Elbrus 2019. – skijama na krov Europe

Ekspedicija Elbrus 2019. u kojoj su učestvovali Nenad Rajić i Dragan Mamuša, jedna je od najtežih i najsloženijih tura koje su realizirane u proteklom vremenu.

U nastavku donosimo putopis našega kolege Nenada koji je po običaju sve detaljno zabilježio, fotografirao i snimio video kamerom. Nadamo se da ćete uživati u ovom nesvakidašnjem poduhvatu.

Dolazak i aklimatizacija – prvi dan (29.-30.07.2019.)

Ekspedicija na Elbrus nije počela 29.07. nego davno prije. Trebalo je prvo donijeti odluku da se ide u ovu avanturu, sve organizirati, pripremiti se, kupiti avio karte, dogovoriti smještaj, transfere od i do aerodroma, planirati uspon itd., a što mi je pričinjavalo posebno zadovoljstvo.

Avionom krećemo iz Sarajeva u 17.35, letimo preko Istanbula do Mineralnih voda, gdje nas sačekuje g. Osman, vlasnik hotela Saklia, a stigli smo po voznom redu oko 2.15 ujutro.

Na ulazu u Rusiju smo čekali puno, preko sata, obzirom na poslovičnu sporost ruske pogranične policije, iako nas je bilo samo 5-6 u redu, čekanje na kemijsku olovku za ispunjavanje ulaznog kartona koju nam je pozajmio kolega iz GSS-a Bugarske, uvjeravanje službenika da nam ne treba viza jer smo iz BiH, itd. Inače se osjeti jedan strah domaćih ljudi prema uniformiranim osobama bilo koje službe.

Sa Osmanom, u malom autu i sa puno naših stvari, sa skijama skoro na ramenu i licu, vozimo se preko 3 sata do mjesta Elbrus i kampa-hotela Saklia.
Smještamo se u sobu i odmah se pakiramo za prvu aklimatizacijsku i upoznavačku rutu sa Elbrusom, mjestima gdje trebamo proći, žičarom, cijenama i dr.

Prvi dan biramo staru žičaru, kojoj je cijena 600 rubalja do stanice Mir, poslije je doplata jednosedežnicom 200 R do stanice Garabaši, a pošto smo uvidjeli da nam ta jednosedežnica nije dobra zbog skija i ruksaka, uzimao doplatu za 500 R novom žičarom na stanicu Garabaši na 3847 mnv.
Skontali smo da smo se zeznuli sa starom žičarom i da ćemo od sada samo koristiti novu, čija je cijena 1300 R do vrha.
Inače je tečaj 1 KM oko 34 R, a za 1 EUR oko 68 R.

Po izlasku na stanicu Garabaši, sretni smo što odmah možemo skijama na snijeg, što i činimo.
Lagano radimo aklimatizacijsku turu do negdje oko 4250 mnv.
Sve nam je novo, uživamo u pogledu na Elbrus, na okolno gorje i vrhove Kavkaza, divimo se grandioznosti cijelog ovog područja.

Po silasku idemo na ručak, tu smo rekli da nećemo štedjeti na hrani, te uzimamo tradicionalni lokalni specijalitet ražnjiće – šašljike, sa boršć čorbom, isto tako tradicionalnim ruskim specijalitetom.
Po dolasku u hotel, uslijed nedostatka tople vode, malo se osvježavamo, ipak pravimo juhicu, kavicu, rehidromikse, aspirine, hidriramo se do besvijesti i rano odlazimo u krevet, obzirom da smo prethodnu noć probjedli na putu, a danas bili na 4250 mnv.

Uspješan prvi dan, sve prošlo kako treba, uz odrađenu malu aklimatizaciju, iako ovaj prvi dan većina ekipa uzima za odmor.

Aklimatizacija – drugi dan (31.07.2019.)

Za drugi dan aklimatizacije cilj je doći na visinu iznad Mont Blana, cca 4900.
Pošto smo proveli prvu noć u hotelu, a nismo se baš ni naspavali, valjda od promjene mjesta i visine od jučer, ustajemo, pripremamo si kavicu, pojeli malo slanine i pravac u planinu, na Elbrus, ali sada na višu visinu.


Sada već znamo da ćemo koristiti novu žičaru, nove gondole zbog brzine i udobnosti, tako da brzo dolazimo do stanice Garabaši, uz izmjenu gondola na stanicama Kruzogor i Mir.
Odmah stajemo na skije i laganini penjemo. Svima smo bili interesantni sa skijama. Ima veoma malo turno skijaša ili samo skijaša. Mi smo vidjeli još dvojicu ludaka tj. sličnih kao mi, s tim što su obojicu vozili sa motornim sanjkama, valjda se ljudi samo spuštaju.

Jedna skupina kineskinja (ili Japankina) sa momcima je željela da se slika, što smo mi objeručke prihvatili, a posebno Dragan.
Penjemo se prema Priutu 11, pa nastavljamo dalje prema stijenama Pastuhova, 4600 m, pa iznad stijena gdje nas hvata oblak. Napredujemo dokle smo smatrali da nam je dosta, ali sa ciljem da premašimo visinu Mont Blana, tako da se penjemo negdje iznad 4900 mnv.

Tu nas hvata još jači vjetar, a pri skidanju koža, vjetar mi je podigao skiju i bacio je niz strminu. Na žalost, nisam bio oslobodio kočnice na skijama, iako mislim da mi to ne bi pomoglo, pa je skija jurila svom brzinom niz strminu, te je baca preko jedne snježne obrve prema stijenama Pastuhova.
Baš sam se bio zabrinuo hoću li je pronaći, silazim na vrh Pastuhovih stijena, nekih 200 m ispod i pronalazim je nekih 10-tak metara u stijenama. ‘Da li se od ovih udara odlomio vez ili nešto slično’, bilo je glavno pitanje. Sreća, sve je bilo dobro i mogli smo nastaviti spust skijama po čvrstom i dijelom raskvašenom snijegu.

Spust je bio odličan, za uživanje, kao nagrada ovom usponu. Aklimatizacija uspjela, drugi dan uspješan.
Na kraju smo opet otišli na šašlike, u drugi restoran, izabrali smo druge, mješovite šašlike, koji su bili prepečeni, malo lošiji od onih jučer, ali je povrće sa žara bilo odlično.
Naravno, pao je opet par 5642 pivica.

Vraćamo se u hotel, kasnije pravimo juhicu, kavicu, rehidromikse, aspirine, hidriramo se do besvijesti i naravno, moramo često puta u toalet.
Na spavanje oko 10 sati, nemaš što pametno raditi. Sreća, ima se interneta.

Aklimatizacija – treći dan (01.08.2019.)

Ustajanje oko pola 8, dobro smo se naspavali, već se privikli. Odmah mjerimo zasićenost kisika u krvi oksimetrom i vidimo da smo super, na 100%. Ma što ćeš, momčine 🙂 .
Jučer smo kupili jaja i danas planiramo za doručak napraviti jaja sa slaninom, ja sam kuharica, tj. glumim našeg Enku. Kaže Dragan da i on zna to raditi, ali mu se ne da. Ja sam pokazao da sam zapamtio sve lekcije Steve Karapanđe. Uglavnom, ovoliko sigurno ne bih pojeo kući, ali ovdje se troši energija na sve strane.

Danas je opet plan nastaviti aklimatizaciju, ali sada prebaciti bar 5000 m. Prebacujemo se do Asaua i gondola, ali sada nas vozi Osmanova kćerka Karina, u malo boljem autu Toyota, a ispostaviti će se da to i skuplje naplaćuju, 600 R, negdje oko 9€, valjda što nas vozi diplomirana pravnica i direktorica neke firme. Ali, što bi, jednom se živi. Inače je ovaj hotel udaljen oko 14 km od gondola, što znači da je i ova cijena normalna, nešto bi bilo kao i kod nas.

Isto se penjemo novim gondolama, na skije stajemo na 3800 m, pa laganini istim putem kao i jučer, ali je danas puno ljepše vrijeme, sve se vidi i gorostas Elbrus sa svoje dvije glave je vidljiv iznad nas. To nam daje posebnu snagu i lagano šibamo uvis.
Susrećemo ljude koji su popeli Elbrus jutros, imali su dobro vrijeme, bez puno vjetra, ali veoma hladno.

Neki su snažni, gaze niz stranu vedro i sretno, ali puno ljudi tetura, jedva se održava na nogama, povremeno padaju na stranu, ne mogu se nadisati. Neki se spuštaju na zadnjici, uz okretanje po snijegu. Vesele se. A kako i ne bi kada su se popeli na Krov Evrope. Da je nama isto.
Istakao bih poljaka Mariona i ruskinju Olgu koji su bili spremni za razgovor, dali nam korisne savjete i slikali se sa nama, uz radost što su vidjeli
i upoznali turno skijaše i to iz Bosne i Hercegovine.


Stalno krstare i ratraci i motorne sanke, odvoze dole umorne i besvjesne planinare. Hoćemo li i mi tako? Nadamo se da nećemo, pa mi ćemo to spustiti skijama. Ali …
Lagano prolazimo stijene Pastukhova, dolazi veeelika strmina prema 5050 m gdje se okreću ratraci, pravimo serpentine, čak smo i brži od hodača, lagano držimo svoj ritam. Čak i ne stavljamo dereze, koristimo izrovani snijeg od ratraka.

Dolazimo i do okretišta, mjerimo 5050 m visinskih, odmaramo, pijemo čaj, skidamo kože i pripremamo se za spust. Čekamo do 14.15 i laganini uživamo u skoro 1300 m visinskih spusta, uz vrisku, pored ostalih penjača koji idu gore ili klize dole.
Spust je bio odličan, za uživanje, kao nagrada ovom usponu. Aklimatizacija uspjela, treći dan.

Na kraju smo opet otišli na šašlike, u restoran od prvog dana, izabrali smo šašlike od piletine, krumpir, povrće sa žara. Cijena za obojicu sa po 2 piva 5642 je 1800 R, oko 50 KM. Kao i kod nas, otprilike.
Vraćamo se u hotel, kasnije pravimo juhicu, kavicu, rehidromikse, aspirine, hidriramo se po pravilniku aklimatizacije i naravno idemo počesto u WC.

Pakiramo opremu za boravak na planini, sve smještamo u jednu vreću koju ćemo transportirati sa motornim sanjkama do kontejnera, ujutro dokupiti štogod hrane, vodu i to bi bilo to. Onda odmor i čekanje dobrog vremena, što će po prognozi biti u nedjelju ujutro.
Na spavanje opet oko 10 sati, nemaš što pametno raditi.

Aklimatizacija – 4. i 5. dan (02.-03.08.2019.)

E došlo je vrijeme da se penjemo i boravimo na planini do uspona.
Jučer smo se spakirali, a sada doručak (opet ja kuhar i opet jaja sa slaninom, oprobani recept), usput kupujemo vodu, neke 3 vrste kobasica, kruh, kekse, čokolade pa penjemo laganini sa ruksacima, skijama i veeeeeelikom torbom, izmjenjujemo gondole i na kraju iznajmljujem motorne sanke da nas i tešku torbu odnesemo do 4100 m, do naših kontejnera. Uzimaju nam 2500 R, 500 više za tešku torbu, a i nije nam žao, sve smo u nju stavili.

Smještamo se uz pomoć administratora Eduarda, zvanog Ed, istražujemo smještaj, zadovoljni smo, a kada smo vidjeli dnevnu sobu tj. prostor za kuhanje i boravak, i još toplo od većeg broja kuhala, posebno smo bili zadovoljni. Čista je i relativno uredna kuhinja tj. dnevni boravak, dobro za boravak po nevremenu. Toalet je vanjski, pravo planinarski, sa rupom 🙂 . U kuhinji je i stotine portreta na zidu, neki umjetnik očito je tu zaposlen, a primjećujemo i portret Gorana Bregovića pored ostalih. Bilo nam je baš drago, naš čovjek.


Dva dana hodamo okolo, sa jednog na drugi greben, obilazimo Dizel sklonište, sklonište Maria, ostale kontejnere, upoznajemo razne ljude, većinom iz Rusije, srećemo i upoznajemo i ekipu iz Hrvatske, Sofiju i Davora, koji su sve popeli pješke od 2350 m jer tako vole i smatraju da je ispravno, čak ćemo zajedno biti i na vrhu, iako ih nećemo baš prepoznati (kada su svi umotani od vrha do dna), hidriramo se, jedemo slaninu i kobasice, kuhamo juhice, čajeve, kavu, aspirin rastvaramo i rehidromix miješamo. Ugodno provedeno vrijeme bez presije i žurbe, sa željom da se aklimatiziramo što bolje. Ne pravimo neke velike turice, nego do nekih stotinjak metara uspona, popeli smo mi već dosta toga.

Pratimo vrijeme i kažu da će biti sunčano u nedjelju ujutro, ali sa jakim vjetrom, cca 60 km/h. Ma nije to ništa, ali će se ispostaviti da će biti jači vjetar i da će biti ‘zeznuto’ kako nam je sugerirao vodič, rus iz Čegeta.
Pripremamo čaj i sok za sutra, opremu prepakiravamo i zatežemo strune za sutrašnji uspon, koji će krenuti u 2 h poslije ponoći.

Uspon na vrh Elbrus 5642 mnv – 6. dan (04.08.2019.)

E došao je i taj dan, uspon na Krov Evrope, Elbrus, visok veeeeelikih 5642 metra.
Ustajemo u pola dva, sve smo već spremili, posložili, samo se oblačimo po ustaljenom redoslijedu, čarape jedne, čarape druge, gaće, hlače jedne, hlače druge, kratka majica, duga majica jedna, duga majica druga, flis, jakna goreteks jedna, pa ćemo vidjeti dalje. Čak i kapu oblačimo, navlačimo kapuljaču i očale. Rukavice zadnje, netko samo jedne, deblje, netko dvoje.

Još uzimamo skije i izlazimo vani, dogovor je u 2h da nas ratrak doveze do Pastukhovih (Pastirskih) stijena, iako bi mi mogli to sve odraditi sa skijama, a dosta je ledeno pa će nam oduzeti dosta snage prvih 500 m uspona zbog klizanja skija. Puno je to lakše samo sa cipelama i derezama, ipak se nosi 6-7 kg više opreme. Ali, mi to hoćemo, mi to želimo.


Ipak ratrak malo kasni, mogli smo još odspavati malo, žalimo se, iako baš i nisam skoro ništa spavao, valjda od uzbuđenja, kao i pred svaku ekskurziju 🙂 .
Penjemo se na ratrak, već je gore 7-8 ljudi, skije nam prave problem, rančevi su po podu. Pošto je velika strmina, svi smo se nagurali jedan na drugog, ali ne smeta. Prolazimo ekipe koje grabe uvis puževim korakom, korak po korak, onako kao da im je mrsko. A tako i treba.

Uspon

Vičem Draganu ‘vidi kako se pate’, ali me on ne čuje, jer se i on pati da se zadrži na ratraku. Ipak mi je drago što smo uzeli ratrak, košta nas po 5000 R svakog, oko 70-tak EUR-a, ipak smo mi ovu visinu dva puta pregazili i što kaže moj prijatelj crnogorac Milan Radović (nažalost poginuo ovih dana) ‘nismo joj ostali dužni’.

Izlazimo na prvoj stanici iznad Pastukhovih stijena, cca 4700, a ratrak nastavlja dalje. Pitam ‘Dokle?’, kažu do 5000 m. A što i mi ne uzešmo to, ali neka, dobra je ova strmima do 5000, nešto treba i popeti, iako baš nisam siguran da li smo pogriješili.
Stavljamo dereze i laganini, noć je, vjetar puše jako, ali konstantno, negdje je oko -20 C sa vjetrom. Dok se ne zagrijemo nije baš ugodno.

Iznad 5050 m za skije je dosta strmo i ledeno dok se ne dođe do traverze, pravimo veće serpentine, a hodači taj dio lako savlađuju.


Ipak se hvatamo traverze prema sedlu između dva vrha Elbrusa, nije prestrmo, ski dereze drže u tvrdom snijegu. Polako se iza nas rudi, izlazi sunce.
Grabimo lagano, nije teško, kažem Draganu ‘Bit će lakše kada svane’, obzirom da je baš dobro ucicio minus, uz jak vjetar. Mislim da tu ima bar -25 C. Ali nije to još previše, dobro smo se obukli, može se. Sreća je da puše u leđa.

Polako postaje manja strmina, a i sunce se pomalja na vrhu Zapadnog Elbrusa prema kojem idemo. Svanjava, odmah je lakše, ljepše, može se i uživati u jednoličnim obrisima vrhova iznad nas, doline ispod nas, a i obrisi Kavkaza su sada vidljivi lijevo od nas. Iza Kavkaza, negdje u Gruziji, sijeva, veoma često. Neće valjda ovamo.

Napredujemo lagano jednoličnim usponom, a kako se sunce diže iznad Istočnog Elbrusa, tako se i u daljini prema Kavkazu, na oblacima ukazuje sjena Elbrusa, piramida duga stotinama kilometara. Podsjeća me to na moćnu sjenu Everesta koju su snimali neki alpinisti, pa mi nekako srce zatreptalo od sreće da i ja nešto tako doživim, istina na manjim visinama, ali i ovo je ipak neki gorostas, kraljevski vrh, Krov Evrope.

Kako se penjemo i mi i sunce, tako i sve više vidimo osunčanu padinu Zapadnog Elbrusa, a kako malo staza ide nadesno, tako i ulazimo u područje sedla između dva gorostasna vrha. Iznad sedla, lijevo puno penjača, kolone. Grupirali se. To je ta zadnja strmina iznad sedla koju još treba popeti do zaravni prema vrhu. Izgleda strmo, hoćemo li moći skijama. Vjetar i dalje jak, dosadan, samo bez veze fijuče i kvari tišinu i mir ovog nebeskog, prekrasnog mjesta.

Napredujemo i dalje istom brzinom, kao da se i malo spuštamo prema sedlu. Iza nas ostaju penjači pješaci, mislio sam da će nas stići, ali izgleda da držimo dobar tempo, iako su skije sve teže na nogama, ili to samo čini umor i nedostatak kisika.
Negdje smo na oko 5400 m, ali ne osjećam probleme sa disanjem, samo povremeno zastajemo da dođemo do zraka na kraćim strmijim dionicama.


Stalno zastajkujem da fotografiram ovu ljepotu, da snimim videa koja će i ostalim našim prijateljima dočarati svu veličanstvenost ovog uspona. Pa onda trči za Draganom koji laganini šiba uvis, a zbog hladnoće i ne vadi mobitel da slika. Ja sreća koristim debele rukavice sa kojima mogu slikati i snimati sa foto aparatom bez skidanja rukavica.

Kako sunce izlazi tako je i sve veći osunčani dio Zapadnog Elbrusa kojem težimo. Pravimo sitne korake pri usponu, jer se onda manje umaramo, a svakim korakom zalazimo sve dublje u sedlo između vrhova. Pored puta su zastavice koje obilježavaju put, iako se čini da tu ne bi trebalo biti problema sa snalaženjem. Ali, očito tu bude magla tj. oblaci i nisu bespotrebno postavljene, što ćemo i saznati u povratku.

Put lagano skreće desno, iznad proviruje neki vrh, nismo sigurni da je Zapadni Elbrus, te se pojavljuje i završna strmina uspona. Na njoj je puno penjača, grupirani su, klize lagano uzbrdo. E hoćemo li mi to moći popeti skijama, pitanje se nameće. Po sredini padine ide linija sunca. Valjda će na suncu biti malo toplije, ugodnije.

Kako napredujemo dalje ukazuje se i sedlo između dva vrha, prema pričama tu je visina već 5400 m, što je jedan prekrasan podatak, tj. znači da još nema puno do vrha, nekih 250 m, što je sitnica u normalnim uvjetima, ali ovdje nisu normalni uvjeti, ovdje je polovica zasićenosti kisika i polovica normalnog tlaka, što i te kako utiče na naše fizičke mogućnosti i povećava utrošak energije za savladavanje ove visinske razlike. Zato i nastaje gužva na završnom usponu kako vidimo, zmija penjača se zaustavila na padini, vidim da neki leže po stazi.

Dolazimo do sedla, neke penjačke grupe tu stoje, piju, jedu, a ja pitam Dragana hoćemo li i mi ili ćemo laganini do osunčanog dijela, nema nekog velikog uspona oko 50 m visinskih. Ništa ne odgovara, nego samo nastavljamo dalje. Kako smo zašli za ivicu Zapadnog Elbrusa, tako smo ušli i u zavjetrinu i osjetili nalet vrućine. Ogroman je utjecaj vjetra na osjećaj temperature, pa smo vjerojatno sa nekih -25 C, ušli u područje -15 C, što je velika razlika. Uživamo u ovoj blagodati i lagano dolazimo do osunčanog dijela.

Ništa se nije bitnije promijenilo, osim psihičkog osjećaja ljepote i uživanja na suncu. Koliko malo čovjeku treba da bi se bolje osjećao. Sa ovog dijela vidimo i sjeverni dio iznad Elbrusa, zelene se brda, sunce po njima već odavno igra svoju svakodnevnu igru, prekrasna su, liče na našu Vranicu. Sa naše desne strane izdiže se Istočni Elbrus, gledam kuda bi se moglo popeti na njega, ako bude prilike.

Malo odmaramo, popili čaja, pojeli po jednu Snežaninu energetsku bombicu, pa uživamo u prizorima. Iznad nas penjači polako napreduju, po mom mišljenju izuzetno sporo. Ali, nema ni potrebe za žurbu. Nastavljamo dalje, skije dobro drže iako je strmina sve veća. Uskoro opet izlazimo na vjetar, koji je sada jači nego prije, kao da mu je krivo što mu uzurpiramo njegovu planinu. Inače, većina skijaša ostavlja skije na sedlu te završnu strminu penje pješački, sa derezama. Ali naše ski dereze dobro drže pa nastavljamo dalje.

Cilj je skijama na vrh, ako ikako mogne. Po ravnom dijelu staze dereze nam dobro drže zato što je snijeg tvrd, iako je strmo, ali dolazimo do problema gdje su napravljene stope zbog strmine. Tada nam dereze ne mogu uhvatiti dobro i kože nemaju dovoljno aktivne površine, te onda moramo hvatati tvrdi snijeg iznad staze, što nam oduzima veoma veliku količinu energije. Možda smo se zeznuli što ne ostavišmo skije?


Dolazimo i do dijela staze uz koji je postavljeno fiksno uže radi osiguranja, obzirom da strmina ispod vodi na neko kamenje. Po mom mišljenju, nije nešto posebno opasno, ali ovdje su penjači umorni i vjetar može biti veoma jak, pa se nije zgorega osigurati, što mi, naravno, ne činimo, obzirom da to baš na skijama nije baš lako učiniti. Ovo osigurano područje je dugo nekih 250 m.

Sustižemo grupe penjača, leže po stazi, umorni. Vidim da su vodiči nervozni, vuku svoje penjače, bodre ih da nastave. Pretičemo ih iznad staze, ne možemo čekati da se odmore do ujutro, jer je vjetar sve jači. Kako idemo sve više, udari vjetra su sve jači, napravio se nekakav lijevak. Vidimo da završni dio ljudi prelaze puzeći. Završni dio će izgleda i nama biti problem, jer su tu stope, preko kojih ne možemo skijama.

U jednom trenutku vjetar baca neku žensku osobu sa staze, sreća vezana je za sigurnosno uže, izvlače je i ona ostaje ležati na stazi, u prtini, nema namjeru dalje. Vjerojatno se dobrano prepala. Nastaje veliki krkljanac, gužva, pritisak penjača iza, vodiči neurozni, penjači nestrpljivi, a vjetar sve jači. Izgleda da smo baš u vrhu lijevka, jer udara svom snagom, podiže snijeg kojim nas zasipa. U tom trenutku odlučujem da skinem skije i probam preći preko ekipe iznad, ali je snijeg pretvrd pa moramo staviti dereze na cipele.

U najgorem dijelu, na najvećoj strmini, na najjačem vjetru, u lijevku. Eh, eh. Dragan je iza mene desetak metara, vidi i on da se ne može ovako dalje. Pokušava isto. Problem je što ne možeš zabiti skije, kako zbog vjetra, tako i zbog pretvrdog, ledenog snijega. Skidaj cepin, iskopaj neku rupicu, nešto ovo, nešto ono, cepinom učvrsti skije da ne odu niz padinu. I tu smo izgubili ogromnu količinu energije, snagu koju smo trebali da dođemo lakše do vrha. Posebno Dragan, koji uz neki kašalj, dolazi u veliki problem sa zrakom i energijom.

Nekako uspijevamo staviti dereze, ali Draganu bježi skija niz padinu. Spuštam se do njega, do skije, učvršćujemo opremu, ostavljamo skije i lagano nastavljamo dalje. Pitam Dragana ‘hoćemo li sada odustati’, onako iz šale. ‘Ma nema teorije’, odgovara Dragan, odmah mu je sigurno palo na pamet naše odustajanje na Damavandu u Iranu, praktično pred vrhom. Ipak su ovdje puno bolji uvjeti, ako ništa sunčano je. Ovdje smo sigurno izgubili oko sat vremena dok smo sve prepakirali po sebi i oko sebe.

Vidim da mi je Dragan drastično usporio ritam uspona, potrošio se skroz. Penjemo tih desetak metara od vrha padine i onda mali uspon i ukaza nam se završni ravni dio sa najvišim vrhom Elbrusa na kraju. Izgleda blizu, ali sada vjetar postrance udara u nas, što pored visine, nedostatka zraka i umora, dodatno otežava završni dio uspona.

Propuštam Dragana ispred sebe, da mu ne radim presiju oko brzine uspona, te lagano napredujemo prema vrhu. Snimam zadnje kadrove uspona, treba napraviti dobar film o ovom usponu. Susrećemo penjače koji se vraćaju sa vrha, mašem im, čestitam, ushićenje je na vrhuncu. Netko samo odmahne, netko ništa ne reagira, dok neki nabace i peticu. Prolaze i totalno iscrpljeni penjači, teturaju, što od vjetra, što od umora. Teško je to, potrošili se ljudi.

Vidimo da se nitko na vrhu ne zadržava puno, očito zbog jakog vjetra. Polako nam se otvara i vidik na ovu stranu. U daljini je moćni Kavkaz sa svojim vrhovima iznad 4000 m koji su daleko ispod ovog gorostasa, ispod nas zelena dolina Baksan, put kojim smo došli, sve je ispod nas.

Završni uspon se mora puzeći odraditi, udari vjetra su veoma jaki, prijete da nas prebace u jednu udolinu ispod vrha. Propuštamo ljude koji silaze sa vrha, a i nema baš puno mjesta na vršnom platou, nekih desetak kvadrata. I konačno, evo nas na vrhu, čestitam Draganu, sve snimam, ali kamera se trese zbog jakog vjetra, teško je stajati, još teže popeti, ali treba ovo ovjekovječiti. Dragan i ostali penjači liježu po vršnom platou, što zbog umora, što zbog vjetra.

Maksimalno ushićenje na vrhuncu, na Krovu Evrope, na 5642 m, ponosan sam na sebe, na Dragana, uspjeli smo poslije velike borbe izići na vrh. Odmah mi padaju na pamet moja supruga Snežana i kćerka Tamara, trebao bih ih nazvati, kao što i uvijek učinim kada popnem neki vrh, ako ikako postoje uvjeti za poziv, ali ovdje to nije moguće, prehladno je, vjetar jak, a i nema signala. Žalim za time, ali one znaju da sam u mislima sa njima. A sigurno se i brinu, jer im se ne mogu javiti.

A onda se zapitam ‘a što mi je ovo trebalo’, kao i dosta penjača, alpinista, avanturista, kada dostignu svoj cilj, ispune zacrtano. Koliko se vremena potrošilo u pripremu ekspedicije, kako na tjelesnu pripremu kroz brojne uspone, tako i kroz čitanje raznih izvještaja sa slične ekspedicije, gledanja puno filmova drugih penjača na youtube kanalu, do ispitivanja prijatelja koji su išli na Elbrus, izbora i nabavke opreme i drugih potrebnih stvari, do noćnog putovanja avionom, pomalo smiješnog dolaska do pod Elbrus, aklimatizacijskih uspona tri dana i konačno, praktično bez spavanja, uspon na ovaj komad stijene i leda, do Krova Evrope.

Ovdje na ovom uskom vrhu, šibani hladnim vjetrom i grijani zubatim suncem, shvatiš da je u stvari sve ovo bitno, da te ispunjava ovaj cjelokupni put do ovog, od milja nazvanog, još jednog piklića. Ali isto tako je bitan i ovaj vrh, ispuniti željeno, doći do vrhunca ekspedicije, jer ako se to ne učini, iako nije najvažnije, ostaje neka praznina, neka gorčina. A često nije samo do nas da li će se to ostvariti, najčešće je do planine, da li će ona dozvoliti da nas prigrli na svoje grudi i dopusti da joj uzmemo dio duše sa vrha. A što smo to i dobili, osim trenutak sreće, bljesak ljubavi na vrhu planine prema cijelom planetu. Osvajači beskorisnog, netko bi rekao, ali ja smatram da smo mi osvajači bljeska sreće. I što ih više uhvatimo, to smo bogatiji u duši.

Slikam Dragana i molim jednog penjača da nas zajedno fotografira, što on i čini. Zbog jakog vjetra ne mogu ni izvaditi zastave naših društava i sponzora da se uslikamo, a što uvijek učinim. Čak i svoju tradicionalnu sliku sa podignutim rukama i štapovima (ili skijama) ne napravih, što ću kasnije dugo žaliti. Pokušah uslikati mobitelom iz ruke neku dobru sliku, ali jak vjetar ne dozvoljava. Od petnaest slika, samo dvije uspjele.

Oko nas na vrhu nema puno penjača, kasnije ćemo saznati da su sa nama bili Sofija i Davor iz Hrvatske koje smo upoznali na Priutu 11, i oni su se valjali po vrhu kao i mi, ali ih nismo prepoznali, jer su svi zamotani od glave do pete.

Vrijeme je za silazak, sada treba pažljivo sići sa ‘vrha’, zaleđeno je, vjetar udara nesmiljeno i dalje. Ali sada je ipak lakše, niz brdo je uvijek lakše, kako ja volim reći. Ali tek smo na pola puta, pažljivo, pažljivo.
Gledam Dragana, tetura, hoda kao robot, ne može doći do zraka. Uhvatila ga visinska bolest. Treba što prije dole, što niže. Dolazimo do lijevka gdje vjetar najviše udara, lagano se naslanja na stupove, odmara svako malo. Neka, samo polako.

Silazim da uzmem oboje skije, nosim ih, teško. Skije su napravljene da se spuštaš na njima niz brdo, ne da ih nosiš. Na Draganovim skijama nedostaje jedna ski dereza, izgubio je. Tražim je okolo, niz strminu, ništa. Kako mi skije glume jedro, borim se sa vjetrom i još je teže. Svoje skije vučem, a Draganove nosim, a prijete da mi ispadnu na strmini. Kasnije mi Dragan kaže da mi je htio reći da ih ostavim, ali ni to nije izrekao, rezignacija ga uhvatila. Samo automatika svijesti da se mora dole. Nešto slično kao i sa Mirom na Damavandu, s tim što Dragan nije mogao ni skijati.

Borimo se junački sa vjetrom, Dragan nekoliko puta posrće, obara ga vjetar, ali ništa strašno, ne da se momčina. Da je samo doći do sedla, tamo je zavjetrina, tamo ću mu dati da popije malo čaja, možda bude lakše. Kao robot Dragan silazi, uz česte pauze, čak i uz ležanja po snijegu. Strpljivo čekam i molim se Bogu da ne bude još teže, ali znam da svakim korakom niže bit će mu bolje. Pored mene prolaze neke ekipe, pa me jedan vodič rus pita da mi ponese jedne skije, odbijam, glupo junačenje.

Konačno silazimo do sedla, tu svi odmaraju, zavjetrina je, malo hidracije za sve. Sipam Draganu čaj, ne želi piti, ne treba mu. Tjeram ga da popije. Dajem mu i energetsku bombicu, ne želi, tjeram ga, uzima malo, ali je pljuje, ne može ništa. Na sedlu shvatim da sam negdje ispustio štap u onoj borbi sa skijama. Ma ništa za štap, ali trebao mi je za spust. Umjesto štapa, uzimam cepin.

Opet srećem onog vodiča rusa, pitam ga da mi pomogne, što on i čini, uzima Draganove skije i obećava mi da će me čekati na okretištu ratraka, na 5050, što je i učinio. Dragan upućujem sa jednom ekipom koji isto imaju jednog člana koji ima problema sa visinskom bolesti, čak je u gorem stanju od Dragana, dok ja skinem dereze i pokušam se spuštati skijama, puno je to lakše, nego nositi skije, a ako treba u blizini sam. Ni kože nisam skinuo, tek kasnije primijetih, ali nema se vremena.

Navlači se i oblak, gusta magla. Čak i pada snijeg. Eh ta prognoza, a cijeli dan predviđeno sunčano vrijeme. Sustižem ekipu sa Draganom i lagano klizim pored njih. Ekipa ide usporeno, svako malo rus koji ima problema sjedi i zalegne. Njegova ekipa ga podiže, sačekujemo ga. Dragan se čak dobro drži, robotski hod, ali samo naprijed. Sreća niti je strmo, niti opasno. Prelazimo preko traverze, prema okretištu ratraka.

Dugo to traje, dugo. Kao i u dolasku. Ali sreća korak po korak i dolazimo do zadnjeg strmog dijela iznad okretišta i začas smo dole. Već pada gusti snijeg, ništa se ne vidi. Draganove skije čekaju, pitam rusa koliko sam dužan, ne želi ništa. Dogovaram spust motornim sanjkama, jer Dragan ne može skijati. Samo što prije u kontejner, a možda i dalje. Brzo se spuštamo prema kontejneru, ja sjedim nazad, na teretnom prostoru, radi ravnoteže, jer je puno strmo za spust i sa motornim sanjkama.

Draganu već bolje dok smo sišli na 4100 m, bar tako kaže. Puno mu je nateklo lice, ima i promrzlina na nosu, obrazima i bradi. Kaže da nije ništa osjetio. Već bolje diše, dublje, ovdje ipak ima puno više kisika. Administrator Ed nas upućuje da odmah idemo u dolinu, oko 13 h je, imamo vremena. Kada je Dragan povratio, vidim da je ozbiljnije stanje i odmah se pakiramo i zovemo sanke da nas svuku sa svom opremom do stanice Garabaši, na 3850 m.

Spuštamo se u dolinu, u Azau, izmjenom gondola. Na 2350 m Dragan već bolje i lakše diše, ne zakašljava se više. E dobro je, ipak smo uspjeli pobjeći od te nemani zvana Elbrus, od tog visinskog nedostatka kisika.
Idemo na koka kolu i kavu, dogovaramo se da odmah mijenjam let za prekosutra ujutro, ostajemo još samo jednu noć pod Elbrusom, nema potrebe ostajati, jer nema ni nekih turističkih atrakcija.

Uzimamo taksi i dolazimo do našeg hotela gdje zatičemo Osmana i Ljudmilu. Sretni su što smo popeli, čestitaju, dijele medalje za uspješan uspon i veselimo se. Kupanjac, mala večera, kavica i hidracija i rano u krevet. Ujutro smo se probudili oko 8 h, onako kako smo i zaspali. Ipak je to bio strašan uspon, puno energije je trebalo za to. Dragan se lagano oporavlja. Sve je u redu, ali će mu trebati nekoliko dana da se oporavi.

Nacionalni park Prielbrus i povratak – 7. i 8. dan (05.-06.08.2019.)

Dan poslije, dan nakon velikog uspona na Krov Evrope.
Spavasmo do 8 sati, okrenuli se nismo. Umor polako napušta naše mišiće, misli se sređuju, bili smo gore, uspješno sišli, Draganu se glava vraća u normalu tj. isto je ostao lud, kod mene sve normalno, još sam dosta i mlad i lud, pa počinjem razmišljati o novim ludostima na skijama, a nismo ni ovu avanturu tj. ekspediciju završili.

Ali treba nadoknaditi energiju pa se poslije jutarnjih obveza prema našim tijelima upućujemo u kupovinu u obližnje mjesto Elbrus. Kupujemo jaja, neke munchmallow kolače, čokolade i sl. te se vraćamo u hotel i pravimo si doručak koji se pokazao kao pun pogodak – jaja sa slaninom i kobasicama. Pa ja sam pravi majstor za to postao, koja umjetnost je to.

Primjećujemo da pored našeg hotela prolaze veće grupe planinara i odlaze uz rijeku Adil-Su koja se ulijeva u rijeku Baksan baš kod našeg hotela. E pošto imamo čitav dan pred nama, jer na aerodrom tek krećemo oko 22 h večeras, odlučujemo da krenemo i mi uz tu rijeku pa ćemo vidjeti što ima tamo.
Još pri povratku iz kupovine vidjeli smo kroz kanjon rijeke Adil-Su u daljini snježne vrhove Kavkaza, koji su nas opčinili. Ti su vrhovi bili daleko ispod nas sa vrha Elbrusa, ali odavde, sa oko 1800 mnv izgledaju magično.

Dok smo krenuli dočekuje nas tabla da ulazimo u nacionalni park Prielbrusje, a dok je nacionalni park mora biti lijepo. I Elbrus spada u nacionalni park, tako da smo praktično i mi u parku, ali idemo da vidimo oko ove rijeke kako to izgleda.

Dočekuje nas divlja ledenjačka rijeka koja je moćna u ovom dijelu kao i rijeka Baksan, vidi se po nanesenim jelama i ogromnom kamenju da je ovo divlja rijeka koja je sada u niskom vodostaju i da je sigurno strašna kada je jaka kiša ili naglo topljenje ledenjaka sa Kavkaza.

Povratak

Uz cestu su table koje nas upoznaju o biljnom i životinjskom svijetu ovog parka, a primjećujemo da su slične biljke i životinje kao i kod nas. Ipak smo i na sličnoj geografskoj širini.
Iznad nas u daljini se bijele vrhovi Kavkaza, a vidimo i puno plavičastih ledenjaka, tekućeg leda koji lagano stoljećima klizi u dolinu. Tamo je i magični vrh Ušba, san mnogih alpinista.


Mislimo i da vidimo jedan od najviših vrhova Kavkaza sa ove strane prema Gruziji, vrh Dykh-Tau. Inače, osim Elbrusa, postoji još 6 vrhova visine iznad 5.000 metara na Kavkazu: Dykh-Tau (5.205 m), Shkhara (5.201m), Koshtan-Tau (5.152 m), Janga (Jangi-Tau) (5.059 m), Kazbek (5.047 m) i Pushkin (5.033 m) i svi se nalaze u Rusiji ili na granici Ruzije i Gruzije, prema ovom dijelu koji mi vidimo.

Lagano prolazimo brojne potoke koji se ulijevaju u rijeku, uživamo u ugodnoj temperaturi, cvrkutu ptica i pogledu na zelene padine planine Čeget.
Dolazimo i do nekog dijela gdje se izvode radovi na podzidi i vidi se da je sve lavina razrovala i odnijela veliki dio ceste u kanjon rijeke Adil-Su, što pokazuje da je ovdje zimi puno snijega i da baš nije bezopasno boraviti na ovim prostorima. Podsjetilo me to na Alpe i ogromne lavine koje smo prelazili prema Wildspitzu.

Uskoro dolazimo do neke rampe, sa naoružanim vojnicima sa dugim cijevima i podsjeti me to da dolazimo do pograničnog područja koje je široko 4 km sa svake strane granice prema Gruziji i da treba specijalna pogranična propusnica da uđete i da se krećete tim područjem.

Turisti i neki domaći ljudi ispred nas imaju te propusnice, a mi se pravimo pametni i pitamo možemo li proći samo sa putovnicama, normalno na našem jeziku, a dobijamo pitanje imamo li propusnice, normalno na čistom ruskom jeziku, a pošto smo Slaveni po porijeklu, razumijemo se i mi dajemo petama vjetra da nas ne bi još nešto pitali što mi kao ‘demokratizirani’ ne bi razumjeli. Stvarno se svi boje uniformiranih ljudi u Rusiji, pa je to i na mene počelo djelovati. Normalno da nisam smio slikati na tom punktu, zapamtio sam to vrlo dobro, posebno one momke sa dugim cijevima, a obzirom na nedavnu ludu prošlost na našim prostorima.

U žalosti što nismo mogli doći do planinarskog doma iznad nas, a i ledenjačkog jezera kojemu svi teže da ga obiđu (vidjesmo to na slikama na panoima), zaputismo se opet niz rijeku i po tko zna koji put smo zaključili da je lakše hodati nizbrdo.
Vratili smo se do hotela i nagradili se sa još jednim kompletom specijalne pive za one koji su se popeli na Elbrus, pivicom 5642, koja nam sada bolje liježe kada ste ispenjali taj vrh. Inače, onaj koji pije ovu pivicu, a nije popeo vrh, mora častiti cijelo društvo za svaku popijenu. Tu su nam priču prodali u restoranu, valjda da nama napakoste, jer do tada još nismo bili na vrhu.

Lagano se još hidriram kavicom i juhicom, Draganu nije bilo do toga, valjda mu se sve smučilo i još nije došao sebi od visinske bolesti.


Sve spakirasmo i malo smo legli da se odmorimo do polaska na aerodrom. Ovaj puta smo odvojili skije od torbe, savili je i stavili u gepek, tako da smo mogli komotno putovati oko tri sata do Mineralnih voda.
Usput smo stali na jedno odmorište gdje se nude razne stvari za pojesti, kavica, pića i drugo. Osvježavamo se kavicom, koka kolom, fantom, Te američke tvrtke su neuništive, i u Iranu i u Rusiji kolo vode, a ovamo se kao svađaju.

Stigosmo na vrijeme na aerodrom Mineralne vode, predali prtljagu, sve prošlo kako treba, uz isto čekanje i uvjeravanje graničnog policajca da nam viza nije trebala za ulaz u Rusiju. Normalno, predali smo i karton prijave koji smo popunili i ovjerili na ulazu, bez njega bi imali velike probleme.


Avion za Istanbul polijeće na vrijeme, stiže na vrijeme i onda nam predstoji čekanje od 9 sati do leta za Sarajevo. Ali bolje i ovo nego ostati tri dana pod Elbrusom, nema se tamo što puno obići, iako bi mi sigurno pronašli štogod.

Dolazak u svoju zemlju, kako god lijepa i loša bila, uvijek je prekrasan, jer si tu ipak svoj na svome.
Posebno mi se obradovala moja draga supruga, kojoj je to bio kraj svih briga zbog ove ekspedicije, ali poznajući sebe, garant će se ona još mnogo puta i mnogo vremena brinuti zbog mene.

Rekapitulacija ekspedicije

Ukupna ekspedicija je trajala 8 dana, od toga dva dana puta. Aklimatizacija je trajala 5 dana na kojoj smo popeli ukupno 2750 visinskih metara na skijama, uz isto toliko prekrasnog spusta na skijama, po relativno dobrom snijegu, u donjem dijelu raskvašenom.

U završnom usponu smo uspjeli doći na skijama do 4600 m, gdje smo morali skinuti skije zbog velike strmine, čistog leda ispod skija pa ski dereze nisu hvatale i velike gužve na prijevoju.

Uspon na vrh je trajao 6 sati sa stijena Pastukhova dokle smo došli ratrakom, uz uspon od 950 visinskih metara, što znači da smo popeli ukupno 3700 m (uz bar izgubljenih sat vremena na prijevoju).

Okvirna cijena ekspedicije po jednom učesniku je bila 900 €. Cijena avionske karte oko 400 €.

Tekst, foto i video by Nenad Rajić