Pratimo vremensku prognozu već cijeli tjedan. Planirali smo poći u petak poslijepodne da bismo imali cijeli vikend na raspolaganju, ali vrijeme nas drži svezane za kućni prag. U petak popodne otkazuje Božo, otkazuje i Edo. Ostala trojica sigurnih kandidata, Nenad, Gordan i Dragan su u Makedoniji, lože nas slikama iz dana u dan. Navečer se čujem s Mirelom i veli da pratimo prognozu sutra ujutro i da se čujemo.
Ujutro isto, odgađamo, planovi se reprogramiraju. Mirela se već prebacila na drugu stranu, ima i opcija da se dođe na Vranicu.
Zadnji update prije polaska je u 9 i vidi čuda, snijeg se premješta navečer i nedjelju ujutro do ranih sati, vjetar jak, al’ šta’š. Već je izvjesno da ćemo ostati lokalno.
Zovem Franu da dogovorimo za nedjelju, Vranica nam je najuži izbor. Velim da nam je prognoza loša i da nisam za ići. Kaže on, šta ima veze, možemo probati, pa kako bude. Jedva sam dočekao da to kaže i zovem Mirelu. Nisam ništa ni izustio, kad ona s druge strane: ”Znaš šta, nema dalje priče, dolazite i gotovo.” Dobro, vidimo se poslijepodne, odgovaram.
Oprema je bila već spakirana, još pokoja sitnica i palim auto točno na vrijeme. Tri sata vožnje nam treba do Rujišta preko Uskoplja i Jablanice. Stigli smo i na pitu u Putniku, kultnu pekaru usput. Malo nam bilo, pa smo popola i jedan burek. Tek ispod sača, zažaren, aj’ odoli.
Na Rujištu smo točno na vrijeme, u 15 sati. Došli smo tik prije Mirele i Slavka. Usput kupimo i Jaska i lagano startamo sa Zastolja u 15,15. Skije na ruksak i odmah uzbrdo.
Iznad vikendica ubadamo u šumsku trasu što vodi dalje prema planini. Prolazimo Vilinim klancem, mjestom koje me uvijek fascinira svojom topografijom, rekao bih mističnošću. Svaki kamen priča svoju priču. Prolaz je to iz davnih vremena kad su stanovnici ovoga kraja uzimali od prirode ono škrto što im je mogla dati sa svojih planinskih pašnjaka i par izvora vode. Svaki kamen koji smo pregazili vijugavom stazom je baš na svom mjestu. Kao da su ga drevni Hercegovci oblikovali za se, da si olakšaju život koliko toliko u ovoj surovoj okolici.
Negdje iznad pojaviše se i prve krpe snijega, pa stavismo skije pod noge i guli uzbrdo, nizbrdo do Bijelih voda. Dogovor je bio da noćimo u domu, a Jasku se ideja nije sviđala, jer bismo ujutro imali dodatnih 4-5 sati tabananja. Nagovara nas da odustanemo od te namjere, a sreća ispala da Mirela nije uspjela otključati dom, pa je to dodatno kumovalo da produžimo prema Starom konteneru. Za taj bivak sam puno puta čuo, davno nekad naletio na FB objavu Vjeke Gašpara, a eto posrećilo se da i dođemo ovamo.
Prema Prijevorcu se probijamo kroz prenjska borove, s lijeve strane Kamenac, s desne Vršine i Sivadije. Snijeg dobro drži, nije nešto hladno, jedino što nas brine visoka naoblaka, sjeli oblaci na vrhove i ne mrdaju. Nije problem ako bude po jutrošnjoj prognozi, ali šta ako se razvuče kad nama ne bude trebalo.
Uvečer negdje oko 19 sati, stižemo pred kontejner negdje na Pištetu. Jasko loži vatru, domaćinski se postavio, nudi nam čaj, kavu, večeru. Mali prostor se brzo zagrijao, krenula i priča, vrijeme curi, a nitko da nas potjera na spavanje, jer dogovor je krenuti što ranije ujutro da bismo mogli popeti i Botine i Zelenu glavu. Napolju snijeg već uveliko pada, prenjski vjetar huči, ne smiruje se, a unutar našeg skloništa topla atmosfera, poznati likovi, priče i smijeha uz svjetlost svijeće na pretek.
Frano i Jasko se smjenjuju pored male pećice, lože već pripremljena drva koja su ostavili od jesenas za putnike namjernike. U neka doba smo se ušuškali u vreće i u horizontali dočekali jutro.
Snijeg i dalje pada, vjetar ga raznosi okolo, oblak, magla na sve strane. Nimalo obećavajuće. Iako smo se probudili u 5,30, neki se još izležavaju i ne namjeravaju krenuti. Vrijeme prolazi, a naše nakane traže da krenemo što ranije. Doručak, kava, čaj, sve po rasporedu i polazimo nešto iza osam.
Spuštamo se od kontejnera prema Velinim barama, nemam nikako orijentacije, jer sam prvi put na ovu stranu. Otprilike znam da trebamo doći s južne strane Zelene glave, ali u ovom bjelilu nemaš pojma ni kud si poš’o, ni kud si doš’o. Uzdamo se u Mirelu i njen Garmin. Jasko je prebacio odgovornost na nju, veli joj da je ona danas zadužena za navigaciju, a znam i to da i Frano ima snimljen trek.
Dolazimo do snježne plohe na čijem središtu stoji istaknuto bor, orijentir poznat im od ranije. U onom neredu od magle, vjetra, leda i kamena, odlučimo ostaviti skije, nabaciti dereze i krenuti dalje na noge.
Slavko nije ponio pojas, pa smo ga od prusike improvizirali. Jasko negoduje, nagovara nas, ali smo ipak ostali neumoljivi. Poslije se pokazalo na našu štetu. Nabacio je skije na ruksak i nastavio do vrha tako. Veli, mogao sam ja i na skijama, ali kako biste me gledali da ja idem tako, a vi pješice.
Ulazimo u debeli sloj oblaka, vidljivost se smanjila na nekoliko metara, vjetar i dalje puše, snijeg ne prestaje. Mirela sve češće vadi navigaciju, gubimo vrijeme na traženje prolaza kroz stijenje i uvale. Ulazimo u široki kuloar ispod zapadnog grebena Botina, tu smo zaklonjeni od vjetra i na trenutak se promoli i sunce. Kud ćeš veće sreće nego kad te u takvom neredu svjetlost dotakne.
Smjenjuju se vrtače jedna za drugom, veli Mirela da trebamo naići na sedlo i odatle nema sto metara do vrha, ali sedla nema pa nema. Tek kad smo se dobro izmorili, dođe i to na red, a sunce se još jednom stidljivo javi i nestade.
Od sedla prema vrhu pružila se bijela zaleđena padina, a s desne strane viri stijenje na par mjesta i kleka pri vrhu. Ponijeli smo i uže od 40-tak metara, jer nam je duže bilo mrsko nositi. Pravimo prvo sidrište, razvlačimo i fiksiramo ga, taman se pružilo do druge stijene.
Jasko ostane zadnji i kupi opremu, a ostali su već pripijeni uz kamen ispod kojeg stoji puno leda i magla ispod koje ne vidiš ništa. Odatle razvlačimo drugu dužinu užeta, sidrište ovaj put pravi Mirela, pa produžavam prema vrhu i vežem traku za kleku, a s lijeve strane mi poslužio cepin za dodatno osiguranje.
Sporo napredujemo, Frano prvi put petlja oko ovoga, a Slavko veli da je petljao ranije, ali je zaboravio kako dugo nije koristio. Sve je to krasno, bajno, samo meni prsti bride. Zadnje sidrište pravimo na samom vrhu oko nekakve stijene s lijeve strane. Već se tresem od hladnoće, vjetar me probija, snijeg pjeskari, a magla nikako da se makne.
Na vrhu smo točno u dvanaest sati. Kao i svaki put oduševljenje, ovaj put pomiješano s hladnoćom, maglom i strahom kako nazad. Opet treba rukovati s čudesima koja zveckaju, šarenim špagama, trakama, čekićem, klinovima. Slavka vjetar zaljulja i zamalo da ga otpuha na drugu stranu, čini mi se zapadno, na Poljice.
Na brzinu protokol slikanja i bježimo niz obalu. Mene ostavljaju na zadnjem sidrištu da ga razmontiram i koje je eto baš na vrhu, a vjetar samo brije. Ekipa se spustila do donjeg, naravno u zavjetrinu, Mirela opet petlja sa špagama i čekam da se počnu micati prema njoj i da se napokon sklonim kao sav ostali normalan svijet.
Tresem se tako k’o jasikov list, al’ dobro je, više me ne bole prsti. Vičem im hoće li to, ide li, kad ću i ja za vama, al’ nit me čuju, nit mare. Svak’ se zabavio o sebi.
Napokon mi Jasko maše rukom da krenem, a meni kao da je kamen pao sa srca, k’o da sam pogodio baš u sridu. Čas prije i eto me opet kod one kleke. Vrtim rukama u krug, skupljam šake, trljam ruke i već me bole jagodice. Dobro je, proradilo je. Dalje Jasko osigurava Mirelu do sljedeće stijene, spušta Slavka i Franu do nje i zove me da dođem do njega.
Produžava i on do njih, te ostaje još samo jedna dužina do mjesta odakle smo počeli sve ovo petljati. Mirela napokon otpenjava do prvog sidrišta i viče odozdo da možemo krenuti. Ta zadnja dionica nam je bila najlakša i najbrža, a i kako ne bi kad smo naučili nove fore, a i padina ispod je nekako kraća, jer evo i sunce nam se smilovalo.
Na kraju nagrada s nesvakidašnjim vidicima koji pucaju na sve strane.
Preko sedla se otvara pogled na Poljice, iznad stoje Ovča, Lupoglav, Erač, Vjetrena brda. Malo iza brda koje se ispriječilo ispred stoji Zelena glava i Otiš, a desno Osobac, točno prije mjesec dana smo bili i tamo.
Skupljamo opremu, smrznuti, isprepadani, ponosni, ushićeni i sretni što stojimo čvrsto na nogama, te hitamo nazad. Jasko namiješta skije i sretan k’o malo dijete otklizava nizbrdo. Prolama se Prenj od njegovog oduševljenja, jer trud se isplatio, a nama ostaje žal što nismo bili uporniji i odlučniji kao i on.
Razdanilo se skoro skroz, oblaci em što su visoko i ne smetaju, em što su se razrijedili, ljepota. Nakon sat vremena dolazimo na mjesto gdje smo ostavili skije, kratka pauza i bježimo nazad. Ne skidamo kože, trebat će nam opet uz brdo do kontejnera gdje dolazimo iza 15 h.
Jasko komentira da nam je trebalo pet i pol sati od kontejnera do vrha i nazad. Jedan dio vremena smo potrošili na uspon, drugi dio na navigaciju, a treći na petljanje od sedla do vrha i nazad na sedlo. On i Mirela su prošle godine to odradili za tri sata. Doduše, prilike su im bile puno bolje.
Odmaramo, kupimo opremu, ručamo. Frano je izišao vani pripremiti skije i veli da je vidio helikopter kako nadlijeće tamo prema Osobcu. Veli Jasko, može biti svašta, danas je Durmo sa svojom ekipom na tečaju turnog skijanja. Mirela veli da je jedan dio ekipe iz HPD Prenj 1933 danas trebao ići na Osobac.
Krenuli smo dalje prema Bijelim vodama, ali helikopter nije stajao. Nadlijetali su nas par puta, jednom dovoljno nisko da smo vidjeli sa strane nosila i jednog od tehničara kako viri vani s boka. Dali smo im znak da je sve u redu i nastavili su dalje.
Dosta tvrda podloga u gornjem dijelu planine, a niže snijeg biva nezgodan za skijanje, jer se kora već pohvatala. Prije Bijelih voda snijega već nema, pa smo opet skije na kosti i put pod noge. Kod doma smo bili oko 17,30, malo odmorili, montirali čeone lampe i nastavili prema Vilinom klancu i dalje.
Negdje prije Rujišta netko zove Jaska, ovaj emotivno odgovara, čudi se, veli da nas je helikopter cijelo vrijeme nadlijetao i da smo pretpostavili da nije nešto u redu.
Poklapa slušalicu i kaže da je nastradao jedan od njihovih kolega iz Mostara, otklizao sa Osobca. Inače, cijelo vrijeme smo bili bez signala, tako da je ova informacija na kraju pokvarila nam vikend.
Do auta smo nastavili šutke, svatko u svojim mislima i jednim velikim iskustvom za ubuduće. Uglavnom, dosta stvari se dešava mimo naše volje, planova ili htijenja. Ono što naučimo u takvim situacijama čini nas otpornijima, jačima, snalažljivijima, fleksibilnijima, to nas brusi, gradi i razgrađuje.
Iskrena sućut rodbini i prijateljima pokojnog Z. Š., neka mu je laka ova hercegovačka zemlja.