Damavand 2019. – turizam

Prethodno

Nastavak putopisa s ekspedicije na Damavand, najviši vrh Irana koja je realizirana od 15.04.-26.04.2019. godine i upoznali Iran kroz povijesno kulturne znamenitosti.

22.04.2019. (ponedjeljak)

Negdje oko 13:15 se smještamo u kombi bus i vraćamo za Teheran. Nižu se mjesta kojima smo došli u Polur, ovaj put vrijeme sunčano, naselja kao da su živnula, a naš novi vozač zna nešto i engleskog, pa je i komunikacija bolja.

Nakon nepuna tri sata vožnje, oko 15:00 sati stižemo u domaću zračnu luku Mahrabad. Let imamo večeras u 19:05 i to za Shiraz. Smucamo se okolo, trošimo vrijeme i u neka doba prolazimo kontrolni punkt za ulaz u aerodrom. Poslije smo otišli na kavu u VIP salon aerodromskog restorana, na inzistiranje konobara. To nas je koštalo više nego smo planirali, al’ šta’š.

Avionska karta odavde za Shiraz košta nekih 25 €, a Mahsa nam naplatila po 35 €. Već je vrijeme za kontrolu i ukrcaj u avion, idemo čekirati karte. Kod pregleda mi uzeli Victorinox nožić koji sam zaboravio odložiti u velikoj torbi koja je ostala kod Alija. Veli kontrolor da imam mogućnost privremeno odložiti ga u sef ili platiti kao dodatnu prtljagu koja će ići u cargo prostor aviona.

Šafra mi kaže da će biti najbolja opcija ako ti ga oduzmu bez sankcija, jer je imao jedno ružno iskustvo ovog tipa u Engleskoj. Odlučno odgovaram policajcu da ga slobodno zadrže i da nema nikakvih problema ako ga bace u smeće. A družili smo se dvadesetak godina, al’ šta’š. Na prolasku kroz okvir za detekciju, opet je zasviralo, vratili su me da skinem gojzerice i probam ponovo. Uspjelo je.

Na vrijeme prolazimo kontrolni punkt iz srednjeg aerodromskog prostora u prostor za ukrcaj na avion i čekamo na let koji je u 19:05. Svatko u svom svijetu, sjedimo gledamo u mobitele, ispred nas veliki TV monitor, gledamo vijesti. Komentiramo da je i kod nas tako nekad bilo, da su se državnici vrtili na ekranu najveći dio dnevnika. A čini mi se i sada da je tako, samo ih je puno više, pa nam se čini da nije tako.

Odjednom sam se prenuo i velim da trebamo na avion, svi smo se zgledali i u tren, čas prije, na vrat, na nos, poletjeli prema izlazu. Gospođa koja sjedi za info pultom nas je ljubazno saslušala i veli da smo zakasnili i da se trebamo obratiti na šalter našeg avio prijevoznika za dodatne informacije, vjerojatno misleći u sebi: ”Eee, šta ću vam ja, gdje vam je pamet!?”

Ponovno se vraćamo u prostor iza, idemo na šalter, a Šafra pokušava iskomunicirati u našu korist, ali bezuspješno. Ponovo smo morali kupiti karte za let u 22:00, ovaj put za 3.900 mil riala (oko 25 €), ponovo skidanje gojzerica, čekanje…

Pola sata prije leta idemo prema avionu, ovaj put na vrijeme.

Taman što smo došli do aviona, veli Nenad: ”Vidiš ti ovo, Boeing 737, a sve pod sankcijama, a kako ih održavaju!?” Kaže Dragan: ”A misliš da ih i održavaju, hehehe!?”

Kaže Nenad da su nas odbili za rezervaciju u nekom hostelu, veli Gordan: ”De ti bukiraj kakav park tamo…” (Ima nas koji smo ponijeli i vreću za spavanje, za svaki slučaj.)

U avionu zbrka oko mjesta za sjedenje. Dolazi lik sa svojim ženama zamotanim u crno, a slobodna mjesta okolo su s muškim personama. Ne dopušta im sjediti u redu s Draganom i Šafrom, a putnik iza mene ne želi se premjestiti da bi svo troje bili u istoj klupi. Let kasni već neko vrijeme, stjuardese mole putnike da se premještaju, rade se rokade i napokon polazimo.

Let za Shiraz trajao je oko sat i pol. Na aerodromu nekakav doček, skupilo se dvadesetak fanova. Velimo, ma nismo se popeli, nema potrebe. U stvari, doček je za njihovog prvaka u body buildingu koji je uzeo medalju u Libanonu. Pitaju tko smo, odakle smo, nude i nas kolačima.

U hotel zvučnog imena Paradise, došli smo taksijem odmah iza ponoći. Ostavljamo stvari i idemo prošetati gradom. Šafra i Gordan ostaju odmarati, što se ispostavilo boljom opcijom, jer kad vas uzme zujanje, najradije ne biste ni spavali. Par krugova po gradu i na spavanje idemo tek u dva iza ponoći, mrtvi umorni.

 

23.04.2019. (utorak)

Buđenje u 7:30, doručak u sobi do naše spavaće. Improvizirani restoran je u stvari neki sobičak u koji su stala dva, tri stola i rashladna vitrina u kojoj pod ključem drže nešto sokova i jogurt.

Za doručak nam gospođa kasnih godina poslužuje maslac, marmeladu i jufka kruh.

Pitala nas je da li želimo možda jaja, odgovorili smo potvrdno. Za desnim stolom sjede Nenad, Gordan i Šafra i njima prvima nakon nekog vremena servira kajganu u tavi.

Ovamo za drugim stolom smo nas trojica i odmah zatim nosi drugu tavu s jajima i dvije žlice za Božu i Dragana. Pitam gdje je moj doručak, nešto je odgovorila i izišla iz prostorije.

Nije prošlo malo, nosi neku malu plitku aluminijsku posudu, kao tava bez drške i gurnu je prema meni. Pitam šta je ovo, gdje mi je pribor za jelo. Vraća se ponovo u donosi žlicu koja je već bila korištena, nije oprana, i gurnu je ravno u posudu preda mnom. Nasmijali smo se na to i nastavili kao da se ništa nije desilo.

Pakiramo stvari, odjavljujemo se i idemo na autobusnu stanicu s namjerom da nađemo neki prijevoz, razgledamo grad i dogovorimo put za nazad. Prvo što sam primijetio je da Shiraz neodoljivo podsjeća na grad Mostar. Naša ulica kao Avenija, a brda okolo kao obronci Čabulje, Veleža, čak i svjetlost kojom sunce obasjava nas nekako isto je. Grad je smješten na 1.500 m n/v i broji oko 1,2 milijuna stanovnika.

”Širaz (perz. شیراز ”Širâz”) glavni je grad provincije Fars i šesti najmnogoljudniji grad u Iranu. Nalazi se na jugozapadu zemlje na sezonskoj rijeci Rudhaneje Hošk. Grad datira iz oko 2000. pr. Kr., odnosno spominje se kao ”Tiraziš” na elamskim glinenim zapisima. U 13. stoljeću Širaz je postao središte umjetnosti i znanosti, zahvaljujući brojnim perzijskim umjetnicima i znanstvenicima koji su djelovali u gradu. Bio je glavni grad Irana tijekom vladavine zandijske dinastije od 1762. do 1794. godine.

Širaz je poznat kao grad pjesnika, vina i cvijeća. Irancima je grad poznat kao ”Grad vrtova”, budući da je Širaz prepun parkovima i vrtovima sa voćem. Grad ima veliku kršćansku i židovsku zajednicu. U Širazu se nalazi 15 fakulteta ili sveučilišta.” Wikipedia

Na stanici nas love taksisti i po običaju zaračunavaju ekstra profit da ne moraju ništa raditi za naredna dva tri dana. U nekom čudu se stvoriše dva turista iz Turske koji su razbucali njihove namjere i upućuju nas na lokalnu web aplikaciju Snap Taxi, slično aplikaciji Uber koja se koristi na zapadu.

Dok smo mi to nešto kemijali, instalirali, pojavi se neki mlad momak koji je gledao po strani nadmudrivanje i ponudio nam da nas provoza kroz grad za jedan milijun, iako su nam njegove starije kolege tražile dva.

Pregovori su dalje išli do toga da odustajemo od gradske vožnje i tražili smo ponudu da nas odveze iz Shiraza do Yazda koji su udaljeni jedan od drugoga nekih 450 km, s tim da imamo namjeru obići Persepolis i Pasargad.

Dogovor je pao da sve to imamo za 120 € za dva auta. Po svemu sudeći, ova dvojica rede na crnjaka, ali nas to nije baš zanimalo, osim da nas dovezu na odredište žive i zdrave.

Sat i pol vožnje od Shiraza do Persepolisa sam proveo spavajući skoro cijelim putem. U razgledanju starog grada nam se pridružuje mlada djevojka imenom Neda, koja tu radi kao turistički vodič.

”Povijesno kulturne znamenitosti Persepolisa datiraju iz vremena Darija Velikog, a počeo se graditi 515 godine p.n.e., u doba iranske dinastije Ahemenida.

Korišten je kao ceremonijalni glavni grad Perzijskog Carstva u kojem se slavila perzijska Nova godina – Novruz, koja počinje na prvi dan proljeća i slavi se trinaest dana. Počinje proljetnom ravnodnevicom (ekvinocijem) koja je najčešće 21. ožujka, odnosno dan ranije ili kasnije, ovisno o točki promatranja. Obilježavanje Novruza datira prije islamskog razdoblja, a korijene vuče iz doba antičkog Irana.

Običaj slavljenja Novruza proširio se na mnoge krajeve svijeta, uključujući dijelove središnje i južne Azije, sjeverozapadne Kine te na poluotok Krim. To je važan zoroastrijski blagdan koji ima veliko značenje među modernim zoroastrijcima u Iranu. 

Od ahemenidskog doba službena nova godina počinjala je danom kada Sunce napusti zodijak Ribe, odnosno kada uđe u zodijak Ovna, što označava ravnodnevicu ili ekvinocij. Židovski festival Purim najvjerojatnije je preuzet od iranskog Novruza.

Način proslavljanja Novruza se razlikuje od mjesta do mjesta; od preskakanja vatre ili potoka u Iranu do hodanja preko zategnutog užeta, ostavljanja upaljenje svijeće na kućnom pragu ili tradicionalnih igara poput konjskih utrka ili tradicionalnog rvanja u Kirgistanu. Pjesme i ples su uobičajeni u gotovo svim mjestima gdje se slavi Novruz, kao i polu-sveti obiteljski ili javni objedi.

Djeca uživaju i sudjeluju u slavlju na više načina, kao što je ukrašavanje tvrdo kuhanih jaja (pisanica). Također, žene imaju ključnu ulogu u organiziranju slavlja, ali i u prijenosu običaja vezanih za Novruz.” Wikipedia 

”Kompleks Persepolisa nalazi se na uzvišenoj terasi s nadmorskom visinom od 1.630 m, a sastoji se od nekoliko kraljevskih palača, riznice i popratnih građevina, te dvije goleme ceremonijalne dvorane; ”dvorane od stotinu stupova” i apadane, koja je mogla primiti 10.000 ljudi.

Kolosalna apadana i dvostruka monumentalna stubišta ukrašena reljefima najprepoznatljiviji su elementi perzijske arhitekture iz tog doba. Godine 1979. Perzepolis je uvršten na popis Svjetske baštine UNESCO-a prema I., III. i IV. kategoriji.” Wikipedia 

Odatle nešto kratko vozimo prema mjestu Naqsh-e-Rostam, nedaleko od Perzepolisa, gdje se u stijenama mogu vidjeti uklesani grobovi kraljeva iz zlatnog doba Perzepolisa: Darija Velikog, Kserksa I, Artakserksa I i Darija II. Grobove je, kao i grad Perzepolis, opljačkao Aleksandar Veliki u svojim ratnim pohodima.

Nastavljamo dalje prema Pasargadu koji leži na nekih 1.840 m n/v i nakon sat i pol stižemo na odredište. Kraj bogat poljoprivredom, plodne oranice su već podosta obrađene ili se mogu vidjeti strojevi kako paraju zemlju i pripremaju za nove usjeve.

”Pasargad je bio jedan od glavnih gradova Perzijskog Carstva u doba vladavine iranske dinastije Ahemenida. Korišten je kao administrativno središte i odmorište perzijskih vladara Kira Velikog i Kambiza II, dok Darije I Veliki krajem 6. stoljeća pr. Kr. premješta glavni grad u Perzepolis. Pasargad je danas važno arheološko nalazište u Iranu i jedan od sedamnaest UNESCO-vih spomenika Svjetske baštine u toj zemlji.” Wikipedia 

Nakon svega, umorni i gladni tražimo mjesto za večeru u obližnjem restoranu. Naručujemo kebab od piletine koji se poslužuje na metalnim šipkama od nekih 70-tak cm, a prilozi kao što su riža, pečeni paradajz, sos od pavlake i bijelog luka, već su nam poznati i ne možete pogriješiti s tim.

Tražili smo i povrće, misleći na svježi krastavac, kupus, paradajz i slično, ali smo dobili pune tanjure trave, tj. aromatičnog bilja koje je moglo više poslužiti u dekorativne ili začinske svrhe.

Prema sljedećem odredištu, Yazdu, nastavljamo pred sami mrak. Umor nas svladava, više šutimo, spavamo, svatko u svojim mislima.

Nekoliko puta smo svraćali na benzinsku, jer su im auti s pogonom na plin, a spremnik je manjeg kapaciteta. Za jedan euro ovdje možete dobiti 15 litara benzina ili 25 kg plina, odnosno 1 l benzina košta 10.000 riala, a 1 kg plina 6.000 riala.

Negdje blizu Yazda, na putokazu stoji odvajanje za grad Taft. Noćna svjetla grada zasjenjuje reflektorima obasjana planina s lijeve strane, a nešto dalje tik iznad centra se vidi još jedna postavka u kojoj cijela jedna padina je obasjana svjetlima raznih boja, kao da se približavate kakvom bajkovitom mjestu.

U Yazd dolazimo sat prije ponoći, vozimo se širokom ulicom, sve lijepo, uredno. Centar isto tako ukrašen raznobojnom rasvjetom, ulična drveća sjaje raznim bojama dok ih obasjavaju svjetiljke iz podnožja. Izgleda kao da slave nekakav događaj, pravi grad svjetla.

”Yazd (یزد , / jæzd), ranije poznat kao Yezd , je glavni grad provincije Yazd. Grad se nalazi 270 km jugoistočno od Esfahana. Na popisu iz 2011. godine, broj stanovnika bio je 529.673, a trenutno je 15. najveći grad u Iranu. Od 2017, povijesni grad Yazd, priznaje se kao dio svjetske baštine od strane UNESCO-a.

Zbog generacija adaptacija pustinjskog okruženja, Yazd ima jedinstvenu perzijsku arhitekturu. Nadimak mu je “Grad vjetrenjača” (شهر بادگیرها Shahr-e Badgirha) iz svojih brojnih primjera.

Također je vrlo dobro poznat po svojim zoroastrijskim vatrogasnim hramovima, ab anbarima, canitama, podzemnim kanalima, yakhchalima (hladnjacima), perzijskim rukotvorinama, ručno tkanim tkaninama (perzijski termeh), svilenom tkanju, perzijskom bombonu, i njegovim čuvenim konditorskim proizvodima.

Yazd je također poznat kao grad bicikala, zbog svoje stare povijesti biciklista, i najveće količine bicikla po glavi stanovnika u Iranu. Objavljeno je da se biciklistička kultura ulazi i razvija iz Yazda, u kontaktu s europskim posjetiteljima i turistima u prošlom stoljeću.

Ime potječe od Yazdegerda I, sassanidskog vladara Perzije. Grad je definitivno bio središte Zoroastrizma za vrijeme Sassanida. Riječ Yazd znači Bog. Nakon arapskog osvajanja Irana, mnogi Zoroastrijanci su se preselili u Yazd iz susjednih pokrajina. Plaćajući pristojbu, Yazdu je bilo dopušteno da ostane zoroastrijski čak i nakon osvajanja, a islam je postupno postao dominantna religija u gradu.” Wikipedia 

Vozač pretječe preko pune duple linije s čunjevima, očigledno se ni u ovom gradu nešto ne vodi računa o prometnim pravilima, a trotoari su i ovdje vrlo visoki za naše standarde.

Odatle se vozimo prema staroj gradskoj jezgri uskim uličicama. Dovezli smo se pred nekakav neugledan ulaz iza kojeg se nalaze naše sobe. Ne mislimo puno ni o smještaju, niti da tražimo išta dalje, jer nas je umor već svladao i jedva čekam zaspati. Dvije sobe s kupatilom, jedna bez. Sve nekako klapa, visi.

 

24.04.2019. (srijeda)

Jutros me probudio Božo, ostao mu neseser sinoć kod mene u sobi. Moglo se još, al’ š’taš. I ostali su već na nogama ili se izležavaju. Idem na tuširanje, spremam se i izlazim u pravokutni prostor vrta omeđen dvokatnim stambenim prostorom, dimenzija cca 10×10 metara. Pravi mali raj sa drvetom i fontanom u sredini koji još čeka na renoviranje i stavljanje u funkciju.

Na izlasku iz hodnika prema van, primjećujemo jednog mladog momka, vjerojatno građevinski radnik. Na podu je nekakva tanka prostirka, jastuk i deka u kojoj je prospavao noć.

Dolazi i vlasnik našeg smještaja, idemo dalje uskim uličicama do njegovog hotela primijećivog naziva Friendly hotel. Penjemo se usponitim stepenicama kroz nekakav tunel prema krovu na kojem ćemo doručkovati.

Švedski stol na otvorenom, pun svega i svačega, po par puta se ustajemo na repetu. Odavde puca pogled na staru gradsku jezgru, shvaćamo da smo noćili u turističkom središtu i da se ovakvo što ne pruža baš često.

Na doručku su gosti iz Europe, razgovaramo s dvoje mladih iz Portugala koji su došli po novo životno iskustvo, valjda kao i mi.

Pred nama su nekakve čudne kule za koje Nenad veli da su wind catcheri ili u prijevodu hvatači vjetra iliti neki oblik prirodne ventilacije za dane kad je zrak vruć i nepodnošljiv.

Silazimo niz uski hodnik sa stepenicama i nastavljamo dalje uskom ulicom kroz koju se provuče i pokoji automobil. Strugotine od auta na ćoškovima zorno prikazuju da baš i nisu za neki veliki promet. Sklanjamo se jednom od auta dok obilazi duplu krivinu omeđenu s dva zida i nastavljamo ravno ulicom na čijem kraju se otvara trg sa suvenirnicama, a s desne strane dominira ulaz u Jāmeh džamiju s velikim prostorom nad kojim dominiraju dva plava minareta.

”Džamija je prikazana na licu iranske novčanice od 200 riala, iz 12. je stoljeća i danas se koristi. Jedan lijep primjerak perzijske arhitekture, s parom minareta najvišim u Iranu, a pročelje portala ukrašeno je od vrha do dna pločicama, pretežito plave boje.” Wikipedia 

Visoka drvena vrata urešena ornamentikom, pod od kvarcnih ploča ukazuju na bogatstvo vremena u kojemu je građena.

Na suprotnoj strani ulice prelazimo preko raskrižja, nastavljamo desnom ulicom i nakon nekog vremena dolazimo na Amir Chakhmaq trg koji datira iz 15. stoljeća, na čijem središtu se nalazi cvjetni vrt, te vodeni bazen s fontanom.

Sjedamo u lokal preko puta. Naručujemo kavu uz koju dobivamo malu čašicu prozirne tečnosti sa šerbetom. Uslužuje nas mladi nadobudni konobar od svojih desetak godina i primjećujemo da je vrlo vješt u svom nastupu, trudeći se ostaviti dojam da je koju godinu stariji. Toliko samouvjerenosti i radosti u obavljanju posla, komentirali smo.

Doduše, nećemo mu zamjeriti što se pokoji put vraćao zbog zaboravljene naružbe, iako je naočigled sve uredno zapisao na blokić. Komentirali smo i to da je račun bio dosta veći od uobičajenog, ali je i to rezultat uživanja u centru grada.

Hvatamo taksi i vozimo se prema autobusnoj stanici gdje rezerviramo i uplaćujemo za bus prijevoz do Isfahana. Na peronu se Dragan hvata za džep i kaže da mu nema mobitela. Veli da mi je navjerojatnije ispao u taksiju. On i Nenad se odlučuju za pokušati naći taksistu i uspijevaju.

Na taksi štandu Nenad pokazuje fotografiju taksiste, dispečar odmah zove njegovog šefa i za neko vrijeme su se našli u centrali svi. Nažalost, taksista nije imao pojma i veli da je u međuvremenu imao još par tura gdje pretpostavlja da ga je netko od putnika pokupio. Hajd’ sad znaj.

Dok su se njih dvojica borila oko mobitela, mi smo nastavili busom dalje, jer ovaj ne čeka. VIP bus sa udobnim sjedištima krenuo je u 13:00 sati. Od Yazda do Isfahana se vozimo u dužini od 325 km, u trajanju od 5,5 h, karta 300.000 riala, što bi bilo oko 2 eura. To su novi autobusi, veliki kao i naši, samo što umjesto 50-tak sjedišta imaju 25 koja se mogu razvući u skoro ležeći položaj i imate komociju kao da ste u poslovnoj klasi aviona. U navedenoj cijeni prijevoza vam je uključen i lunch paket sa sokom i keksima.

Neka cura u busu ispred na ljubaznu zamolbu jednog od naših momaka, Iranka, nam traži smještaj preko interneta u Isfahanu. Pitam Šafru je li udana, veli on: ”Nema veze, nisam ja ljubomoran.”

Svuda okolo je pustinja, tek po koja travka i grm strši iz pijeska i kamenja. Oko čvorišta na prometnicama posađeno zelenilo, nekakvi čempresi. Otimaju od pustinje. Smjenjuju se naselja s fasadama boje pijeska, niske građevine. Tražimo od vozača pauzu za izići do toaleta, ali bezuspješno. Nešto odgovara što ne razumijem i nastavlja dalje.

Nakon nekih pola sata ponovno odlazim do prvog sjedišta i tražim da stane, ni ovaj put ne reagira, opet on nešto po svom. Isto tako, jedna putnica europljanka, odlazi do njega i traži isto, ovaj opet ništa, tek nakon što je ona otišla u prostor desno od srednjih vrata s namjerom da se olakša, a koji nije inače predviđen za toalet, shvatio je da će ipak morati stati.

Dosta nas je požurilo iz busa iza benzinske smijući se svatko na svom jeziku.

U Isfahan dolazimo u kasnim poslijepodnevnim satima. Uz autocestu mnoštvo posađenih drveća, navodnjavaju ih pruženim cijevima za vodu. Spuštamo se tranzitom, a s desne strane se pružio veliki grad, zovu ga još i Pola svijeta (Nesfe Džahan).

Prelazimo most, ispod nas rijeka Zajande-Rud i vozimo se prema središtu grada. Ovdje semafori rade i svi se pridržavaju pravila. Čudno nam sad.

Stigli smo u 18:20, ne zadržavamo se na autobusnoj, uzimamo taksi i vozimo dalje. Vozač parkira pred Orchid Hotel gdje smo stigli, a za uslugu nam uzima 200.000 (1,3 eura) od stanice. Kupimo stvari iz auta i odlazimo do recepcije. Dočekuje nas ljubazno osoblje, upisuju u knjigu gostiju, a u međuvremenu zove Nenad, on i Dragan su tu za dvadesetak minuta.

Smještamo se u sobe, ugodan ambijent u odnosu na prethodne dvije noći. Netom poslije dolaze Dragan i Nenad, planiramo kud, što ostatak večeri. Taman sam mislio malo prileći, odmoriti, ali čim se njih dvojica pojaviše, kao da je oluja stigla s njima. Ne možeš biti imun na energiju koju Nenad nosi i rasipa okolo.

Za pola sata smo već bili vani, istražujemo grad, pred nama je Chahar Bagh Paeen Street koja se nastavlja na Chahar Bagh e Abbasi Street kod Imam Hussein metroa. Široka aleja puna zelenila, na sve strane blješte reklame lokalnih prodavaonica sportske opreme, fast food resorani, puno ljudi, šetaju, druže se.

Dolazimo do mosta Si-o-se Pol (Most na 33 luka), pravljen nekad u 17. stoljeću. U večernjim satima kada je upaljena rasvjeta djeluje mistično, elegantno, graciozno, dominira prostorom, kao stopljen stoji između dvije obale.

U povratku već umorni, vraćamo se istom ulicom i povlačimo na spavanje posložiti doživljaje današnjeg dana, pohraniti ih na sigurno odakle će se nepoznatom alkemijom pretvoriti u životno iskustvo koje mijenja nas.

25.04.2019. (četvrtak)

Noć opet kratka, malo vremena, a toliko toga za vidjeti, doživjeti. Buđenje u osam, nakon spavanja i doručka u hotelu kojega smo platili oko 25 eura za tri osobe ukupno, odjavljujemo se  i nastavljamo prema Imam Ali trgu. Sve uredno, čisto, primijećujemo da nigdje ni papirića ne možeš vidjeti.

U blizini je i ”Jameh džamija (Saborna džamija). Nalazi se u povijesnom središtu Isfahana. Građena nekad u 9. stoljeću, ona je najstarija sačuvana građevina takve vrste u Iranu i prototip za kasnije džamije diljem srednje Azije. Zbog toga je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji 2012. godine.” Wikipedia 

Ono što sam primijetio bili su stupovi koji su stajali iskrivljeno jedni u odnosu na druge. Majstoru ili se žurilo ili inače nije mario na detalje.

Odatle nastavljamo ulicom prema ”Nakš-e Džahan trgu ili kako ga još zovu, Mejdani nakš-e džahan (u značenju: “Trg slike svijeta”), poznat i kao Imamov trg i Šahov trg. To je kvadratični prostor u središtu grada. Izgrađen je od 1598. do 1629. godine, okružen iznimnim građevinama iz vremena kada su Perzijom vladali Safavidi, te dimenzijama sa 160 x 508 metara (89.600 m²) je jedan od najvećih trgova na svijetu. Zbog toga je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 1979. godine.” Wikipedia 

Ispred Ali Qapu Palace prilaze nam grupa studenata s profesorom. Kažu da su tu i da im je drago što mogu s nama vježbati engleski jezik. Razgovaramo o nogometu uglavnom, a na pitanje šta nakon srednje škole, kažu da bi najradije otišli u Njemačku. S naše strane je bio odgovor da nažalost i kod nas mladi slično razmišljaju.

Prilazi mi jedan stariji gospodin i pita odakle smo. Izražava dobrodošlicu, razgovaramo o životnim pitanjima. Veli da je umirovljeni nastavnik književnosti, inače je negdje sa sjeveroistoka Irana i tu je došao davno i ostao. Ima mirovinu od nekih 180 $, a sin mu radi kao informatičar u Teheranu i prima plaću 360 $, plaća stan 50 $. Kaže da je to nedovoljno za normalan život i da se još nije odlučio ženiti, jer nema dovoljno novca da osigura život sebi i supruzi.

Primjećujemo da je trg pun ljudi, druže se, razgovaraju, uživaju. Četvrtak i petak su kod njih neradni dani. Nema žurbe, ne vidim stresa. Svi su nekako strpljivi, blagi, nasmijani, srdačni, prilaze nam voljni pomoći.

Odatle nastavljamo gradom, pa pored rijeke. Na obali ih dosta sjedi na travi u parkovima, odmaraju, čitaju, razgovaraju, ručaju, druže se.

Dolazimo do mosta ”Pol-e Khaju koji je jedan od povijesnih mostova na Zajande-Rud, najveće rijeke na iranskoj visoravni, a slovi i kao najljepši u Isfahanu. Služeći kao most i brana, povezuje četvrti Khaju na sjevernoj obali sa Zoroastrijskom četvrti preko rijeke.” Wikipedia

Prelazimo na drugu obalu. Skupina od tridesetak odraslih, uglavnom muškaraca gleda i sluša nastup dvojice glazbenika dok izvode tradicijske pjesme. Opuštena atmosfera, bez ikakve posebne forme nastupa, nego onako, što bi se reklo, za svoju dušu.

Nismo se dugo zadržali tu, uzimamo taksi i nastavljamo prema Armenskoj crkvi koja je smještena u prostor koji je pretvoren u muzej stradanja Armenaca od strane Turske koji se desio početkom prošloga stoljeća.

”Šah im je dao utočište, vjersku i obrazovnu samostalnost. Iskoristio je njihovo umijeće za gradnju Isfahana. Sagradili su i svoju crkvu. Iako izvana izgleda kao džamija, iznutra je kršćanska. Prema neslužbenim podacima, u Isfahanu ima oko 12 tisuća kršćana i sedam crkava.” Wikipedia 

Nismo se dugo zadržali, jer su nam taksisti dali samo petnaestak minuta vremena. Vozimo se prema autobusnoj gdje stižemo oko 14:30, ručamo nekakve hamburgere s colom za 130.000 riala.

Rezervirano karte i sjedamo u VIP bus prema Teheranu, ovaj put sva šestorica guštamo u udobnim sjedištima za razliku od jučer.

U 15:30 polazimo za Teheran do kojeg imamo nekih 450 km vožnje, cesta većinom s tri trake, kao i što je bila prema Isfahanu iz Yazda.

I dalje polupustinja, izmjenjuju se planine, krajolici. Nedaleko se vide ovce stopljene s pustinjskom bojom, tek po koja travka se nazire iz nepreglednog pijeska i kamenja.

Planine i ovdje, toliko ih ima na sve strane, strše nazubljeni vrhovi, lome nebo, izazivaju. Zapitaš čemu sve to, šta je ovom svrha.

U cijeloj strci za životom, traženju tog nečega, dostignuća, dođosmo čak ovamo, a o’tamo odakle jesmo, ostavljamo sve ono što već imamo.

Negdje oko 21 sat stižemo na teheranski aerodrom. Dogovorili smo s Alijem da nam dovezu stvari koje smo ostavili kod njegove kuće. Šafra mu je pomogao prošlu subotu i na taj način nam se revanširao.

Sačekali smo i Mahsu da nam vrati neki novac za usluge prijevoza koje nismo realizirali preko njene agencije. Ovaj put je bila hladna, nimalo srdačna kao ranije kad je uzimala novac.

Let za Istanbul imamo ujutro u 4:40, ali smo mi ipak došli malo ranije, par sati za svaki slučaj, jer ovaj put je karta kudikamo skuplja nego kad smo letjeli za Shiraz.

Ubijamo vrijeme nekako, tu su i Austrijanci koje smo već sreli u Poluru i koji se vraćaju s nama do Istanbula. Nisu ni oni uspjeli do vrha, jadamo se jedni drugima. Jedna od njih je iz Welsa, druga iz Beča, treći negdje iz Tirola, za ostale ne znam. Po svemu sudeći, ne mogu ni oni sabrati puno turaša iz jednog mjesta.

Iz Teherana do Istanbula smo letjeli tri sata, dobar doživljaj dočekati svitanje iznad milijunskog grada.

Tu se zadržavamo do nekih deset i trideset i polijećemo prema Sarajevu. S Marijom smo dogovorili da nas čeka negdje iza jedanaest i trideset. Kada se izračuna jedan sat vremenske razlike, dobije se nepuna dva sata leta.

Letimo iznad naših krajeva, bijele se sjeverni obronci Vranice, Bjelašnice, poznat krajolik ispod nas. Kupimo prtljagu s trake i nastavljamo prema izlazu. Neki carinik pita gdje smo to sa skijama o ova doba, ne može se načuditi, veli: ”I baš skijali!?” Baš!

Nedaleko od izlaza sa aerodroma prema Stupu, svraćamo s desne strane na doručak. Ćevapi s lukom i ostalo, kao da smo se poželjeli domaćega.

U Vitezu kod Nenada nezaboravan doček i nagrada, veliki Toblerone za svakog od nas. Poslali Zrinka i Mijo iz Švicarske za ekipu.

Dok ovo pišem, taman naspram prozora u daljini redaju se oblaci. Bijele se i sive. Oni bijeli baš kao i tamo nedavno. Strši jedan, razbija jednoličnost oko sebe i kao da hoće nešto reći. Vuče na svoju stranu, zove, izaziva, propituje, kuša me. Zrcali se na nebu slika njegova, vidim mu izborane strane, bijele kuloare, tamne grebene. Što li poručuje, što mi hoće reći?

Ma razumijem bez da išta kaže, duboko osjećam, sabirem sve. Ne fali ničega, ni sreće, ni tuge, ni boli, ponosa, oduševljenja, srdžbe, krivnje, poniznosti, oholosti, žala, nade, vjere, ma svega se nakupilo za ovih dana.

Bogatiji u svakom slučaju, s dovoljno materijala za preispitivanje u one dane kad sami ostanemo sa sobom, kad ogolimo pred sjenom Njegovom.

Tako smo i razišli se to poslijepodne jedni od drugih, tiho nekako, nesvakidašnje, svatko sa svojom mišlju.