Svaka stepenica je teška. Zadnji metri su još i najteži. Treba ispenjati stjenovitu vertikalu osiguranu sajlom. Svaki korak je kao godina i nakon svakog koraka ide pauza uz duboko disanje. Konačno smo i to ispenjali.


Ali još nije kraj, treba još podignuti šatore. Jako sam umoran i ležim na stijeni pored. Petar polako namiješta šator, Admira mu pomaže. Ja se uključujem tek pred kraj. Kamenje za učvršćivanje šatora crpi snagu, ali vjetrovi s ovdje jaki i šator se mora dobro učvrstiti. Rano idemo unutra poprilično iscrpljeni. Gledam visinomjer. Pokazuje 5973.

Ne mogu zaspati. Kako se spušta noć počinju problemi, prvo glavobolja. Imam kafetin i brufen, ali tablete mi ne pomažu. U toku noći se javlja neko čudno stanje kao da si u isto vrijeme i pijan i mamuran. Na momente isprekidano dišem. Prepoznajem simptome visinske bolesti. Toliko sam o tome slušao i čitao, sve je jasno…, visina uzima danak.

Cijelo vrijeme, još od kuće, samo priželjkuješ da bude fino vrijeme za uspon i nadaš se da ćeš se dobro aklimatizirati. I onda te pogodi! Vani vjetar pojačava, šator se trese. Stavljam slušalice i slušam muziku, da mi prođe vrijeme. Plan je da se ustane u 2 sata i počnu pripreme, a da se na vrh krene u 4 sata. Kad je Petar ustao kažem mu da se ne osjećam dobro. Nagovara me da idem. Kaže kad krenemo da će mi biti bolje. Slušam ga u nevjerici.

Iz svega što znam o visinskoj bolesti, a znam dosta, dalji uspon može samo pogoršati stanje. Osnovno je pravilo da se ne ide dalje dok se simptomi ne povuku ili da se penjač spušta do zadnje visine na kojoj se osjećao dobro. Nikako ne nastavljati uspon! Pogotovo u ovakvim uvjetima, na ovim visinama.

Na displej telefona sam prije puta postavio sliku moje obitelji, tako da ih vidim svaki put kad uzimam telefon. Slika je tu kao podsjetnik, da me u ovakvim trenucima vraća u normalu, da mi ne da pretjerano riskirati i da me podsjeti da se moram vratiti živ i zdrav. „Planina će i sutra biti tu“, što bi rekli stari iskusni penjači. Nakon 4810 m na Mont Blancu i ovih 6000 je za mene veliki uspjeh. Pogotovo u ovakvoj situaciji, bez aklimatizacije i kontra svih normi uspona na velikim visinama (lokalni vodiči su naš „plan“ ocijenili kao glupost i veliki rizik).

Petar me opet nagovara da krenem, ali sam već donio odluku. Za mene je uspon završen, na zadnjoj stepenici prije vrha. Kad smo razgovarali o raznim mogućnostima uspona dan dva ranije, spominjali smo i ovakve situacije. Šta će biti sa nekim ako ga opali visinska na putu prema vrhu? Ostaje sam i vraća se nazad! A šta ako nije u stanju da se vrati!?

Sada svi uviđaju nedostatak puta sa samo jednim vodičem na ovako veliku grupu. Nije najveći problem ispenjati, doći na vrh, nego vratiti se. Povratak je uvijek teži i uzima puno više žrtava od samog penjenja na vrh. A iscrpljen, dehidriran i pogođen visinskom bolesti možda nećeš moći sići. Dajem Admiri termos bocu sa vodom i objašnjavam Petru moj plan, sačekat ću da iziđe sunce, pa se vraćam u donji visinski logor prespavati. Nema svrhe ostati ovdje jer nam je i rezervni dan za uspon uskraćen.

Vani je mrak i užasno hladno i bojim se krenuti odmah. Tik ispod kampa je vertikalniji dio osiguran sajlom. Silazak niz stijenu nije lak, bojim se da ne padnem u mraku, sa teškim ruksakom. Ta strana je u sjeni i tu bi vrlo brzo došlo do smrzavanja. Vani je kažu -30. Kasnije sam čuo da je bilo i -35. Nije ni čudo, sve nam je smrznuto u šatoru. Dok čekam sunce čujem da se još netko vratio. Po glasu bih rekao Jelena i Senad. Polako spremam stvari.

Usporen sam i pakiranje traje jako dugo. Pravim sebi doručak. Sunce se polako pojavljuje. Izlazim iz šatora da provjerim vrijeme. Emocije su pomiješane, uživam u panorami. Pogled sa ove visine je fantastičan. Pa onda opet žal za propuštenim vrhom. Da li krenuti za njima? Ma neee, rizik je prevelik, a ni 6000 nije loše.

Malo ljudi ima priliku stajati na ovom mjestu. Sjećam se penjanja na Mont Blanc i kako ljudi odustaju na 4400 i ostaju na Valou. A sad sam na 6000! Razum kaže da nema dalje. Hodam okolo, gledam visinomjer, čekam da se ukaže i tih 6000 m…, dođe mi nešto kao utješna nagrada. Malo mu treba, jer smo spavali na 5973 m.

Odavno je svanulo, a sada se pojavljuje i sunce. Pokupim kamenčić za uspomenu i konačno krećem dolje. Nije lako, iako je niz strminu. Dosta je sipara, jako se kliže i koljena trpe teški ruksak. U donjem visinskom kampu ulazim u rezervni šator koji smo tu ostavili, ali ne osjećam da mi se stanje popravlja. Nakon nekog vremena odlučim se spustiti skroz u bazni kamp. Razmišljam da li ću stići do mraka. I ne gledam na sat. Teturam po kampu.

Dolazim do nekih lokalnih momaka provjeriti kuda je najlakše do Nida i koliko treba vremena. Momci veseli, započinju priču. Nakon par rečenica razgovor se nastavlja pitanjem o nogometu. Naravno imena Modrić i Rakitić izmamljuju im osmjeh na lice. Pokazuju mi lakši put, kako da zaobiđem stijene i krećem! Često pravim pauze, umor čini svoje. Tek negdje ispod 5000 m, ispod Canade, osjetio sam poboljšanje i dobro umoran stigao u našu trpezariju u baznom kampu.

Stigao sam u popodnevnim satima i prije nego što sam mislio. Pronalazim dio ekipe koji se vratio ranije. Donose mi čajeve i sok. Čude se kako sam u ovakvom stanju sam sišao u BC, natovaren, sa 6000 na 4300. Objašnjavam ekipi šta se sve dešavalo od jučer, zašto sam odustao, a Veki ustade od stola, pruži mi ruku i reče: „Čestitam, donio si najbolju odluku. A ostalima neka je Bog na pomoći.“

Sutradan smo proveli u iščekivanju povratka ostatka ekipe, onih koji su pošli na vrh. Dolazili su jedan po jedan, umorni, dehidrirani i u teškom stanju. Povratak je bio jako težak. Vodič je bio dezorijentiran, pogođen visinskom i svi su se vraćali sami, kako je tko znao i umio. Prepričavali su svoje zgode i nezgode tog zadnjeg dana. Bilo je tu svega, i dezorijentiranih i izgubljenih, sa promrzlinama. Neki su halucinirali, neki upadali i dizali se pa ponovo padali…

O tome će valjda svatko od njih nešto napisati, onako kao su to oni doživjeli i preživjeli. Srećom svi su stigli živi.

Sutradan smo svi na okupu, ponovo smo ekipa. I to dobra ekipa! Za sve ove dane nitko nije glasa povisio. Funkcionirali smo jako dobro, iako nas je bilo puno. Sad već polako idemo nazad. Ne svi zajedno, nego u grupama.

Još jedan u nizu detalja koji pomalo baca sjenu na naš put i daje ne baš lijepu sliku o agenciji koja nam je uzela hrpu para. Ne bih puno pričao o njima. Previše je bilo propusta, pogrešnih informacija, čudnih odluka i krajnje neprofesionalan odnos. Sljedeći put treba bolje birati. Ima i drugih agencija.

A sad nam slijedi povratak u Mendozu i završni dio naše ekspedicije. Neplanski produžen za 4 dana, za koliko je skraćen uspon. Zbog fiksiranih datuma povratka, te dane ćemo provesti u Mendozi, oporavljajući se i uživajući koliko je moguće.

12.02. Povratak u Mendozu

Pri povratku treba prijeći 18 km do kampa Confluensia i još 8 km do ulaza u nacionalni park. Dogovaramo doručak ranije da imamo više vremena. Dug je put pred nama. Ujutro treba obaviti formalnosti kod rendžera. Razdužiti smeće i već spomenute narančaste vrećice.

Rendžer nam daje potvrde da smo sve uredno izmirili i polako krećemo. Treba nama doći do Mendoze! Kilometri se nižu, silazimo dosta brzo, unatoč umoru i vjetru. Poznajemo teren pa ide brže. Sad znamo i gdje se potok lakše prelazi. Silazimo u dvije grupe. U jednoj su Španjolci i Bugari. U drugoj Veki, Mirko, Petar i ja. Povremeno se rasipamo, svatko za sebe i po 200 – 300 metara, a se opet sustignemo. U Confluensiji smo opet na okupu. Prva grupa ostaje malo duže, a mi idemo dalje.

Konačno počnemo sretati i turiste. To je znak da nema još puno, blizu je ulaz u nacionalni park. Tu nas čeka prijevoz. Petar, naš vodič, je trebao dogovoriti sa ljudima iz Lanca prijevoz do Mendoze. Skupili smo se na rendžerskom punktu, gdje smo se trebali odjaviti. Petar javlja za prijevoz, 45 USD po osobi. I počinju problemi…

Razgovaramo sa rendžerima oko prijevoza. Nude nam uslugu, i taksi i autobus. Uključuje se Xavier. Raspituje se za cijene. Prijevoz do Mendoze je 5 USD redovnom linijom, a nama je naša agencija „osigurala“ prijevoz po 45 dolara. Xavier odbija da plati, kaže da će radije spavati u parku nego pristati na ovu cijenu.

U međuvremenu dolazi vozilo iz Lanca koje nas treba prebaciti do Penitentesa gdje nas čeka mini bus. U vozilu pričamo o nastalom problemu, šta uraditi. Da li platiti višestruko skuplji bus naše agencije ili ići redovnim linijama? Mirko je bolestan, ne osjeća se najbolje i predlaže da idemo odmah u Mendozu. Veki isto. Ali Xavier je principijelan i odbija. Najavljuje i tužbu kad se vrati u Barcelonu. Sa njima ostaju Bugari i Petar. Prenoćiti će u Penitentesu, pa će sutra za Mendozu redovnom linijom.

Nas trojica plaćamo preskupi bus i za par sati stižemo u naš hotel u Mendozi. Jeee…, kupanje nakon toliko dana. To nas najviše raduje. I čista odjeća… i normalna hrana… i spavanje u krevetu! Navečer smo odmah navalili na argentinski steak, malbek i sve ostalo što nam je došlo pod ruku. U gradu tražimo vagu, da se izvagamo. Izgubili smo po 5-6 kila. U narednih nekoliko dana posvetili smo se odmoru i vraćanju kilaže. Uživamo u civilizaciji, toploj vodi, kupanju, brijanju, hrani, spavanju u krevetima… Obilazimo grad, trgovine, restorane, parkove. Lijepo je u Mendozi, ali razlog našeg dolaska u Argentinu je ispunjen i priželjkujemo povratak kući.

Mendoza je poveliki grad. I dosta živ. Ulice su pune ljudi, od ranog jutra do kasno u noć. Puno toga se dešava na ulici. Široke ulice i široki trotoari. Sa obje strane svih ulica u gradu su dugački drvoredi, tako da se ljetna vrućina baš i ne osjeti. Sve ulice su cijeli dan u hladu. Stanovnici su uglavnom niski i debeli. Vidi se da se ovdje dobro jede. Hrana je dosta jeftina.

Na svakom koraku se vidi lošiji standard. I policijske patrole na svakom raskrižju. U početku malo izazivaju nelagodu, ali kasnije nam ne smeta, nekako se osjećamo sigurnije. Malo ljudi govori strane jezike, pa se teže sporazumijevamo, ali snalazimo se nekako. Uspjeli smo naći čak 4 osobe koje govore engleski. Nevjerojatan podatak, pogotovo za jedan ovako veliki grad koji vrvi turistima. Mendoza je obavezna polazna točka za sve koji žele na Aconcagua-u.

Za par dana naučim i pomalo španjolskog jezika i više nema problema sa naručivanjem hrane i pića. Najmanje problema imamo za večeru. Uglavnom smo u Dixon-u, a tu jezik nije problem! Tu je problem kako prestati jesti. Jer se plaća ulaz u restoran, a kad jednom uđeš nema ograničenja. Jedeš koliko možeš.

Primiče se dan povratka. Opet pomalo vagamo i pakiramo stvari. Neće biti mjesta za vino, suvenire i ostalo što smo planirali ponijeti. U nadi da ćemo dobiti nešto prostora u torbama Mirko i ja krećemo u trgovine koje iznajmljuju planinarsku opremu. Nadamo se prodati čizme i dobiti nešto prostora u torbama. Lukavi trgovac nudi 250 USD za oboje.

Razočarani odlazimo sa čizmama. Ipak je to premalo. Pristali bi mi na manju cijenu, ali ne baš na ovako malo. Ipak su nove, a plaćene su oko 2500 KM. Ponuda od 250 USD nas pomalo razočarava…, ništa od suvenira! I tako prođe i tih 4 -5 dana i dođe vrijeme povratka kući. Još treba izdržati tri leta avionom i vožnju od Beograda do kuće.

Nije bilo bajno, pogotovo onaj srednji let, od Buenos Airesa do Rima. U Rimu se zadržavamo kratko. Na sreću dolazimo prije pojave Corona virusa i sretno se vraćamo kući. Ostaje puno lijepih uspomena. Ostaju i kontakti sa puno dobrih ljudi. Ostaje i jedno veliko iskustvo. Nešto što se ne može pročitati u knjigama, čuti na predavanjima ili vidjeti na YouTube-u. Ovo se mora proživjeti… i tako zauvijek ostaje dio tebe.

Prava ekspedicija, život u šatoru na 4000 – 5000 – 6000 m. Beskrajni, teški usponi, aklimatizacija, teški ruksaci, borba sa vjetrom, prašinom, hladnoćom, visinom, zdravstveni problemi, timski rad, teški koraci na 5000 – 6000 m. Na to te nitko ne može pripremiti, to treba doživjeti i preživjeti. Možda se na kraju netko zapita čemu sve to, ta naizgled beskrajna patnja?

Onaj tko postavi takvo pitanje svakako ne bi razumio odgovor…, jer uz svu patnju i sve napore mi smo itekako uživali!

Pogledajte fotogaleriju.

Dragan Piliškić

Ekspedicija Aconcagua 2020.

Da li uskoro planirate posjetiti Argentinu?

Hvala!