Zujanje po Prenju (04.08.2019.)

Imali smo plan podijeliti se u dvije grupe, jedna ekipa koja trenira iz dana u dan i druga ekipa koja trenira po koji dan s preskokom. Ovi prvi su trebali na Osobac, a drugi na Taraš, jer prenjske ljepote, zaboga milog, mogu se i odatle pogledati, a svi skupa iz Konjičke bijele.

Tako smo i krenuli i kad stigosmo do Jezerca, okrijepismo vodom sa izvora, nekako spontano odjednom i ova druga ekipa (može biti da voda odatle nekakav je eliksir) upita, koliko ima do Zelene glave.

Opet, treća ekipa koja nekako je bila između ove prve dvije po namjerama, odleti prije druge do Zelene glave i Otiša. Od druge ekipe, jedan od njih odvoji se iznad Skoka i uđe sam u feratu, a drugi već ispod Kopilica dade si oduška i odleti do Otiša i dočeka na sedlu ostatak druge ekipe, pa skupa na Zelenu glavu.

Od treće ekipe, jedan dostojan sve ljepote prenjske, odmahnu rukom drugoj dvojici i ode sam upijati popodnevne zrake sunca niz padine osunčane. I na kraju nas tek mrak potjera u dolinu.

I još nešto, ova druga dvojica iz treće ekipe, ničim izazvani odletiše još do Osobca, pa smo ih morali čekati još dublje u mraku. Čekanje do polaska kući još produžismo u Lupoglavu, našoj omiljenoj kavani u koju svratimo svaki put kad idemo na ovu stranu.

Evo kako to stoji s pomoću alata koji govori više no tisuću riječi:

Ekipa broj broj jedan:

Ekipa broj dva, tj. dio ekipe i članstvo koje stranja:

Ekipa broj tri:

Eee, gore ispred je plan bio, nikud dalje:

Sve ekipe na okupu, brojno stanje uredno, lako za prebrojavanje.

Ekipa broj jedan, a pogotovo jedan od članova, obećaše čvrsto ekipi broj dva da ništa ne brinu i da će ih sigurno i lagano voditi do vrha.

Ekipa broj dva, inače pripadnici naše Planinarske škole kojoj kraja nema.

Eee, ovdje se brdo nekako ispravilo nebu pod oblake.

Emotivno stanje školaraca na zavidnoj razini. Baterije u full modu.

Miješana ekipa broj jedan i broj tri:

Taraš, naš današnji cilj:

Jedan od članova druge ekipe poznat po tome što u krvi mu je stranjanje:

Čudne neke markacije. 

Baterije su i dalje na skoru full modu. Kompenziraju i crpe iz nebesa plavih, a da i ne znaju. 

Eee, ovamo je prva otišla ekipa broj jedan, a nešto kasnije, u kasno popodne u stvari i dio ekipe tri. Ona dvojica što im je treći rukom odmanuo.

Naš kolega bioenergetičar, tako ga bar oslovljava mu kolega iz ekipe koja se zove ekipa broj jedan.

Ekipa broj tri negdje na raskrižju prema Jezercu.

Ovo je na vrhu Osobca, a osmjehivanje ‘nako je iz razloga energiziranja odozgo.

Prenjsko okno i naš uvaženi kolega iz ekipe broj jedan.

Pogled na Zelenu glavu i Otiš na kojoj su trenutno članovi ekipe broj tri.

Nakon razdvajanja s kolegom koji voli stranjati, ekipa broj dva nastavlja prema Jezercu.

Eno ga, planinarska kuća Jezerce.

Ovdje upitaše, nakon što se vode napiše i pristojno odmoriše, koliko ima do Zelene glave.

A Taraš tik iznad Jezerca, nema 20-tak minuta i odatle se vidi koliko hoćeš, al’ džaba govorit’.

Usput nas ulovi neka Švicarka, čula za nas pa veli da se slika, a kako joj se Darijo učini slobodan, na njega izbor pade.
Ona je sinoć bila na Zelenoj glavi i danas još jednom. Čudna li svijeta tog tamo…

Sanja meditira čini mi se, dok tamo iza na Osobcu su ekipa broj jedan i kolega koji stranja.

Nastavljamo mi dalje prema sedlu i Kopilicama.

Aha, evo ih i prve sajle. Ovo nismo predvidjeli u školi.

Ovdje smo se sreli s našim članom iz ekipe jedan koji je počeo stranjat, a da nismo za to znali. Krenulo ga pravo. A sreli smo i ovu finu obitelj iz Mostara na sedlu. Izišli malo prošetat s malim do Zelene glave.

Sajle broj dva:

Pogled prema dolini Tisovice.

Sajle broj tri:

Šta reći za ovo, ne znam:

Energiziranje kroz estetiku prostora… moj Tesla…

Netko je već na Zelenoj glavi.

Red bull team. 🙂

Pozdrav sa Zelene glave od ekipe broj dva! 

Kud ćeš ljepši izlazak nego ovamo gore.

Marijana prebacila normu i danas.

Pogled na Otiš:

Jedan od članova iz ekipe tri koji je nakon ovoga, otišao do Otiša, a nakon toga i do Osobca, a nakon toga smo ga čekali dugo u mraku. I njega i onog drugog iz ekipe (inače zaslužuju udarničku značku) kojima je treći član odmahnuo rukom i nastavio svojim putem.

Ljepota…

Memoriranje krajolika…

U povratku…

A mjesto za ručak smo izabrali namjenski baš ovdje.

Dalje smo nastavili od Jezerca prema Skoku, a ispred Zubac i Osobac.

Tu smo se našli opet s našim članom iz ekipe broj dva što je stranj’o uz feratu. Sačekao nas u povratku, svaka čast! Svi kao da su napunjeni energijom odozgo.

Slow motion ili ti bolje rečeno, slom motion… za one koji znaju, a nećemo puno o tome… 🙂

Drvo koje sjedi – Prenj. Ima ovakvo jedno i na Vranici.

U povratku kući tek kasno u noć.