Tko kaže da nema snijega!?

Za ovaj vikend je bilo dosta ambicioznih planova, ali smo ipak se odlučili ostati kući, a to kući za nas znači na Vranicu. Snijeg je već bio najavljen, ali samo do nekih 9 sati, vjetar cijeli dan uporan i ozbiljan, a i oblak isto tako. Znači prognoza loša, pa se namjeravalo otići probati, samo da vidimo koliko i dokle možemo. Ispostavilo se da su malo pogriješili, jer je na našu sreću padalo skoro cijeli dan i nećemo im zamjeriti, ipak je to prognoza. U iščekivanju smo mjesecima, ovakvu zimu još nismo zapamtili, snijega ni za lijeka što bi se reklo, ali znamo i to da nas Vranica nikad nije iznevjerila. Ima tu puno više nego otići i vratiti se.


Put do Sebešića prohodan, s manjim naslagama snijega koje nisu neka zapreka. Dalje prema Kotarima makadamom koji je mjestimično provaljen zbog usputnog lagera što je Šumarija napravila. Od Ploče pa nadalje se može na skije i gore i odozgo.


Na Busovačkim stajama nas je dočekalo pola metra, pa smo prvu i jedinu pauzu napravili u Dugonjinoj brvnari koja je uvijek otključana i uvijek dobro dođe.
Tek kod Jezera ispod Bijele gromilice ušli smo u pojas s vjetrom, debeli sloj pršića odatle prema vrhu povremeno se pretvorio u koru, češće smo se mijenjali i sporije napredovali, a zadnjih stotinjak metara bez teškoća smo klizali uzbrdo, jer tu je podloga tvrda što napravi je studen i oštar zrak.

Vrh Bijele gromilice okovan ledom, a i mi zamalo s njim, pa smo što prije na skije i nazad u toplije nizine.


Prava zimska idila i Vranica u ljepšem izdanju, okićena snježnom koprenom, naizgled nedostižna, daleka. Još jedan u nizu uspona na nama najdražu planinu, jedino što nam je oblak ovaj put ukrao potpuni dojam, da li zbog ljubomore, da li zbog nehata, hajd’ znaj.