U nastavku donosimo putopis s ekspedicije na Damavand, najviši vrh Irana koja je realizirana od 15.04.-26.04.2019. godine.
Prošle godine kada smo se vraćali sa Mont Blanca, Nenad je već počeo priču s Damavandom i nije ga puštalo sve do polaska. Silvo je već bio tamo prije ravno dvije godine. Cijelu zimu smo imali pripreme po Čvrsnici, Vranici, Bjelašnici, a višednevne ture po Prenju i Volujku su nas posebno satrle. Puna oprema na leđa i vuci po cijeli dan. U svemu ovome su kondicijske pripreme bile najvažnije, jer sam Damavand tehnički nije zahtijevan.
Kako se vrijeme približavalo, pojačavalo se i ushićenje pred polazak. Nepoznat svijet, nepoznat teren, u glavi svega i svačega, što ponijeti, što ostaviti, koliko težine u opremi mora u prtljažni prostor aviona, koliko u ruksak.
U Novom Travniku, mjesec dana prije polaska, imali smo sastanak s detaljnom analizom puta i opreme, ali opet ostane nekih stvari koje sami morate odvagati i odlučiti.
U prvoj postavi nas je trebalo biti osam, ali je Enes ubrzo odustao zbog razloga u obitelji, a Iva se petnaestak dana prije polaska skršila u Italiji na skijanju, tako da nas je na koncu ostalo šest.
15.04.2019. (ponedjeljak)
U 14,00 sati je bio dogovor da se nađemo kod Nenada, Dragan je došao kod mene na pol sata ranije i idemo. Svraćamo kod Bože, stara mu majka plače. Kaže Palavruša: ”Sine Miro čuvajte se, stukavaj ga, barem si ti pametniji.” Velim na to: ”Da sam pametniji po tome, ne bih ni išao tamo.”
Ispred Kompinga se okupljamo, utovar stvari, jedna početna za sponzore, sjedamo u Šafrin kombi i pravac Sarajevo.
Mario je uzeo slobodan dan odbaciti nas na sarajevsku zračnu luku i vratiti kombi nazad. Dovozimo se tik pred ulaz, na brzinu izbacujemo prtljagu da ne bismo plaćali parking koji je prvih deset minuta besplatan i upućujemo se na check point. Danas je Boži rođendan, pala je i tura u to ime.
U 17:30 već smo u avionu i letimo za Istanbul u trajanju od nekih dva sata. Vremenska razlika od sat vremena čini da smo već prije slijetanja ušli u mrak, iako kod nas u 19:30 je još vidno.
U istambulskoj zračnoj luci se zadržavamo do 23:10 po lokalnom vremenu i nastavljamo trosatni let za Teheran.
16.04.2019. (utorak)
Ponoć smo dočekali u avionu. Uzbuđenje kod svakog polijetanja i slijetanja, a ostatak vremena svatko u svom svijetu, osim kad bi se desile poneke manje turbulencije na koje smo vremenom postali imuni.
Prelijetanje iznad Teherana u jutarnjim satima nas je posebno dojmilo. Nepregledan krajolik obasjan gradskim svjetlima već govori da imamo pred sobom ogroman grad koji broji preko 12 milijuna stanovnika.
Na svakoj od kontrolnih rampi prolazimo kontrolu osobne prtljage koja ide na rendgen, a ukoliko imate metalnih dijelova na sebi, dodatno vas vraćaju nazad dok vas potpuno ne raspreme.
Već na ulazu u teheransku zračnu luku smo imali prilike vidjeti na promotivnim panoima da je riječ o zemlji s bogatim kulturnim i povijesnim značenjem. Iskren da budem, moja percepcija Irana se svodila uglavnom na Teheran, Mezopotamiju iz školskih dana, te na informacije iz medija koje su se svodile na tekuću politiku.
Prije polaska na put, Nenad i Šafra su dosta toga već dogovorili i organizirali, tako da nas je već kod prolaska kroz kontrolni punkt na izlazu iz zračne luke dočekala Mahsa, koja nam je bila pri ruci cijelo vrijeme boravka u Iranu i naravno ukalkulirala svoju uslugu, te Amir vozač kombija.
Razmijenimo eure u riale, pri čemu imate ograničenje da možete promijeniti 50 €, ali nam sređuje još dodatnih pedeset, tako da smo za 100 € dobili 15.400.000 riala (1 € = 154.000 riala).
Preporučila je da uzmemo njihove SIM kartice, odlučujemo se za turističke od 3 GB koje koštaju 400.000 riala = 2,59 € i koje su nas služile cijelo vrijeme boravka uz intenzivno korištenje multimedijskog prostora na Wats Appu i Viberu. Facebook nismo mogli koristiti, a i određene web stranice zbog cenzure nisu bile dostupne.
Ukrcavamo prtljagu u kombi i nastavljamo vožnju prema Tochalu, predgrađu Teherana sa istoimenim vrhom, na istoimenoj planini sjeverno od grada.
Kako reče Amir, ovo je bogatiji dio Teherana, dok ostatak grada je siromašniji, što se moglo vidjeti na zgradama koje su novijeg datuma i koje se grade intenzivno, što bismo pripisali rastućoj potražnji koju sa sobom nosi turizam zadnjih godina.
U kombiju nam Mahsa nudi razmjenu dodatnih 50 € za riale, što smo i prihvatili, a s dosta velikom kamarom para u početku imate problem gdje je pohraniti. Što reče Dragan, postali smo milijunaši preko dana.
Stali smo pored obližnje prodavaonice kupiti nekih grickalica i sokova, te sačekati žičaru da krene s radom koja počinje tek od 8 sati. U međuvremenu su se počele neke stvari komplicirati.
Nenad je prije polaska ovamo uplatio rezervaciju u hotelu Tochal u iznosu od nekih 130 €, ali se ispostavilo da je netko vrlo vješt iskoristio web platformu neke od lokalnih firmi i novac koji je uplaćen u svrhu našeg boravka preusmjerio na svoj račun, dok smo mi ostali i bez rezervacije i bez novaca.
Čitava zbrka oko ovoga, Šafra je bio uporan i inzistirao na rješavanju problema u našu korist. Lijepo im je rekao to nije dobro za turistički ured Tochala i da to ne bi smjeli dopustiti, jer će im na ovaj način reputacija pasti, a posljedice će biti nesigurnost i pad prihoda, jer će se za ovo čuti.
Čekali smo više od dva sata da se problem riješi i riješio se u našu korist, čak su nam dali besplatno karte za žičaru koja vodi do skijališta Tochal. Ovo je jedna od najvećih žičara na svijetu koja vas izbacuje iz Teherana na visinu od 3.700 metara.
Ukrcali smo se tek negdje oko 10:30 i vožnjom od nekih pola sata se popeli s 1.900 m na spomenutu visinu. Na drugom presjedanju izlazimo iz gondole, prolazimo kroz hodnik strojarnice, izlazimo na snijeg vukući prtljagu za sobom. Pravi turistički look, samo što se nikako ne uklapamo s patikama na nogama i gradskom odjećom, vukući za sobom putne kufere po metarskom snijegu.
Odatle se prebacujemo na žičaru trosjed koji nas ovaj put spušta prema hotelu Tochal s nadmorskom visinom od 3.500 m.
Odlična opcija za aklimatizaciju, ali za ovo kratko vrijeme visinsku razliku od 1.800 metara itekako osjetite. Ubrzan puls, težina u nogama, nedostatak zraka, vrtoglavica, dezorijentiranost već vas uzimaju.
Odmah po dolasku u hotel smo prošli kontrolni liječnički tretman u kojemu vam mjere oksidaciju, tlak, popunjavaju upitnik o raznoraznim pitanjima iz liječničke prakse. Optimalna oksidacija za boravak na ovoj visini je preko 80 %. Kod Gordana je nešto niže i priključuju ga na kisik iz boce da se popravi.
Oko podne se smještamo u sobe, obavljamo ručak i odlazimo na aklimatizacijsku turu prema vrhu. Laganim tempom, bez žurbe, jer svaki nagli pokret vam crpi energiju. Oko 15:00 sati smo na 3.964 metara visokom Tochalu s kojeg se pruža pogled na okolicu.
Ispod vas je Teheran u punoj širini, a sjeveroistočno se kroz oblake probija naš cilj, Damavand. Doduše, pogled na Teheran kroz zrak pun smoga ne dopušta vidjeti nam grad u punom sjaju, a čitam da je jedan od najzagađenijih gradova na svijetu.
Na vrhu se nalazi kupolasto sklonište u kojemu smo se sklonili od vjetra, a otkrili smo i posebnu akustiku tog prostora, pa je pukla i pjesma na naš način.
Nepuna dva sata vremena aklimatizacije i vraćamo se nazad u hotel na noćenje i odmor.
Ručak u hotelu s pićem na 3.500 metara vas košta nekih 400-450 tisuća riala, što bi u prijevodu bilo 2,5 do 3 € po osobi.
Iako su uvjeti za spavanje vrlo dobri, nadmorska visina, nedostatak zraka ne daju san na oči. Tek negdje u rano jutro sam utonuo u san.
17.04.2019. (srijeda)
U osam ujutro smo već spremno dočekali predviđeno vrijeme za početak rada žičare, koja se počela vrtjeti tek pola sata kasnije. Srijeda je bila predviđena za kupovinu namirnica u Teheranu i put prema Poluru. Sinoć se planina zatvorila, navukao se oblak, prosipao snijeg što nas je dočekalo i ranim jutrom.
Izlazimo van, hladan zrak, snijeg i dalje pada, pakiramo opremu i krećemo se prema žičari koja ovaj put vodi od hotela prema gore, presjedamo na gondolu i spuštamo se u Teheran. Na visini od 3.500 metara polarni uvjeti, krećemo se lagano, umaramo brzo, a kako se spuštamo, život se vraća u nas i već drugačije se redaju prioriteti.
Svraćamo na usputnu prodavaonicu i uzimamo neke sitnice, a sok od nara koji je ovdje specijalitet, nas dodatno okrjepljuje.
Od planiranog brzinskog boravka u Teheranu u cilju kupnje namirnica za dalje, dan se pretvorio u pravi turistički sadržaj.
Amir i Mahsa su nam priredili odlazak na poznati Teheranski bazar na kojem možete naći svega i svačega, uputili nas i ostavili da na miru provedemo vrijeme. Što bi rekli, nema čega nema, od igle do lokomitive. Voće, povrće, nakit, slatkiši, šarena odjeća, obuća, suveniri, lonci, alat, a posebno lijepo izgledaju dućani sa začinima raznih boja.
Slučajno smo upoznali Iranca Ismaila koji je svojevremeno u Sarajevu pokrenuo neki biznis sa perzijskim tepisima i koji nas je proveo Bazarom.
Srdačno nas je primio u svojoj radnji koja je bila krcata tepisima koji dosežu cijenu i do pet stotina eura po komadu, ovisno od veličine i vrste materijala od kojih se izrađuju.
Najskuplji su oni od svile, a najjeftiniji od vune, dok postoje i oni od mješavine vune i svile. Kako veli, ukoliko bismo htjeli neki od njegovih proizvoda, bez obziran na lokaciju naručitelja, za sedam do deset dana ga može poštom isporučiti.
Ugodan domaćin koji nam je pomogao kupiti neke stvarčice kod lokalnih trgovaca, počastio nas domaćim čajem, porazgovarali i uputili se dalje.
U lokalnim dućanima kupujemo poklone za ponijeti, usuđujemo se i cjenkati iako smo negdje pročitali da to kod njih nije praksa i da ne dopuštaju. To sam osjetio kod jednog starog trgovca koji je prodavao marame. Na pitanje može li se šta jeftinije dobiti, pogledao me ignorirajućim pogledom, nešto odbrusio i nastavio dalje. Osjetio sam dostojanstvo s njegove strane, čime mi je dao do znanja da ne smijem prijeći crtu.
Na izlasku iz Bazara nam je na raspolaganju bila opet Mahsa. Odvela nas je u obližnji restoran da kušamo iransko tradicijsko jelo. Vlasnik restorana je neki neobičan, živopisan lik, dvometraš, obučen u crno odijelo, šešir na glavi, na prstima prstenje, oko vrata lanac i brkovi od uha do uha. Karikatura od čovjeka.
S desne strane ulaza njihova tradicionalna krušna peć pored koje pekar spravlja kruh na drevni način. S lijeve strane je mjesto za menadžera i kasu, to je inače tako u svim restoranima koje smo imali prilike posjetiti. Posebna pozicija za gazdu ili šefa sale koja je ujedno i mjesto za odnose s javnošću.
Kruh im liči na naše domaće jufke, a jelo koje su nam poslužili sastoji se od kuhanog povrća i mesa unutar aluminijskog ćupa od cca litre. Tekućina iz tako kuhane smjese se, pomoću nekakve hvataljke koja liči na kliješta, na kraju izlije iz ćupa u tanjur i posluži kao juha u koju udrobite jufku kruh, a ostatak se pomoću nekakvog metalnog tučka zdrobi u kašu i viljuškom namazuje preko kruha i jede. Na to se dodaje i sos spravljen od pavlake, bijelog luka i nekih začina, a bijeli i crveni luk su osnova njihove kuhinje.
Za piće možete dobiti neki od sokova, a čajevi su im na prvom mjestu koje zaslađujete vretenastim štapićem na koje su se nekom metodom koncentrično pohvatali kristali šećera u boji.
Sa espreso kavom nisam baš oduševljen, pretpostavljam zato što kavu inače ne piju i što se valjda nisu ispraksirali.
Nakon ručka, odlazimo u Nacionalni muzej Irana.
Trebamo prijeći ulicu preko raskrižja na kojemu blinka semafor. Naizmjenično se pale dva crvena, gornje i donje, i jedno srednje, dakle sva crvena svjetla. Auti, motocikli, pješaci, mini kaos, na naše iznenađenje svi smo preživjeli adrenalinski prelazak. Šafri pada na pamet da ponovo prođemo i da se vratimo. U povratku smo se čak i svađali s vozačima, udomaćili se, što bi se reklo. Ali kod njih na licu ne možete iščitati stres ili ljutnju, kao da su prihvatili sve što im život nanese, pomireni sa svim mogućnostima nastavljaju dalje ne obazirući se na nas. Primjećujemo da je skoro svako auto udareno, ogrebano, udubljeno.
Nacionalni muzej Irana sa svojim dragocjenostima svakako vrijedi posjetiti. Drevna kultura koja seže pet tisuća godina iza, kroz svoju povijest iznjedrila je mnoge arheološke artefakte koji stoje tu pred vama.
Najviše me dojmilo isklesano granitno kamenje s reljefima i motivima koji datiraju iz doba Darija Velikog. Imate priliku vidjeti strpljivost, upornost, trud, marljivost, preciznost uklesanu rukama u tvrdi kamen, dosta onoga što današnjem čovjeku nedostaje.
U poslijepodnevnim satima nastavljamo prema Poluru, vožnjom od osamdesetak kilometara. Polu pustinjski krajolik prolazimo autocestom s tri trake vozeći se kroz Kamard, Pardis, Bumehen, Rudehen i ostala mjesta.
Na prolasku kroz Pardis s lijeve strane vidite mnoštvo novoizgrađenih, praznih nebodera načičkanih na brdima. Tu život kao da treba početi, čini mi se neki rudarski kraj, jer u obližnjem Kamardu ima dosta radionica za preradu metala, a iznad se šarene rudonosna brda.
”Pardis je perzijsko ime i znači raj. Na popisu iz 2006. godine, broj stanovnika bio je 25.360, u 7.228 obitelji. To je novi planirani grad u koji je se u 2001. godini doselilo preko 9.775 stanovnika. Grad ima mjesta za njih 200.000, ali je dosta zgrada prazno. Tu je predviđena gradnja i stavljanje u funkciju Tehnološkog parka Pardis, koji bi trebao biti inkubator za razvoj poslovnih ideja za cijelu državu. Park je proglašen Silicijskom dolinom Irana.” Wikipedia
U Polur stižemo nakon tri i pol sata vožnje. Na ulazu u selo stoji kip planinara s ruksakom koji pokazuje u smjeru Damavanda. Produžavamo prema planinarskom domu, koji je udaljen oko kilometar.
Po dolasku u planinarski dom, Nenad i Šafra idu do voditelja doma, gdje su ishodili dozvole za uspon koje smo platili po 50 €.
Smještamo se u sobu, navečer idemo u Polur u kupnju namirnica i nazad na spavanje. Noćenje u domu plaćamo po 1.800.000 riala, a doručak 200.000 riala.
Lovimo ostale penjače kako bismo prikupili što više informacija koje bi nam koristile za uspon. Tu su se našle i neke tri Norvežanke koje su bile već na vrhu. Znaju za vremensku prognozu i ne preporučuju nam ići. Od doma na 4.200 do vrha treba od 6 do 10 sati hoda, ovisno o kondicijskoj spremnosti pojedinca.
Nisu oduševljene našim planom, ali stvar je u tome da nemamo šta puno kalkulirati. Vremenska prognoza nam ostavlja mogućnost jedino u nedjelju nešto pokušati, jer petak i subota su s jakim vjetrom i minusom, a ponedjeljak i dani iznad su dodatno usložnjeni zbog snijega koji je najavljen.
18.04.2019. (četvrtak)
Dogovor od sinoć je bio da se današnji dan iskoristi za aklimatizaciju na neki od obližnjih vrhova. Ujutro oko osam po nas dolaze dva džipa u koji utovaramo opremu i vozimo iznad Polura. Start nam je na nekih 2.330 m n/v, vrijeme šareno, nije hladno, ali su nam oblaci iznad glave.
Božo ima problema sa štapovima, pa smo tu izgubili nekih petnaestak minuta.
Biramo padine za uspon, analiziramo podlogu, jer su lavine već tukle na sve strane. Napredujemo usporenim tempom, ne trošimo previše energiju, čuvamo se za završni uspon koji treba početi za koji dan.
Na vrh Golzard koji je na 3.350 m n/v izlazimo nakon četiri sata, odmaramo, ne žuri nam se, jer nam treba visine za dane ispred.
Odjednom se vrijeme kvari, vidimo oblak pun snijega kako nam se ubrzano približava. Iako smo imali namjeru provesti još neko vrijeme gore, nismo imali izbora nego brže bolje nazad.
U gornjem dijelu planine nas zasipa snijeg, već niže nas topi kiša. Ukrcavamo stvari ponovo na auta i vozimo se u dom Polur.
Nakon odmora smo izišli prošetati malo iznad doma u obližnji zaselak. Lokalni dućan pored ceste pun domaćih proizvoda. Kušamo sve što nam je pri ruci, vlasnik radnje ne govori engleski, ali se razumijemo na svoj način.
Cijenim da sir koji pripravljaju je sličan našemu, imaju ga par vrsta, a tu je i domaće mlijeko, pavlaka, pa satne osnove pune meda, smokve, komad janjetine se hladi u frižideru skupa sa Fantom i Colom.
Napolju degustiramo čaj, svježe je, nije baš ugodno za sjediti, ali hajd’ odoli kad tu je tradicionalni ambijent pod vedrim nebom.
Damavand nam pred očima, na vrhu bijela kapa od oblaka, okolo čisto. Znamo što to znači, znamo što bi nas moglo gore dočekati, svatko u svom svijetu se nada da će biti drukčije.
U mrak se prebacujemo do Polura. Nenadu je sutra rođendan, pa nas je častio večerom u obližnjem restoranu, u stvari sav ovaj put je njegovo maslo. Da ga nije bilo, ne bismo ni mi uspjeli vidjeti Irana. Čitava organizacija, plan, sponzori, komunikacija, motivacija, sve je to trajalo zadnju godinu dana i urađeno perfektno, bez nekog posebnog angažmana nas ostalih. Sve pohvale na trudu i radu, lik kojega je izrazito korisno imati u ekipi.
Vraćamo se na noćenje u dom i pripremu prtljage za sutra. Prognoza nije ni malo obećavajuća, planirano je krenuti po kiši odmah ujutro, kako bismo ušli bar u snježne padaline po izlasku iz auta.
19.04.2019. (petak)
Budimo se oko sedam, napolju jaka kiša. Vremenska prognoza nam govori da će tek iza 11 sati doći do prestanka padalina.
Tako smo i krenuli iz Polura prema Damavandu. U prvom velikom džipu je oprema, Nenad, Dragan i Šafra, u drugom ostatak ekipe skupa sa Adamom, voditeljem planinarskog doma na 4.200.
Naše auto se svako malo gasi, vozač kojeg smo nazvali Super Mario po liku iz poznate video igrice, uparkira se unatrag uz obalu zbog tehničkog kvara s ručnom kočnicom, nešto čačka po motoru, upali i vozi sljedećih par stotina metara dok ne stane i opet ispočetka.
Neka inačica Land Rovera Defendera od više desetljeća, generacijski smo ublizu, davala je sve od sebe i tehnički problem s ručnom kočnicom je samo mali detalj u odnosu na sve ostalo što mu je falilo.
Dovezli smo se do krivine na 2.600 metara od koje startamo na uspon u 11:40 sati.
Snijeg pada, vrijeme zatvoreno, nastavljamo prema skloništu na 3.100 metara koje se zove Džamija.
Uspon je počeo, nema se šta tu više kalkulirati, tako je kako je. Novi sloj snijega se bijeli, s desne strane kameni greben, Adam se ubrzo odvaja od nas i nastavlja dalje prema svom domu.
Šafra na čelu kolone, dao si je oduška i zadao nam tempo udolinom laganog nagiba. Visinu još ne osjetimo, pripremili smo se aklimatizacijom zadnjih dana.
Do Džamije dolazimo u 13 sati, pravimo pauzu od dvadesetak minuta i nastavljamo dalje.
Vrijeme se popravlja, sunce počinje prevladavati, ali zato vjetar pojačava. Izlazimo na lijevi greben iznad, Boži vjetar skida pokrivalo, ali nemam snage stići ga, nego puštam da ga nosi dalje. Svaki dodatni pokret izaziva napor koji se akumulira temeljito. Provlačimo se kuloarima da bismo izbjegli udare vjetra koji je za danas i sutra najavljen s brzinom iznad 100 km/h.
Znamo što to znači, iskusili smo to već, ali na našim planinama, nije to neki problem na Vranici, Vlašiću, Čvrsnici, Prenju.
Na visini od nekih 3.800 metara izlazimo na brisani prostor, sve manje je zavjetrine, izloženi smo. Vjetar pojačava, podloga se steže, montiramo dereze na skije i priječimo padinu kojoj nema kraja.
Brzo učim da desna strana širokog kuloara je izložena većem vjetru, ledi se podloga, skije proklizavaju, trošiš energiju, te bježim ulijevo na mekšu stranu.
Udar vjetra obara Dragana s nogu, Šafra ostaje kako bi skinuo skije s nogu i postavio ih na ruksak, jer nije imao dereze za njih, nisu mu stigle prije polaska na put.
Nastavljamo dalje, kolona se već razvukla. Nije prošlo dugo, Šafra ima dodatni problem sa skijama, jer jak vjetar udarajući u skije koje u strše iznad glave ga obara. Skida ih s ruksaka i pokušava nositi u rukama.
Na visini od nekih 4.000 metara nas je oblak zatvorio, ne vidimo jedan drugog. Nenad i ja se sklanjamo u zavjetrinu iznad nekog kamena s desne strane kuloara, ali ne opstajemo, ubi nas. Odlučujemo se prebaciti na lijevu stranu, jer vidim nekakav greben koji bi nas bolje štitio.
Dragan i Božo su nam se izgubili iz vida, magla se navukla, a Gordana i Šafru već dugo nismo vidjeli.
Dovikujemo se, ali uzalud, nitko nikoga ne čuje. Vjetar urla, kristali leda nas pjeskare. Skidam ruksak i oblačim pernatu jaknu preko goretexa. To sam jedino uspio, vodeći računa da mi vjetar ne iščupa iz ruku rukavicu ili što drugo. To čekanje od desetak minuta mi se pretvorilo u vječnost.
Razmišljam šta dalje, koliko je ovo sve smisleno, gledam Nenada i on se oblači, dodatno utopljava. Pokušavam procijeniti njegove reakcije na ovu situaciju, ali uzalud, sav je umotan, djeluje hladno, odlučno, bezrezervno. Čekamo, zovemo ih, nitko se ne odaziva, i dalje ništa. Ne znam na kojoj smo visini, ne znam gdje smo, samo vidim gore ispred neku neobičnu metalnu markaciju sa dva štapa i krugom u sredini. Slutim da bi trebalo da je u blizini taj dom na 4.200, jer ostale su sve drukčije.
U jednom trenutku sam pitao Nenada šta ćemo dalje, nema ih, šta misliš da se vratimo nazad do njih, odgovorio je da sačekamo još malo.
U tom trenu su se pojavili Dragan i Božo i vele da su Šafra i Gordan tik ispod nas. Šafra je ostavio skije kod jedne od metalnih markacija i nastavio bez njih.
Kako Božo veli, ispod doma smo na 50 m.
Nastavljamo dalje usporenim korakom držeći se lijevog grebena zbog zavjetrine. Vidljivost i dalje smanjena na 5-6 metara, a pred nama se ukazuju objekti ispod doma. Pred dom dolazimo nešto prije 20 sati, smrznuti, gladni, žedni, iscrpljeni, nakon punih osam sati. Nenad je po onakvoj mećavi ostao i dalje vani, sačekao Šafru, ostao je sve dok zadnji čovjek nije bio sklonjen na sigurno.
Naši domaćini, Adam i Moamar nam pružaju najbolje što su mogli taj čas. Utopljavaju nas bocama napunjenom vrućom vodom, nude čaj, juhu, okupljaju oko stola pokrivenog dekom ispod kojeg su postavili plinsko kuhalo kako bi nas dodatno grijali, jer je temperatura i unutar prostorija doma debelo ispod nule.
Vremenska prognoza za taj dan je bila s temperaturom od -20⁰C i vjetrom preko 100 km/h.
Nakon okrjepe, smještamo se u prostoriju desno od ulaza koja broji šest kreveta. Ispod nas su nekakvi tvrdi podmetači, a od Adama dobivamo po još koju deku koju smo iskoristili za ispod vreće.
Kako i sam kaže, sreća da nema nitko više u domu, inače nam ne bi mogao izići u susret, jer zna biti dosta gužva da nema vremena nizašta. Veseo momak, jak, pozitivan, 22 godine i porijeklom Afganistanac. Njegov kolega Moamer koji ne govori puno i koji je isto Afganistanac, ima 24 godine.
Juha koju su nam ponudili se pretvorila u najbolji obrok koji sam kušao do sada. Komunikacija na engleskom jeziku se odvijala uglavnom otežano i to jedino s Adamom, a s Moamerom kako smo znali i umjeli. Većina druženja se odvijala u kuhinjskom dijelu doma, jer su tu radila plinska kuhala i bilo je najmanje hladno.
Sutra nam u posjetu dolazi još šest osoba, veli Adam.
Na počinak idemo negdje prije ponoći, oblačimo sve što imamo na sebe i ušuškavamo se u vreće. Boca vode koju sam ostavio pored sebe, ujutro je bila zaleđena.
20.04.2019. (subota)
Neprospavana noć, cijelo vrijeme sam lovio zrak. Na trenutak me uhvati san, onda se probudim u panici, gušim se. Hiperventilacijom nadoknadim manjak kisika u plućima i smirim se. Nova vreća za spavanje je odlično dizajnirana, tako da se može modelirati da vam samo lice viri kroz otvor na vrhu.
U polusnu ili snu, po logici stvari, uvučete lice unutar, bježeći od studeni, a nakon toga dolazi napad panike zbog nedostatka zraka, klaustrofobije i glavobolje. Ubitačna kombinacija za otjerat san.
Tek u rano jutro sam uspio otkinuti dva sata.
Ustajanje iz kreveta u 8:45, napolju magla, jak vjetar, snijeg brije horizontalno, ostatak ekipe još spava.
Bauljamo po domu, vani ne možemo. Pijemo dosta čaja, plinska kuhala rade stalno. Za doručak nam poslužuju sirni namaz, marmeladu, med, kruh i čaj, u prostoriji preko puta kuhinje. Tražim da ostanem u kuhinji, jer je toplije, dopuštaju. Poslije nam serviraju i kajganu s povrćem.
Na katu doma imamo i signal za mobitel. Signal nekad prođe, nekad ne, vrijeme prolazi sporo, hladan, negostoljubiv prostor.
Iza 13 sati u dom dolaze trojica nosača, promrzli, iscrpljeni, oskudno odjeveni, tresu se. Vani oluja ne prestaje, orkanski vjetar, mećava, ne vidi se skoro ništa. Na nogama im nekakve patike, na njima neke jaknice, bez rukavica, naočala, dodatne opreme. Svi smo odjednom u čudu, pokušavamo im pomoći, nudimo svoju opremu da se zgriju. Onaj protokol što smo sinoć naučili od Adama i Moamera, sad primjenjujemo na njima. Zahvaljuju nam, tresu se, prsti im ledeni, tuga te obuzme.
Nije prošlo malo, eto ih još trojica. Ukupno šest, eto znači to su tih šest o kojima je Adam sinoć govorio. Pomažemo i njima. Netko nosi plinske boce, netko neku drugu vrstu opreme zamotanu u vreće za stočno brašno. I ovi se tresu, ne prestaju. Mokri, umorni, promrzli.
Adam je stalno u pokretu, sad je unutra, bodri svoje Afganistance, sad je vani, ide po ostale.
Jedan od njih iscrpljen pada odložen na sred prostorije pod svojim teretom, ne može se više podići.
Odjednom iznad glave ti milijun pitanja…
Izlazim vani i vidim dvije siluete kako mile prema domu, čini mi se da su na skijama, ali nisam siguran. Ne mogu dugo ostati ispred, vjetar brije, povlačim se unutra. Za kratko vrijeme ulaze dvojica Austrijanaca. Na njima mali ruksak i puna oprema. Pozdravljaju se i sklanjaju u unutarnji prostor doma.
Presvlače se, oblače toplu odjeću, smiju se. Nedugo nakon toga dolazi još jedna grupa od njih troje, jedna starija gospođa među njima. Na koncu stiže i zadnji član šesteročlane grupe, gospodin u kasnim godinama, poslije čujem da je liječnik.
Izgledaju vrlo sigurni u sebe, iskusni, dosta ležerno reklo bi se, iako napolju dere orkanski vjetar, čini mi se gore nevrijeme nego jučer. I jesu takvi, iako su u kasnim godinama, njihov stajling govori da je riječ o ljudima koji su se stopili s planinom. Dvojica od njih su planinarski vodiči, na jednom vidim amblem austrijske službe gorskog spašavanja (Österreichische Bergrettungsdienst).
Nakon nekog vremena u dom jedva ulazi još jedan član njihove ekipe, jedva, čini mi se da ga nose u polusvjesnom stanju. Čovjek srednjih godina, teško diše, trese se, slabo govori, glava mu pala na prsa.
Šafra se trgnuo, pokušava komunicirati s njim, veli da nije dobro, da su mu prsti pocrnili. Otvara torbicu s prvom pomoći, daje mu nekakve medikamente, čaj, vadi astrofoliju, umotava ga, prave mu improvizirani krevet na podu sale, pokrivaju ga dekama. Nakon nekog vremena je došao sebi, progledao je. Riječ je o Irancu Aliju, kuharu kojega je angažirala ekipa iz Austrije.
Poslije toga su u dom pristizali i ostali nosači Afganistanci, svaki sa svojim teretom, promrzao, iscrpljen, oskudno odjeven.
Za jednodnevnu turu s 2.600 do 4.200 metara visine po ovakvom vremenu će dobiti od 15 do 20 eura, od čega će dio poslati obitelji, a dio ostaviti za sebe, za preživljavanje.
Ostali su još malo tu, zgrijali se u ledenoj sobi preko puta naše, šćućureni ispod deka i uputili se nazad po istom tom nevremenu po kojemu su došli.
Ostali smo bez teksta, fascinirani, pogođeni ili šta već. Otvorilo se puno toga za razmišljanje. Što sam ovdje, što me pokreće, koji su motivi za ovo što radim, kud sam krenuo, čemu sve to…
Vrijeme je za spavanje, ujutro imamo summit day, disciplina je vrlo bitna u ovome.
21.04.2019. (nedjelja)
Nakon četiri, pet sati sna budim se negdje u pola tri ujutro. Dobar dio sanjam, nekakvi plastični prizori, boja kapucina, plastično auto, komuniciram s ljudima, osjećam nekakvu grižnju, žurim nekud, moram se naći sa svojima.
Odjednom se probudih, kao da me prodrmalo, mozak u tren preplavi svijest, cijelo tijelo mi obuze pogonska kemija koja me vrati u stvarnost.
Pred lice mi dolaze dešavanja dan prije. Sjetih se nedavno kave s Draganom u kojemu smo razgovarali na temu osobnosti, dotakli smo ego.
Na poklon sam dobio knjigu u kojoj pisac navodi da su glavni mehanizmi koji održavaju čovječanstvo, preživljavanje i razmnožavanje i da se dosta stvari vezano za naše ponašanje, odluke i postupke može objasniti kroz to.
I kako kaže, ego ti se nalazi na frontalnoj strani glave, zaštićeno najtvrđom čeonom kosti, oboružano glavnim osjetilima kao što su vid, sluh, okus, miris, zaštićeno rukama koje impulsno reagiraju na svaku opasnost.
Sjetim se i Vladine priče od neki dan kad veli da s porastom visine, raste i ego, što me navodi na razmišljanje o slojevima osobnosti po kojima dobročinstvo prakticiramo onoliko koliko ne ugrožavamo sebe ili vlastite interese. Nisu ista pravila ovdje i dolje u zoni izobilja. Ili što bi rekao naš narod, u muci se poznaju junaci.
Tu vladaju prirodne zakonitosti gdje nema praštanja pogrešaka, gdje osuđen si na veliku, životno važnu pokoru, ako prekoračiš granicu. Pa kad na to dodaš dozu savjesti, proces se usložnjava, pogotovo kad vratiš se nazad izranjavan, umoran i u legneš ušuškan u vlastitu kolijevku koja s polja štiti te i grije, ali iznutra si sa sobom i svojim dubokim svijetom i pitanjima je li moglo se drukčije.
Prilike u kojima neizvjesnost, strah, panika, bol, glad, žeđ nas izbacuju iz zone komfora i čine da osjetilni sklop otupljuje empatiju u funkciji ega, te blagonaklonost stavlja u drugi plan, zastrašujuća je spoznaja koja upire prstom u naše pećinsko podrijetlo, vraća nas u divlje doba koje u stvari nosimo oduvijek sa sobom, pohranjeno duboko u spirali DNK.
E tu dolazimo pred Svevišnjeg, i baš u ove Velike dane s razlogom se valjda sve ovo dešava s nama. Stojimo ogoljeni pred izazovima koje sa sobom nosi sutrašnji dan. Pomoći drugima, dati dio sebe ili ostati pri naumu da moje ostvarenje je jedini moj cilj, pa po cijenu da će nekome pocrniti prsti, da će ostati bez njih, da ohladit će ga ovozemaljsko hladilo koje baš danas ima sprovesti svoju ulogu i svoj naum do točke kad nema nazad.
Čudna je to borba, unutarnja previranja koja provocira taj psihokemijski entitet koji na svoj način cijelo naše biće drži u savršenom integritetu zbog unaprijed određene svrhe. Čas osporava, čas opravdava, svaki put nalazi načina provući se kroz krute regule suprotnih interesa i preživljava, često kroz zaborav, varljivu metodu zbog koje na površinu zna izbiti puno toga kad najmanje se nadamo.
Ostajem pred izazovom kušnje, opravdavam sebe, trudim se shvatiti poruku koja mi je poslana, koliko spremni smo dati se jedni za druge, gdje je granica, ima li svrhe. Vraćam se na san, slažem dio po dio, nije bez razloga sve baš tako. Proradilo je u meni to nešto što mi ne da utonuti dalje. To su djeca, mladi momci koji daju sve od sebe da bi preživjeli sutrašnji dan.
Nekada davno, kod nas je bila praksa da se novorođenčad stavljaju u povoje do svoje godine dana života. Odatle slutim i vidim namjerene pogreške, tenziranu tjeskobu, klaustrofobiju, klesanje osobnosti, a opet s druge strane i izvor nezadržive potrebe za slobodom, sve skupa nametnute regule s ciljem dugoročnih efekata u korist kreatora našeg mentaliteta.
Sloj po sloj, odmotavaš se, oslobađaš, shvaćaš i sebe i druge, i nalaziš načina.
U neka me doba opet savlada san.
Budimo se oko šest, Uskrs je, čestitamo jedni drugima.
Doručak obavljamo na brzinu, spremamo opremu za poći prema vrhu. Napolju brije hladan vjetar, osjetim laganu nervozu kako se provlači među redove. Ispod nas na visini od nekih 2.500 metara se vide oblaci, širom ispred nigdje ni oblačka, a iznad nas na samom vršnom dijelu i dalje čeka bijela kapa.
Boži se otrgnula navlačna rukavica iz ruke, potrčao je stići je nekih stotinjak metara, ali uzalud. Slikamo se pred polazak, utežemo opremu, ukopčavamo skije.
Na nogama troslojna odjeća sa završnicom od goretexa, a gore pet slojeva od kojih zadnja dva su pernata i goretex jakna s kapuljačama preko kacige, za svaki slučaj, jer gore tko zna hoće li se imati vremena prčkati oko toga. Na glavi potkapa, upakirana naočalima za skijanje, za svaki slučaj dvoje rukavice na rukama i polazimo.
Padina lijevo od doma na 4.200 u prvom dijelu s blagim nagibom. Za neko vrijeme vjetar se premjestio nešto iznad nas, vidim to po snijegu koji razbacuje i oblaku okolo, greben s lijeve strane štiti nas.
Vučemo se lagano, bez ikakvog tereta reklo bi se, a svaki nagli pokret itekako crpi snagu. Osjetiš to na pojačanom disanju. Na visini od nekih 4.500 metara vidim Austrijance kako se spremaju poći za nama. Povremeno se nagib padine povećava i krećemo se od jedne do druge strane kuloara omeđenog vulkanskim kamenjem. Na trenutak mi biva i vruće, vjetar smanji, a sunce počinje grijati, jer se krećemo južnom stranom planine.
Pravimo pauzu na nekih pet tisuća metara, raspoloženje odlično, Nenad spominje da nam se smiješi vrh i da nemamo puno.
Nastavljamo dalje i ulazimo u oblak nakon stotinjak metara. Susreću nas Austrijanci i pretječu. Zadnju dionicu pratim njihove tragove od skija i štapova, okolo sve bijelo, bijela podloga. Fokusiran si na pokoju brazgotinu u snijegu, rupu od štapa, troši te i ta stvar. Božo ostavlja skije u snijegu, planira dalje s derezama na cipelama. Odmičemo od njega nekih pedesetak metara ulijevo.
Već počinje nevrijeme, oblak donosi snijeg, vjetar pojačava. Austrijanci se spremaju za povratak, skidaju kože sa skija i bježe nizbrdo.
Vraćamo se nazad do Bože, sklanjamo uz desni rub kuloara s namjerom da tu ostavimo skije i da nastavimo s cepinom i derezama na nogama. Pravimo usput malu pauzu u kojoj se počinje vrijeme pogoršavati dramatično. Božine skije je već skroz zatrpalo, ne vide se, jedva ih pronađe.
Magla, jak vjetar i snijeg i dalje pojačavaju. Gledali smo se međusobno, valjda što nitko nije bio u stanju prevaliti preko usta šta dalje.
Nastaviti gore, a prsti na rukama ti trnu i osjetiš bolan gubitak tjelesne topline, nered s vremenom te dovodi u poziciju da ne znaš što činiti. Izgaraš od želje ići dalje, jer ti se prilika pružila ovaj put i tko zna kad opet više ili postupiti racionalno i ostaviti se ćorava posla, jer vrh će ipak čekati nas, samo onda kad smo živi i zdravi.
Odlučujemo se za odustajanje na visini od 5.250 metara i povratak nazad u 14:30. Nije bilo negodovanja, jer smo svjesni pozicije u kojoj jesmo.
Skidamo kože, pakiramo se, nabacujemo na skije i polazimo. Ne obazirem se prema vrhu, jer nema svrhe, nema smisla. Oblak je zatvorio pogled na sve strane.
U nekom trenutku osjetim jaku slabost, kao da me isključilo. Ruke i noge ti se oduzmu, počne zujanje u ušima, javi malaksalost, mučnina i ne možeš nositi vlastitu težinu.
Ovakvo što mi se desilo prvi put, isključilo me bez prethodnog upozorenja. Sve do sada sam imao prilike proći tu fazu s rezervnim napajanjem krećući se prema vrhu i nazad. Ovaj put nije bilo energije za nastaviti, sve se svodilo na golo preživljavanje.
Mozak više nije bio u stanju odgovarati na vanjske podražaje, sposobnost donošenja odluka i rasuđivanja svede se na polusvjesne reakcije, u kojem se sve podređuje bježanju u sigurno.
Negdje na pola strane, Boži je spala kaciga s glave tik pored i otkotrljala se u maglu, bez da sam se obazirao na to. Nakon nekih par stotina metara sam naišao na nju, ali nisam imao snage pozvati ga da je pokupi. U stvari, nije me uopće ni zanimala. Nije me bilo ničega briga, osim da se dovučem do doma.
Nakon nekih dva sata spuštanja, odnosno odskijavanja bočno, u 16:30 dolazimo u dom.
Teturam, bezvoljan i pretjerano umoran jedva se penjem uz stepenice na ulazu.
Šafra je odmah priletio i pripravio mi čaj s ljekarijama i infuzijom za ovu svrhu. U ova dva dana je imao pune ruke posla, sve pohvale na trudu i radu.
Nešto više od pola sata je trajala okrjepa i krpljenje u stanje potrebno da se vratim nazad. Pitao me je što želim, ostati u domu na 4.200 ili se probati spustiti prema dolini.
Znao sam unaprijed da jedino povratkom na nižu nadmorsku visini će mi biti samo bolje. Odlučio sam na silazak, iako je prvenstveni plan bio ostati još jednu noć na domu, pa tek sutradan se spustiti.
Ostatak ekipe su uzeli višak mojih stvari kod sebe i olakšali me kod silaska samo za osnovne stvari.
Prema dolini smo krenuli Šafra i ja negdje oko 17:10. Snijeg u početku pogodan i tvrd, a u donjem dijelu kora koja ti ne da skijat i da si u najboljoj kondiciji i formi.
Lomimo se od kuloara do kuloara. Vrijeme se poboljšava, na trenutak se makne i bijela kapa s vrha, ostaje mi pogled prema gore, a glavobolja tjera nizbrdo.
Oko 19:00 stižemo do auta, vozač naš stari poznanik, Super Mario. Pozdravljamo se s oduševljenjem kao i obično, ubacujemo stvari i vozimo nazad u Polur. Stari Land Rover sad se ne gasi, jedino što se povremeno počne tresti sam od sebe, pogotovo se to osjeti na asfaltu kada bi vožnja trebala biti tečna i ujednačena. Traje to neko vrijeme, desetak, petnaest sekundi, volan podivlja i opet stane sam od sebe. Nekako je najgore bilo kad smo prolazili dionicom ispod koje je s lijeve strane bila provalija kojoj se nije vidio kraj.
Povremeno se Super Mario i Šafra porazgovaraju. Pita Šafra: ”What’s your name?”, veli ovaj: ”Okeeeej.”
”Ma dobro, okeeej. I am Ivan, this is Miro, what’s your name?” Super Mario odgovara: ”Veeery muuuch!”
Nastavljamo tako dalje, a on povremeno ničim izazvan počne brojati: ”One, two, tree,…., eight, nine”, i tu stane.
U dom u Poluru stižemo oko 20:00 sati. Ubacujemo stvari unutra, Šafra ide pregovarati oko smještaja, čekamo ostatak ekipe.
Nakon nekog vremena svi smo tu, dogovaramo se za sutrašnji dan, kujemo planove, a prijedlog da se odvezemo do Teherana, uzmemo avion do Shiraza i u povratku se snalazimo prema nazad uopće ne zvuči previše ludo. Pustit ćemo konačnu odluku jutru, jer jutro je pametnije od noći.
22.04.2019. (ponedjeljak)
Budimo se u sedam sati bez ikakve žurbe, jer moramo se čuti s Mahsom, a nema mobilnog signala još od jučer poslijepodne. Prema dosadašnjem dogovoru i ukalkuliranoj svoti novaca koju smo platili, dođu nam i prijevoz iz Polura do Teherana.
Noćenje s doručkom smo ovaj put platili 3,6 milijuna za sve nas, što bi bilo nekih 23,30 eura.
Sjedamo za stol, Nenad je ostavio par konzervi ribe sa strane i sad se gostimo. Našli smo i nešto jufka kruha, te pravimo čaj koristeći vodu iz njihovog kuhala. To je nekakav inox metalni bojler s 20-tak litara priključen na struju, a na dnu stoji slavina kroz koju protekne vruća voda kad se ventil okrene u odgovarajući položaj.
Jedan Iranac, krupni lik s cvikama, zvat ćemo ga Cvikeraš, nas je uzeo na zub i čim nas vidi da smo sjeli, dođe i skine ventil kako ne bismo trošili vodu. I mi smo njega uzeli za zub i počeli ogovarati gdje god smo stigli i umjeli. Osjetio se animozitet, točno smo zazirali od njega, a i on od nas.
U jednom trenu, Šafra se okrenu jednom od njegovih kolega koji nam se učinio prisupačnijim i pitao ga zašto nam Cvikeraš ovo radi. Kolega se srdačno nasmijao i reče, ma nema on ništa protiv vas, nego je problem kad nestane vode u bojleru, onda dolazi do izgaranja instalacije ispod zbog prevelike temperature. To je djelomično relaksiralo odnose, ali smo Cvikeraša i dalje držali na nišanu, a i on nas.
Negdje prije podne skoknuli smo na marendu u Polur, prvi restoran iza spomenika planinaru s uprtim prstom prema Damavandu. Velika reklama iznad lokala, nesrazmjerno. Inače, kako smo vidjeli, baš pretjeruju u tome. Svaki lokal, prodavaonica, pekara ili bilo što drugo ima ogromnu reklamu koje se ne bi postidio ni jedan trgovački centar kod nas.
Serviraju nam raznovrsna jela, masline u nekakvoj marinadi od češnjaka, kiseli češnjak u krupnoj formi, pavlaka s češnjakom, bijela riža s dekoracijom od žute riže, pečeni paradajz, piletina i riba na žaru, čaj, domaća Zam Zam cola, kava u više navrata.
Odlična trpeza, hrana slična našoj, doduše s pojačanim okusima, ali vrlo jestiva. Takav jedan ručak za šest osoba da nikom ne fali ni ića ni pića, dođe vas ukupno 4.800.000 riala, odnosno oko 31 euro.
I ovdje je pozicija menadžera lokala na ključnom mjestu. On je u centru pažnje i odmah s lijeve strane ulaza, odnosno s desne strane izlaza.
Uzimamo taksi i vraćamo se u dom, dodatno pakiramo i raspoređujemo prtljagu koju ćemo ostaviti kod Alija u Teheranu.