Ovogodišnja ekspedicija na Mont Blanc bi se u stvari trebala zvati Alpinistička ekspedicija Monte Bianco 2018, jer se išlo s talijanske strane iz pravca ledenjaka Miage, s južnih obronaka.
Prošlogodišnji neuspjeh uspona nas nije obeshrabrio. Pravac iz Chamonixa, inače via normale je najpristupačniji, jer na putu od Nid d’Aigle koji je na 2.380 m n/v, gdje završava zadnja stanica tramvaja pa do Vallota imamo dva doma, Tete Rouse koji je na 3.167 m n/v i Refuge du Goűter koju je na 3.817 m n/v. Zbog masovnosti posjeta, mogućnosti rezerviranja smještaja u domovima, te cijene noćenja su nas ove godine okrenule na talijansku stranu. Naravno i uobičajeno, sve je smislio, projektirao i začinio Nenad.
12.07.2018., četvrtak
Dogovoren je polazak u 4 sata iz Novog Travnika. Nenad dolazi iz Viteza i kupi nas od kuće do kuće. Već standardna ekipa za duge, samouništavajuće ture u sastavu Nenad, Dragan, Božo i ponekad Miro, u Novom Travniku ubacuje i zadnje komade opreme u prtljažnik Volva.
Vlado se probudio u rano jutro ispratiti nas, velika gesta, komentiramo usput.
Okrećemo nazad prema Travniku, Turbetu, te preko Vlašića prema Banjaluci. Usput se kuju planovi, mijenjamo se u vožnji, raspoloženje odlično.
Do Zagreba smo stigli za 4,5 sata i nastavljamo prema Sloveniji i Italiji. Kroz Italiju već poznat put, uobičajena gužva kroz industrijski razvijeni sjever, mnoštvo kamiona na cesti što dosta govori o ekonomskoj snazi ovog dijela svijeta.
U poslijepodnevnim satima ulazimo u dolinu Aosta i nastavljamo prema Courmayeuru koji leži ušuškan ispod Mont Blanca.
Za moj pojam, stanovnike ovog planinskog gradića koji žive u ovoj ljepoti, smatram privilegiranim građanima ovog planeta. Pravimo malu pauzu na lokalnoj benzinskoj i nastavljamo prema Campu Hobo gdje dolazimo oko 18,00 sati. Dočekuje nas domaćin, naizgled pravi gorštak i upućuje na mjesto gdje ćemo kampirati. Primjećujem odličnu lokaciju s pogledom na granitne vrhove i planinski vodopad kako se obrušava prema planinskoj rijeci Dora di Veny koja nas razdvaja.
U kampu imamo na raspolaganju kuhinju, tuševe, toalet, a tu su i mini market i caffe, odlični uvjeti za boravak.
Postavljamo šatore, pravimo večeru i spremamo se na počinak.
13.07.2018., petak
Jutro počinjemo bez žurbe, prvo doručak, čaj, kava, kupimo opremu i ubacujemo u auto.
Naša putanja ide iz pravca doline Val Veny do planinarskog doma Cabane du Combal koji je na 1.968 m n/v.
Autom smo se vozili par kilometara od kampa Hobo do rampe, istovarili opremu i u 9,40 sati krenuli laganim korakom, jer snagu treba čuvati za ostatak uspona do vrha. Što bi Vedro rekao, hodamo kao da nam je mrsko.
Prvi dio je asfaltni put uz divlju planinsku rijeku Dora di Veny koja u ovom dijelu pokazuje pravu divlju ćud, da bi se nakon toga nastavilo dobrim makadamom do spomenutog doma. Komentiramo da bi bila odlična za kajak natjecanja.
Prije doma Combal nam se ukazuju nesvakidašnji prizori. Rijeka je na čas usporila čineći pogled za razglednicu. Malo jezerce, vijugavi put, cvijeće i pogled na vrhove Piramide Calcaries, a kako je put odmicao, ukaza se zelena planinska dolina ispresijecana vijugavim potocima i jezercima, rijekom u nastajanju, a obronci poškropljeni krpama snijega. Takvi prizori se ne doživljavaju svaki dan i to je ono što nas na ovakvom putu obogaćuje, odmara i uistinu čini sretnima.
Izlaskom na rub ledenjaka s desne strane se može vidjeti ledenjačko jezero Lago di Miage nastalo djelovanjem prirodnih sila istoimenog ledenjaka.
S lijeve strane se otvara pogled na našu zelenu dolinu ovaj put s više perspektive, od kojeg pogleda nam zastaje dah.
Izlaskom na morenu ledenjaka primjećujete razornu silu prirode. Ispod nas leže ogromne naslage kamenja, pijeska i leda koje se zanavljaju svake godine u kombinaciji s gornjim dijelovima ledenjaka gdje caruje vječiti snijeg i led. Na obroncima morene divokoze traže travke i sol, navikle već na ljudsko prisustvo, ne mare već previše za nas.
Na putu prema gore nas susreću trojica Francuza. Naravno, odmah je tema finale koje se treba odigrati prekosutra. Momci nagodni, sve komuniciramo kroz smijeh i šalu. Jedan od njih na Nenadov nagovor pristaje obući dres hrvatske reprezentacije, slikamo se. Inače, kaže da je teniser i da mu je Ivanišević uzor. Još jedan lijep primjer koji kaže da je planinarenje i alpinizam nenatjecateljski sport u kojem čovjek ima mogućnost ostvariti se i na potpuno drugačijoj osnovi izgraditi sebe.
Princip sudjelovanja nad principom natjecanja, u uvjetima kada razlozi vođeni estetikom iskonskoga, pa i preživljavanjem, pomjeraju često u stranu ljudske norme pogonjene niskim strastima za koje se u dolini tako lako lijepimo.
Krećemo se ledenjakom Miage otprilike na 2.300 m n/v. Primjećujemo dosta pukotina koje vješto zaobilazimo. U jednom trenu vidim kako se Božo izvlači od pojasa na gore. Pao je u istu koja je bila prekrivena slojem snijega i dobro zamaskirana.
Tek u povratku nakon dva dana smo vidjeli kakvu opasnost je skrivala. U gornjim dijelovima ledenjaka u području vječitog snijega i leda, pukotine dosta ozbiljnije djeluju, tako da je ekipa iz Francuske već tu se navezala zbog sigurnosnih razloga. Na pitanje zašto se navezuju, jedan od njih, Martin inače iz Ženeve veli kroz smijeh da mu je cilj da i sutra bude živ.
Mi smo solirali i ovaj put.
Prelazimo ledenjak i ulazimo u stjenjak ispod Refugio Gonella koji je smješten na 3.071 m n/v. Dosta nezgodan pristup na kojemu su postavljeni mjestimično elementi osiguranja kao što su lanci, konopi, ljestve i slično. Kako napredujemo, otvara se sve ljepši pogled na ledenjak Miage i južne obronke Mont Blanca. S ove strane kad gledamo prema Mont Blancu, u stvari vidimo gotovo cijeli put kojem ćemo ići do vrha, od ledenjaka, preko grebena na kojem su vrhovi Piton des Italiens, Dôme du Goûter, greben iznad Vallota i dalje. Ovo smo tek istinski apsolvirali u povratku.
U 16,40 sati dolazimo na Refugio Gonella, dakle za sedam sati laganog hoda, jer čuvamo snagu za dalje.
Nenad nas prijavljuje na recepciju, obzirom da je izvršio rezervaciju prije mjesec dana. Ispostavilo se da ta online rezervacija baš i nije došla do njih. Govore da imaju dva punkta za rezerviranje, vade se šta li, i upućuju nas na noćenje u zimsku sobu pored doma s petnaestak kreveta u kojoj su uvjeti dosta skromniji, ali opet dovoljni za naš naum da nastavimo dalje.
Prije noći večeramo i upućujemo se na spavanje, koje je više bilo izležavanje i odmaranje. Stalno šuškanje, meškoljenje, u neka doba trojica talijanskih alpinista se ubacuju u sobu na konak, sutra nastavljaju prema dolini. Od svega toga, spavao sam nekih pola sata. U 23,45 se budimo i odlazimo na doručak koji je u ponoć.
14.07.2018., subota
U 1,00 iza ponoći nastavljamo s usponom, Dragan na čelu naveza. Prvo priječimo dosta strmu snježnu padinu i ulazimo na ledenjak koji prelazimo noću pod čeonim lampama.
Ograničenog vidokruga, pratimo ugaženu stazu koja vijuga između ledenjačkih pukotina. Dodatnu sigurnost ulijevamo jedan drugom zbog naveza na užetu od cca 40 metara koje je Božo otprilike ravnomjerno rasporedio. Na par mjesta je trebalo dobro potegnuti da se savlada dionica, a ugažen snijeg od ranijih penjača nam je svakako pomogao. I dalje se krećemo u skladu s naumom da trebamo izići na vrh, a to znači optimalno rasporediti resurse na cijeli put. Svako forsiranje na usponu troši snagu koja će nam trebati kod silaska. Svakim korakom prema vrhu zrak je rjeđi, a bez prethodne aklimatizacije koju smo prošle godine prije uspona na Mont Blanc imali na Grand Paradisu, morali smo voditi računa da uskladimo tempo s tim.
U samo svitanje, u gornjoj zoni ledenjaka izlazimo na stjenoviti greben koji vodi preko vrha Piton des Italiens na 4.002 m n/v. Iznad nas nekakav oblak koji kao da nas promatra i mjeri naše snage. Usponom dalje, s lijeve strane nam ostaje Aiguille de Bionnassay (4.052 m n/v) čije padine nas ostavljaju bez daha, a pristup do vrha je žilet koji na prvu djeluje nemoguće za prijeći.
S Piton des Italiens dalje idemo žiletom koji s lijeve, sjeverne strane obara prema glečeru Bionnassay, a s desne na glečer Miage.
Adrenalinski put preko žileta prema obroncima Dôme du Goûter prelazimo uspravno, ponosito, brusimo valjda svoju volju, sposobnosti, dokazujemo se sami sebi. Pogled nam uz to ostaje na Aiguille de Bionnassay, plijeni svojom pažnjom, priziva, mami. Nenad veli da je plan bio popeti ovaj vrh u sklopu ove ekspedicije, ali se ispostavilo da nam vremenske prilike nisu bile naklonjene za duži ostanak na planini.
Pravimo malu pauzu ispod Dôme du Goûter i nastavljamo prema skloništu Vallot s njegove južne strane. Već dva puta do sada smo ovdje, a ovaj vrh nismo penjali, valjda zbog same činjenice da nije nešto atraktivan. Nekako se ima osjećaj da ga svi zaobilaze, a u stvari može biti jedino to da svatko gleda put prema vrhu Mont Blanc skratiti na što je manje moguću mjeru. Svaki korak se mjeri, svaki bespotrebni pokret troši energiju, a tijelo teži bar duplo više u odnosu na dolinu.
Padina ispod Vallota (4.362 m n/v) je išpartana snježno ledenim serpentinama, te nešto drugačije trasiranim u odnosu na prošlu godinu, i na prvu nismo imali namjeru ulaziti u sklonište gdje dolazimo oko 8,30 sati. Odluka da provirimo i odmorimo se pokazala odličnom. Visina nas je usporila i umorila, a pogotovu nespavanje, tako da smo u namjeri malo da odmorimo, odspavali dvadesetak minuta ekspresnog sna izvrnuti na leđima s ruksacima ispod. Noć pred polazak nismo spavali par sati, pa noć u kampu i spavanje u šatoru, a pogotovo noć u Gonelli gdje smo se izležavali par sati prije noćnog uspona prema vrhu.
Prema vrhu nastavljamo grebenom, vrijeme sunčano, oblaci tek tako stoje na nebu, bez neke osjetne opasnosti. Ispostavilo se da je spavanje od dvadesetak minuta u Vallotu bilo odlična stvar i da smo se tu dodatno aklimatizirali i oporavili za daljnji uspon.
Visinska bolest se pojavi nenadano, nepozvano i osjetiš je. Zujanje u ušima, malaksalost, gubitak daha, zijevanje, potreba za snom, mučnina, ravnodušnost, gubitak apetita, a može joj prethoditi euforija i smanjena mogućnost rasuđivanja i donošenja odluka.
Bitno ju je prepoznati, biti racionalan prema sebi i kontrolirati. Ovaj put hiperventilacija i hodanje u sekvencama od dvadesetak koraka prema gore. Iskustvo pomaže, unutarnja borba i rasprava, svađa sa samim sobom, bez da se panika prenosi na ostale.
Prelazimo poznati put kojim smo prije jedanaest godina već prolazili. Čini mi se opet isti usjek na istom mjestu, iako se konfiguracija terena stalno mijenja. Snježne police na zadnjoj padini ispod vrha, nemaš volje okrenuti se nazad i razgledati. Dubokim dahom grabim svaki atom kisika, svaki korak dragocjen.
Tik pred samim vrhom, zadnji uspon prije ravnog vršnog grebena, pođe se navlačiti oblak. Na vrh smo stali negdje oko 13 sati, rijedak zrak, otežano disanje, malaksalost.
Odradili smo par snimaka sa sponzorskim zastavama, te video uradak koji smo namijenili za potporu hrvatskoj reprezentaciji koja sutra igra u finalu s Francuskom. Činom stajanja na najvišem vrhu Francuske, dali smo im simboličnu potporu.
Na vrh dolaze još dvojica alpinista, kažu da su došli iz pravca Refugio du Goûter. Odmah se vraćaju nazad, bez nekog oduševljenja su tu, čini mi se da su česti ovdje, kao kad mi idemo na Vranicu. 🙂
U povratku ispod samog vrha u susret nam ide jedan alpinist, nije prošlo malo, još jedan. Nastavljamo prema dolje, a stotinjak metara ispod vrha, počelo je padati. Sitni snijeg i lagan vjetar u početku, pretvorilo se u pravu mećavu. Shvatili smo brzo na što će ovo izići i u velikoj žurbi smo se počeli spuštati prema skloništu Vallot. Krećemo se po žiletu, jaki udari vjetra, vidljivost smanjena na par metara, jedino tragovi kojim smo došli odozdo su nam veza s ostatkom svijeta.
Na zadnjoj padini prema Vallotu nema tragova koji su nas vodili nazad, izbrisani su pred našim očima. Mećava je sve zamela. Sustiže nas jedan od alpinista srednjih godina, kojeg smo sreli tik pod vrhom, sav zadihan, skoro da trči. Izgubio je jednu derezu i u rukama su mu štapovi, nema cepina. Prešao nas je i nastavio dalje.
Panika nas je već načela, nemamo optičku vidljivost, vjetar pojačava, a gromovi tuku okolo. Nenad uzima navigaciju, baterija je tik na dva posto kapaciteta. Usmjerava nas prema stazi i tako nekoliko puta dok nismo došli dvadesetak metara do skloništa s istočne strane. Da smo nastavili dalje kako nas je intuicija vodila, vjerojatno bi završili otklizavanjem niz padinu prema ledenjaku Bosson.
Ulaskom u Vallot smo odahnuli, a tu nas dočekuju troje Čeha i jedan Grk umotani u debele vreće za spavanje. Pozdravljamo se i nastavljamo svatko u svojim mislima u, svom svijetu.
Mokri, umorni, zalihe vode i hrane na minimumu, rezervna odjeća nam je misaona imenica, jer sve skupa smo se pouzdali u vremensku prognozu koja ni na koji način nije izgledala da će vrijeme prerasti u apokaliptične razmjere.
Još smo topli i imamo energije, a vrijeme prolazi. Jedna ideja je bila da nastavimo dalje po mećavi prema Refugio du Goûter i da procijenimo nastavak silaska prema Chamonixu, ako ništa u tom domu ćemo imati toplu sobu.
Druga opcija je bila da ostanemo na Vallotu i dočekamo jutro. Problem druge opcije je bila loša vremenska prognoza koja u naredna dva tri dana bi nas ostavila na ovoj visini.
Nakon nekog vremena u sklonište ulaze dvojica mladih alpinista iz Njemačke. Mećava ih je zabijelila u dobroj mjeri. Kako vele, dolaze alpinističkim smjerom negdje s južne strane, iz pravca Italije i imaju namjeru noćiti tu i ujutro nastaviti prema Refugio du Goûter. Na pitanje šta ako bude vrijeme loše, odgovaraju da će se pomoću GPS-a probati izvući. To je presudilo u našoj odluci da ostanemo svi noćiti i ujutro zajedničkim snagama probiti se prema dolje.
Istu stvar su potvrdili i Česi.
Kako vrijeme odmiče, tijela nam se hlade. Na polju puše jak vjetar, tutnji na sve strane, lavine, gromovi, podrhtava ispod naših nogu. Svatko u svom problemu, šutnju povremeno prekida pokoji prijedlog guran voljom za preživljavanjem i pitanjem što ako…
Što ako ovo potraje, nemamo vode, nemamo hrane. Hipotermija, iscrpljenost, mokra oprema, javljaju se znaci nervoze, bezvoljnosti. Mokri čarapi, rukavice, majice, počinjemo se tresti.
Kad smo rekli da smo iz Bosne, Česi nam daju jednu tanju vreću za spavanje da se ušuškamo, ali nam naplaćuju kartušu s plinom za 20 eura, jer kako veli lik, i on ju je toliko platio.
Od Grka dobivamo nekakve keksiće za preživljavanje. Okus inače nije neki, ali mi se stvorio svaki zalogaj u med.
Od Nijemaca dobivamo dvije PVC bivak vreće i astro foliju koje su nas dobro grijale. Topimo snijeg, pravimo čaj, grijemo se tijelima jedan uz drugog.
Vrijeme sporo prolazi. Ležimo povremeno na tvrdom podestu od gume, povremeno sjedimo. Više nisam siguran je li to bio san ili nekakvo bunilo u vrijeme kad ti se mozak resetira, dok mi se zgrčeno tijelo drhteći bori za ugodniji položaj. Prije bih rekao zavaravanje samog sebe u agoniji potisnutom moranjem i voljom za opstankom.
Nedavno sam čitao u jednoj knjizi da čovječanstvo između ostalog, pokreće želja za preživljavanjem. U ovaj tren to itekako spoznaš, sve višestruko dolazi do izražaja. U ovakvim uvjetima se itekako osjećamo živim, osjećamo život na iskonski način, osjećamo sami sebe u potpunosti.
15.07.2018., nedjelja
Negdje oko ponoći se oglašava netko na radio stanicu, odnosno uređaj na zidu koji služi za komunikaciju sa službama za spašavanje dolje u Chamonixu. S druge strane pitaju ima li tko u skloništu i treba li nekome pomoć, jer pokreću akciju potrage i spašavanja. Javljamo im da nas je deset tu i da bi nam trebala pomoć. Ništa na to nisu odgovorili, jer ispade da imamo krov nad glavom i da se trebamo strpiti, jer imaju plan tražiti i pomoći ljudima koji su vani na otvorenom.
Za dvojicu samaca koje smo sreli na vrhu pri silasku, ne znamo ništa.
Iza ponoći se spustila temperatura, na prozorima se pohvatalo inje i postaje sve hladnije. Božo pali plin i grijemo se, sušimo odjeću, sve ćutke. Topimo snijeg, grijemo vodu, pravimo čaj. Svaki gutljaj ti popravlja raspoloženje. Vidiš koliko si malen, beznačajan, ovisan o toj energiji koja vitalne funkcije drži u pogonu. Naš metabolizam je tako podešen da smo u stvari male termocentrale koja naša tijela drže na 36,5 oC, te bez goriva ne možemo dugo, a istog nam ponestaje.
Trudimo se potrošiti vrijeme, poželimo da sve prođe što prije, da se maknemo iz ovog kaosa. Higijenski uvjeti unutar skloništa su posebna priča. Sve je rezultat bezvoljnosti i minimalističkih potreba.
Negdje oko pet ujutro čujemo glasove. Struže metal o metal, dereze paraju metalne stube, otvaraju se vrata.
Ulaze dvoje Francuza i smještaju se odmah s lijeve strane ulaza. Za njima uđe još njih sedam, osam. Snijeg ih obijelio.
Pitam jednog od njih kakvo je vrijeme, odgovara da je hladno, puše, ali je čisto. Izlazim napolje i vidim da ima pravo. Odlična vijest, jer možemo nastaviti prema Refugio Gonella i izvući se na optimalan način.
Sklonište na Vallotu se ubrzo napunilo. Svatko od njih je svratio odmoriti prije završnog uspona. Jedna od djevojaka se sva trese, što od hladnoće, što od visinske bolesti. Nenad joj nudi plinsko kuhalo da se ugrije. Jedni dolaze, drugi odlaze.
Oko šest se počinjemo pakirati s namjerom da bježimo prema dolini. Jutarnje sunce obasjava vrhove, nestvaran prizor. Sinošnje nevrijeme, nered i sve boli odjednom zaboravljamo. Crpimo dodatne resurse tko zna odakle i kročimo niz padinu ispod Vallota.
Ovaj put odlučujemo popeti se na Dôme du Goûter koji sa svojih 4.304 m n/v predstavlja naizgled lagan zalogaj, što se ispostavilo drukčijim. Svaki korak uzbrdo nakon iscrpljujućih dana i besane noći itekakvu težinu ima.
Dolaskom na vrh, slijedi fotografiranje i nastavljamo zapadno prema Piton des Italiens. Silazak prema dolje je dosta složeniji, te zbog same činjenice da smo i umorni, iscrpljeni, svaki korak se mora dobro odmjeriti. Novi sloj snijega ispod kojega je led predstavlja pravu malu opasnost od poskliznuća ili lavine, a strmine prema ledenjacima Bionnassay na sjeveru i Miage na jugu čine padine od petstotinjak i više metara čistog snijega i leda.
Dolazimo na ledenjak Miage i polako se spuštamo. Svakim korakom prema dolje, lakše se diše. Pukotine koje smo prelazili noću, tek sad vidimo u pravom svjetlu. Sreća da ne moramo sami tražiti prolaze, jer pratimo stazu alpinista koji su jutros s Gonelle krenuli ka vrhu.
Osjeti se nervoza kod svakog, svi nešto gunđaju, svakom nešto smeta, što u nekim drugim uvjetima ne bi uzelo pažnju.
Kretanje ledenjakom za neke od nas je potpuno novo iskustvo, te se čudimo, divimo i štošta drugo kad je preskočimo, a ispod nas se pokaže crni bezdan.
Na Rifugio Gonella stižemo oko 11,15 sati. Pravimo preslagivanje opreme koju smo ostavili prije uspona, Nenad ide riješiti račune, ručamo i spuštamo nazad.
Silazak s Gonelle nam se čini dosta složenijim nego uspon istom dionicom prije dva dana. Dodatni teret na leđima, kretanje niz stjenjak ispod kojeg se prostire ledenjak s ogromnim pukotinama, umorne ruke i noge, neispavani, sve skupa doprinosi nelagodi dok visiš nad provalijom.
S druge strane, svakim korakom prema dolje, zrak je gušći, bolje se diše, a spoznaja da vraćamo se u civilizaciju dodatno nas usrećuje. U pet sati je finalna utakmica između Hrvatske i Francuske, pa je motivacija da stignemo na vrijeme na nivou.
Silazimo sa stjenjaka opet na ledenjak, vješto zaobilazimo pukotine opet nenavezani. Na pitanje hoćemo li oblačiti opremu i navezati se barem u gornjoj dionici, svi su odmahnuli rukom. Iskustvo ili šta…
Valjda nakon prijeđenog ledenjaka iznad Gonelle, ova dionica je ”piece of cake”.
Kako god, nastavljamo dalje i dolazimo do dijela gdje je Božo prije dva dana upao u pukotinu. Sada je ista puno duža, šira a pogledom prema dolje joj se ne vidi kraj…
S lijeve strane nam ostaje Mont Blanc, ispod Gonelle naizgled nepomično stoji naborani ledenjak ispod kojeg preko stijenja divlja ledenjački potok. Svako malo se prolomi zvuk padajućeg kamenja, a čudni zvukovi pod našim nogama vele da ledenjak je itekako živ i u pokretu.
Dok gledam krajolik oko sebe i sve ono što se može osjetit u taj tren, sažimajući vrijeme i snagu prirode u nekoliko trenutaka, vidiš da vrijeme koje nam je stavljeno na raspolaganje je samo jedan mali treptaj u odnosu na postojanost kojom smo okruženi.
Na izlazu iz ledenjaka prelazimo penjući dosta strmu morenu i spuštamo se prema domu Cabane du Combal, tu pravimo malu pauzu i nastavljamo dalje užurbanim tempom samo da stignemo na utakmicu.
S naše desne strane divlja planinski potok, a s lijeve strane obronci ledenjaka. Tu ledenjak gubi snagu, kao da kaže dosta od mene.
”Gledam je, ovu bijelu, nestašnu, razigranu ledenjačku rijeku, razmišljam o životu, o životnim tijekovima, o nama. Potpuna sličnost….
Rijeka se rađa negdje visoko, iz magle, kapi, s neba, iz zemlje, malih potoka, pa onda raste, buja…
Nekada teče brže, nekada prelazi preko prepreka, nekada zaobilazi, pa onda se umiri…
A tada joj ugodno, hrani svojom ljepotom, napaja sve oko sebe, diše…
Na kraju… umire, utapa se u neku veću rijeku, jezero, more, prelazi u novu dimenziju, rastače se da bi opet ponovo.
Ne umire, nego svojom snagom i životom daje još veću snagu i život onome kome je prenijela svoju životnu energiju, svoje snove koje nosi pročišćena, oplemenjena s nebesa…
Tako je i sa nama i našim životima…
I svaki njen šum potiče mi misli u novi tijek…
Mislim, mislim, da to je to, isto nam je čini mi se, početak i kraj…” (1)
Oko 16 sati smo došli ponovno na početnu točku kod rampe, raspakiramo se, sjedamo u auto i pravo na utakmicu u Courmayeur.
Usput pitamo mještane gdje bi se mogla pogledati utakmica i svi nas dočekuju s osmijehom. Parkiramo u podzemnoj garaži par stotina metara od centra i upućujemo se u lokalni kafić po preporuci slučajnog prolaznika. Prolaskom niz ulicu nas pozdravljaju, a ulaskom u kafić smo privukli pažnju svih. Nenad u dresu reprezentacije, iza hrvatska zastava i igra može početi. Sve se tempiralo da ne može bolje.
Korektno navijanje s obje strane, a u grupi stranaca smo imali i mi svoje navijače, rezultiralo je međusobnim čašćenjem i čestitanjem na kraju.
Odlično odigrana utakmica hrvatske reprezentacije, sudijski propust koji je okrenuo tijek utakmice na našu štetu dali su nam dozu zadovoljštine u uvjerenju da moralni smo pobjednici svjetskog prvenstva.
Pomireni sa ishodom željno iščekivanog događaja nastavljamo dalje prema Monzi gdje nam je Tamara rezervirala prijeko potrebni hotelski smještaj. Nakon 3 sata vožnje iz Courmayeura stižemo tamo. Smještamo se u hotel B&B, još malo bauljamo po sobi, tuširanje i napokon prijeko potrebno spavanje u krevetu kako bismo zacijelili rane i vratili energiju.
Ujutro smo sišli na doručak. Švedski stol smo opustošili. U par navrata smo punili tanjure, a domaćica preko puta se samo smješkala čudeći se našem apetitu.
Već kad smo tu, bacili smo se na obilazak Monze, te negdje oko 14 sati krenuli dalje prema Sirmioneu. Tu dolazimo iza 15 sati. Stara gradska jezgra okružena jezerom je Meka za turiste kojih su ulice pune. Ova destinacija je svakako preporučljiva za sve one koji barem u prolazu putuju ovim krajem.
Nakon ručka i odmora, putujemo dalje prema Sloveniji. U Krškom nas dočekuje prijatelj Silvo, časti laškim pivom i domaćim jabukama. Tek se vratio s višednevnog putovanja po Španiji. Razmjenjujemo dojmove svatko sa svog puta, pozitivna energija pršti na sve strane, samo ne znam od čega, jer se nalazimo preko puta poznate nuklearke Krško.
Put prema kući nastavljamo noću, a u šest ujutro smo osvanuli u nama najdražoj lašvanskoj dolini.
Slijedi zasluženi oporavak i prepuštanje da vrijeme izbrusi dojmove kako bismo dio pozitivne energije prenijeli dalje.
Nedavno sam s jednim prijateljem sjedio na kavi i veli da svatko od nas može uraditi puno toga. Sve se svodi na koncentrične krugove u kojima jedni drugima potičemo i prenosimo, razmjenjujemo pozitivnu energiju. Neka i ovo bude način koji će nas i naše živote dodatno oplemeniti, te potaknuti nas da svijet učinimo boljim mjestom, a svi skupa da ovaj krug proživimo u sreći i zadovoljštini.
Velika hvala našim vrijednim donatorima i sponzorima, prije svega poduzeću ”KOMPING” d.o.o. Vitez, ”FIS” d.o.o. Vitez, ”GMS” d.o.o. Vitez, ”EURODOM” d.o.o. Vitez, gospođi Snežani Gudelj, te našem najdražem Planinarskom društvu ”KUK” Novi Travnik odakle smo stasali i vinuli se do ovih visina.
_________________________________________
(1) Nenad Rajić