O Pagu kao planinarskoj destinaciji nismo nikad ni razmišljali. Uglavnom smo bili vezani za planine u kontinentalnom dijelu naše uže i šire sredine. Tek katkad netko ode do Dalmacije, ali to su uglavnom bile planinski vrhunci iznad Splita, Biokova ili Velebita, a Pag je i dalje bio daleko od svega.
U medijima, pogotovo društvenim mrežama sam u zadnje vrijeme mogao vidjeti članke o Paškom trokutu, a nedavno su na otoku bili i Mostarci, pa me zaintrigirao naslov jedne od njihovih tura Life of Mars. Sve sam to nekako prešao površno i nisam se ni dalje previše obazirao.
Tek ljetos dok sam planirao godišnji, koji zadnjih par desetljeća provodim uglavnom aktivno u planini, sam spoznao i drugu dimenziju odmora. Po običaju ponesem gojzerice i ruksak s namjerom da posjetim Sjeverni Velebit, ali neke stvari koliko god planirali, okrene na drugu stranu. Tako sam s Mirnom dogovorio uspon na najviši vrh Paga, Sveti Vid. Bilo je to negdje polovicom srpnja i krenuli smo poslijepodne iz pravca Kolana.
Do vrha nam je trebalo oko sat vremena kroz oštar kamenjar ispresijecan ogradicama. S južne strane pristup u ta doba bio je dosta neugodan zbog sunca koje nas je grijalo dobrano. Dolaskom na vrh otvorio se vidik na Velebit, a ispod nas Paški zaliv, kojeg prema Velebitu dijeli red nekakvog neobičnog kamenitog kopna načičkanog naseljima s ovu stranu, pa opet red mora, poznati Velebitski kanal koji dijeli otok od kopna cijelom dužinom prema sjeverozapadu. Pod takvim dojmom budete da nema druge nego da sutra planirate na drugu stranu.
Tako je i bilo, par klikova, par informacija, a karta najviše kaže i već je pola posla gotovo. Life of Mars bila je destinacija drugog dana godišnjeg. Poslao sam par slika u Viber grupu i nastavio s godišnjim. Po povratku kući, počeli su mi postavljati pitanja gdje sam to bio, šta je to, kako bi se moglo doći tamo i slično. Mislim, što da ne. Nazovem Luciju s upitom je li moguće dobiti termin u njihovom hostelu polovicom rujna. Rekla je da će vidjeti sa šeficom Jadrankom. Nakon nekog vremena smo dobili termin i ponudu koju nismo mogli odbiti. Plan je bio skupiti jedan autobus planinara i poći put Paga četvrtkom poslijepodne i vratiti se u nedjelju navečer. Mišo se prihvatio organizacijskih aktivnosti, napravio plan i poslao ga u našu Viber grupu. Petak je bio planiran za uspon na Sv. Vid, subota na Life of Mars, a nedjelja obilazak znamenitosti otoka i povratak nazad. Bilo je tu još nekih planova, ali bi bilo previše za samo tri dana i to smo odlučili ostaviti za neki drugi put.
Popunili smo već pola autobusa našim članovima za kratko vrijeme, a onda smo ponudili i susjednim planinarskim društvima da nam se pridruže. Formirali smo novu Viber grupu i već je počelo.
Polazak iz Novog Travnika bio je 14.09. u 17 sati ispred Sportske dvorane, u stvari u 17:20, jer tako to ide kod nas, opušteno. Nema ići dok se svi ne saberemo, a pogotovo dok bus ne dođe. Krenuli smo ulicom prema Domu zdravlja, ali na pola puta oznaka zabrane prolaza. Rade glavnu ulicu, pa se uspostavila nova regulacija prometa, a nitko nije znao, iako o tome trube cijeli dan.
Prije toga je počela padati kiša, pa je stala tih nekih pola sata dok smo se skupili i ukrcali u bus. Vozimo dalje prema Bugojnu gdje kupimo veselu ekipu iz Uskoplja, kad pođe opet kao iz kabla, pravi ljetni pljusak. Nije prošlo malo, autobus pođe prokišnjavati. Doduše ne na svim mjestima, nego samo na dva šibera. Taman tamo gdje sam sjedio, a tu je trebao sjediti Stipo. Šta učinit, nego snaći se. Rasklopili smo kišobrane i tako vozili neko vrijeme dok nije skroz stalo. U Tomislavgradu nam se pridružuje Goran, inače Mostarac, došao svojim motociklom. Na granicu u Kamenskom stižemo već u mrak. Redovita procedura. Izlazimo iz busa i jedno po jedno prolazimo policijsku i carinsku kontrolu. Nastavljamo dalje prema Trilju, u Biskom ulazimo na autoput i vozimo dalje.
U planiranju ture nismo uzeli u obzir zakonska ograničenja po kojima vozač mora odmarati neko vrijeme tijekom vožnje i da ukupna vožnja ne smije biti duža od devet sati. Oko 22:30 stižemo na odmorište Krka s kojeg se pruža lijep pogled na Skradin. Pravimo pauzu od 45 min i nastavljamo dalje u pravcu Posedarja. U Novalju stižemo oko jedan sat iza ponoći. Dočekuju nas Lucija i Marija, upućuju u pravila, smještamo se u sobe i najavljujemo polazak na sutrašnju turu iza deset sati, bez žurbe, jer imamo vremena sve obići po planu.
Jutro nas je dočekalo šarenog neba, a i prognoza je već od ranije šarena, pogotovo od podne pa nadalje. Kako se tko probudi, sjeda za stol, uzima kavu, čaj. Krijepimo se nakon puta i sna. Lucija je tu već od sedam sati i na usluzi ako kome što treba, a mi se prilagođavamo novom smještaju u kojem ćemo provesti naredna tri dana.
Polazak busom bio je u 10:30, opet lagano, bez žurbe. Idemo putem prema Kolanu i spuštamo se ulijevo prema plaži Sveti Duh. Prije na desetak dana sam zvao recepciju u lokalnom kampu, pitao je li se može doći do plaže autobusom i dobio potvrdan odgovor, iako mi se ljetos učinilo da je taj pristup na jednom mjestu dosta strm… Dolazimo do tog kritičnog dijela, Zijad naglo zakoči, tako da smo svi skupa gledali u ponor ispod nas dok se bus klatio na pregibu. Zijad pogleda u mom pravcu i veli: „Boga ti reci mi, pa jesi li ti uopće znao kud mi idemo!?“ Promrljao sam sebi u bradu da jesam, ali da se iz busa to samo čini tako. Spuštamo se do ulaza na parking. Na ploči pored kontejnera stoji cjenik: parking za kamione 30 eura, za automobile 5 eura. Nigdje oznake za autobuse. Izlazi blagajnik, hvata se za glavu i veli, pa ovdje nikad za mog života nisam vidio da je autobus došao. Bez obzira na pregovore, bio je nemilosrdan u namjeri da nam uzme 30 eura za parkiranje.
Nakon pripreme za polazak, krenuli smo duž obale. Vjetar pojačano puše, valovi se odbijaju od obalu, a naša kolona od pedesetak duša krenula je duž kamp naselja. Uređen prostor za kampiranje, svatko ima svoju ogradu od trske koja je izrasla oko tri metra i za nas je bila pravi labirint. Svi smo prvi put ovdje, tako da je bilo u jednu ruku problem izići s ovolikom grupom na pravi put. Ipak, i ovaj put „planinarski instinkt“ je prevladao više, nego pouzdanje u sprave za orijentaciju. Što bi rekli, gledaj šire i dalje, ako misliš izići iz problema. To dalje bio je makadamski put koji se protezao s južne strane kampa i pratio liniju uz more.
Popeli smo se iznad i tako nekih sati i pol imali laganu šetnju s pogledom na more. Dolazimo do mramornog spomenika u mjestu sveta Marija Magdalena, koji predstavlja oznaku kroz koju prolazi 15. meridijan i koji je svojevrsna turistička atrakcija. Kažu da meridijana ima bezbroj, ali ih je načelno 360. Onoliko koliko je stupnjeva u krugu po pravilima geometrije. Ako 24 sata, koliko traje jedan dan na našoj planeti, pomnožimo s brojem 60 koliko je minuta u satu, dobijemo da se zemlja okrene oko svoje osi za 1440 minuta. Ispade tako da jedan meridijan traje 4 minute i da ovaj naš od početnog meridijana u Griniču (Greenwich) je udaljen 60 minuta, odnosno točno jedan sat. Zanimljivo, zar ne!?
Nakon polusatne pauze nastavljamo udesno prema gore. S asfaltnog puta staza se odvaja u stjenjak. Gledajući odozdo, rekli bismo da baš i nema mogućnosti proći gore bez dodatne opreme, ali sreća pa nitko ne zna kud idemo, niti tko postavlja kakva pitanja. Kako se penjemo, otvara se sve ljepši vidik na Paški kanal i Velebit. Staza sve više usponita, zavojita, kamenita, a iznad nas se gomilaju oblaci. Počinje sitna kiša, taman toliko da nas rashladi i od morske klime i od nas samih. Komentiramo kako vjetar nanosi mirise mora i eteričnih biljaka. Kadulje, ružmarina, lavande, smilja možete sresti usput, iako gledajući sa strane bi se reklo da ništa se ne može primiti u ovom kraškom podneblju.
Tik ispod vrha odmaramo, više da pogledom krijepimo dušu, punimo pluća morskim zrakom, uživamo. Na vrh Sveti Vid (349 m n/v) izlazimo oko 14 sati, što znači da nam je trebalo oko sat vremena prijeći dionicu od meridijana do vrha, netko brže, netko sporije. Kiša i dalje sipi, ali ne smeta, vjerujemo da će proći, a i da ne prođe nije problem, jer dosta je toplo.
Inače, Sveti Vid je najviši vrh otoka Paga na kojemu se nalaze ostaci crkve Sv. Vida, spomenika kasno romaničkog graditeljstva koji se prvi put spominje 1348. godine. Ispod nas se vide većina otočkih mjesta kao što su Novalja, Kolan, Šimuni, Pag, Košljun, a s druge strane Caska, Zubovići, Metajna i drugi. Možete vidjeti i susjedne otoke Rab, Mali Lošinj, Silba, Olib, Maun, Goli otok… Na sjeveru dominiraju velebitski vrhovi s kojih se spušta bura u svoje vrijeme.
U povratku idemo južnom stranom brda prema Šimunima. S desne strane staze nalazi se veliki križ na zemlji dimenzija 26×14 metara, izgrađen tehnikom izrade suhozida. Nešto dalje na stazi koja vodi prema Kolanu nalazi se i velika lokva koja služi za napajanje ovaca koje se mogu vidjeti kako pasu po ovom kršu, iako je misterija kako uopće mogu preživjeti u ovom kršu.
Plan je bio baciti se na kupanje kad se spustimo do mora, ali smo zbog naoblake i zahlađenja odlučili odustati i vratiti se nazad u Novalju. Po dolasku u hostel odmaramo nešto malo i nas dvadesetak polazi prema gradu posjetiti Gradski muzej s ciljem posjete Antičkog vodovoda. Nekih dvadesetak minuta nam je trebalo za doći do tamo. Dočekala nas je ljubazna mlada dama i uputila nas u podzemni dio muzeja u kojemu se nalazi i vrijedna arheološka zbirka ostataka lokalnog područja. Pojedinačna karta košta 3 eura, a za našu grupu od 22 osobe smo platili 44 eura, što se svakako isplatilo. Rečeno nam je da je prvih 40-tak metara slobodno za prolaz, a dalje se ide na vlastitu odgovornost.
Dolazimo na ulaz obasjan svjetlom reflektora. Ispod nogu je daščana podloga, tako da se može ući i u papučama. Obvezno je imati svjetiljku, a preporučeno je ponijeti i kacigu, što se pokazalo ispravnom preporukom, jer su neki naši (nećemo ih imenovati) usput razbili glavu. Dolazimo do kraja planirane dionice od 40 metara iznad koje se nalazi vertikalno položeni uski prolaz prema vrhu od nekih 4-5 metara. Nas trojica nastavljamo dalje. Pod nogama je kameni kanal, nema više dasaka. Fascinirani smo onim što vidimo. U živoj stijeni izdubljeni tunel u dužini od cca 1,1 km koji vodi negdje od Stare Novalje prema ovamo.
O Antičkom vodovodu smo našli i to da mu prosječna širina iznosi mu oko 0,6 m a visina mu varira od oko 1 do 2,3 m. Izgrađen je vjerojatno u 1. st. po Kr., a koliko je vremena dovodio vodu iz Novaljskoga polja na morsku obalu nije nam za sada poznato. Analizom dobro očuvane drvene stropne konstrukcije, kojom je na jednome mjestu spriječeno urušavanje materijala iz neke pukotine potvrđeno je njegovo korištenje početkom 3. st. po Kr. U doba kasne antike ( 5. i 6. st. po Kr.) novaljski je zaljev predstavljao važnu luku, a naselje na području Novalje možda i važno hodočasničko središte, pa je vrlo vjerojatno da je vodovod još i tada bio u uporabi.
Fotografija preuzeta s: https://gradskimuzejnovalja.hr/
Tijekom vremena zagubio mu se svaki trag kako na površini zemlje, tako i u ljudskom sjećanju. Priča se kako je u 19. stoljeću ispod Lunjskoga puta u njega propalo neko dijete, a dok su ga mještani vadili otkrili su pod zemljom impresivan kanal. U prvi su se trenutak o njemu isprele fantastične priče; potom su znanstvenici toga doba protumačili o čemu je ustvari riječ, a narod ga prozvao Talijanovom bužom. To se moralo dogoditi tijekom prve polovice stoljeća, jer ga je 1853. godine Mijat Sabljar ucrtao i opisao u svojoj putnoj bilježnici koja nam se do danas očuvala.
On u cijelosti glasi AFAESONIAF, a upućuje nas na Aula Fesonija, Aulovog sina (Aulus Faesonius Auli filius) koji je u to vrijeme negdje na gornjem Jadranu posjedovao opekarsku radionicu.
Za potrebe izgradnje podzemnog kanala izrađeno je devet vertikalnih otvora pravokutnoga presjeka, tzv. odiha, od kojih se najviši nalazi na vrhu brda Močišćak koje Novalju dijeli od njenoga polja, a visina mu iznosi 44 m. U kasnije vrijeme otvori su vjerojatno korišteni za čišćenje i održavanje vodovoda, a u njihovim se zidovima i danas vide utori za vrhove stopala namijenjeni ulasku u ili izlasku iz podzemnoga kanala. U Novalji je stoga morao postojati nadzornik zvan curator acquarum koji je o toj građevini vodio neophodnu brigu.
Fotografija preuzeta s: https://gradskimuzejnovalja.hr/
Odakle je točno vodovod uzimao vodu, za sada još nije sasvim jasno, ali je vjerojatno riječ o korištenju podzemnih i oborinskih voda iz polja te iz potoka koji protječe njegovom sredinom. O tome nam svjedoči odvajanje dvaju kanala kod devete odihe, koji odatle paralelno nastavljaju u istom smjeru, a čiji je zadatak bio čim bolje iskoristiti prostrano vodonosno područje. Prije stotinjak godina jedan se od njih na površini zemlje mogao pratititi i do samoga potoka.
Fotografija preuzeta s: https://gradskimuzejnovalja.hr/
Početkom 20. stoljeća potreba za vodom u Novalji navela je austrougarsku vlast na obnovu antičkog vodovoda i pokušaj njegovog ponovnog korištenja pumpanjem vode iz izvora Škopalj. Kako se izvor nalazi s druge strane potoka, na nešto većoj nadmorskoj visini od dna polja, voda se uz pomoć vjetra pumpala u cisternu nedaleko osme odihe odakle se cijevima postavljenim kroz pozemni kanal dovodila do Novalje i razvodila do tri česme. Godine 1912. konstrukcija je svečano puštena u pogon, ali su ratne prilike dovele do njenoga ponovnoga napuštanja šest godina kasnije.
Nakon posjete, vraćamo se nazad i usput svraćamo u prostorije Arheološke zbirke Stomorica kraj župne crkve Sv. Katarine u Novalji gdje su izloženi arheološki predmeti iz antičkog perioda. Sadrži malu, ali jako vrijednu zbirku nalaza sa starokršćanskih bazilika u Novalji, te nalaze s rimske nekropole u Caskoj. Razmijenili smo par rečenica s ljubaznom uposlenicom muzeja Jelenom i kad smo rekli odakle smo, kud smo bili danas i kud idemo, gledala nas je s čuđenjem. Veli da popeti se na Sv. Vid nije tako lako i da ljudi zbog visine znaju se onesvijestiti. Na kraju nas pita: „Dobro, a što vas to pokreće!?“ Nasmijali smo se, jer ni sami često nemamo odgovore za postupke koje činimo. Pozdravili smo se srdačno, kao da se znamo sto godina i nastavili dalje.
Vraćamo se u hostel u predvečerje na večeru. Dočekao nas je Titec s ugodnom glazbom, ostalo se plesati do kasno u noć. U neka doba noći dolaze Željka i Kiki, nisu mogle ranije od posla, pa su svojim autom potegle ovamo. U stvari nisu svojim. Kiki je imala kvar i morala je iznajmiti drugo auto. Sutra smo najavili turu na Life of Mars, opet lagano i bez žurbe, polazak od 10 do 11 sati, kako se tko probudi. Ostavili smo ekipi rastezljivo vrijeme polaska misleći da će negodovati ako bude previše rano. Jedino je Mišo, naš organizator iskoristio povlasticu da spava duže od svih ostalih…
Već prije deset sati su skoro svi bili spremni za polazak. Doručak je pao, kava se popila. Lucija se potrudila biti nam na usluzi. Imali smo čaj, kavu, sokove na raspolaganju. Jadranka je bila široke ruke i hvala joj na svemu. Oprema se preslagivala, jer je plan ići na feratu, pa su trebala ona čudesa za vezivanje na sajlu. Otkucalo je deset sati, Zijad je otišao već do busa pripremiti ga za polazak. Svi smo tu, samo Miše nema.
Polazak ipak u 10:30 i put Caske i dalje prema Vidovićima i Metajni u koju smo došli nakon 15-tak minuta vožnje. S naše desne strane preko Paškog kanala se mogla vidjeti jučerašnja tura i tek sad se vidi da to i nije bilo bezazleno proći. Ulazak u Metajnu bio je via normale, ali je i to prilaz za mala auta. Kad smo došli do mjesta dokle se više ne može, Zijad me opet značajno pogledao i veli da se dalje ne može, a ljudi okolo su nas opet čudno gledali, jer izgleda da ni ovamo autobus nikad nije došao. Po izlasku iz busa, nastavili smo istočno u pravcu plaže Ručica i dogovorili sa Zijadom da krene za nama, nakon što parkira autobus. Stotinjak metara od polaska, pred nas izlazi neki gospodin i s vidnim oduševljenjem pita tko smo, što smo i gdje idemo. Zamolio je da nas fotografira za lokalnu web stranicu. Bio je to Denis Datković iz Metajne.
Plaža Ručica od Metajne je nekih kilometar udaljena i može se doći asfaltnim putom. Dalje počinje naša planinarska staza Life of Mars kojom se može doći do Stogaja, a ispod na moru je plaža Beritnica, jedna od najljepših plaža na otoku. Zovu je i Plaža tri kamena. U okolini nema ništa, ni drveća, ni kafića, ni buke, čista meditacija.
Prije Stogaja, kamenog stupa visine nekih 60-tak metara, nas nekolicina se odvaja i ide gore uz stijene, dok ostatak ekipe nastavlja dalje prema ferati uhodanom pješačkom stazom. Sunce grije taman za ovaj dio godine, vrijeme savršeno.
Dolazimo do pod stijene i ulazimo u procjep koji se proteže uzduž padine u dužini od stotinjak metara, širine oko dva metra, a visine najviše tridesetak metara. Idealno mjesto za odmor od vrućine, a s unutarnje strane je postavljeno i penjalište, tako da imate odlične uvjete, jednaku mikroklimu za penjanje, bez obzira na doba dana. Penjanje uz stijenu s položenim ili negativnim nagibom, birate.
Nastavljamo dalje uz stjenjak i ulazimo u uski kuloar koji se sa staze činio nemogućim za popeti, ali kad dođete u svoj kvadrat prostora, sve je drugačije. Uspinjemo se oprezno, jer kamenje je mjestimično kršljivo i svaki pogrešan pokret može koštati, najviše onog iza tebe. Negdje na pola dionice kuloara, na stazi ispod nas na par stotina metara vidim lika kako se odvaja i polazi ravno prema nama. Pomislih da je to netko od kupača i ide se rashladiti u procjepu u kojem smo malo prije bili. Nosi u ruci nekakav zavežljaj, možda nešto za okrjepu, osvježenje.
Nastavljamo dalje, izlazimo iz kuloara i dolazimo na široku padinu na pola puta do vrha. Mišo je nezgodno pokrenuo neki kamen koji mu je pao na nogu i posjekao ga. Takvo kamenje samo ovdje možete vidjeti. Izrezbareno burom, solju, suncem, kao da ima mala sječiva sa svih strana. Darijo je uzeo prvu pomoć i sanirao ranu, Anđela je bila tu isto, a nakon petnaestak minuta iza horizonta se pojavi prvo glava, a onda i torzo. Bio je to naš vozač Zijo. Oko lijeve ruke zavezana „borovka“, šorc i tanke patike. Prasnuli smo u smijeh, da li od nevjerice ili oduševljenja što se vidimo. Smijao se i on, veli vidio je nas kako idemo gore, ostale nije vidio i nastavio za nama. E svaka čast ljudino!
Dalje smo nastavili uzbrdo penjući kamenjar i stijenu, da bismo na vrh Panos (218 m n/v) izišli oko 13 sati. Zijad je bio s nama u korak. Mi u full opremi, on u patikama i šorcu.
Silazak smo odlučili sjeveroistočno, jer nam se ukazala neka staza koja je obećavala. Ispostavilo se da je to staza divljih ovaca koje ovdje žive slobodno i koja završava na sedlu, a mi smo morali dalje preko oštrog kamenjara ići još nekih sat vremena do normalne staze.
Spustili smo se na plažu Slana na kojoj je ferata o kojoj smo govorili. To je horizontalno položena sajla u dužini stotinjak metara, ispod koje su metalni nogostupi, a sve skupa ste iznad razine mora nekih metar. U početku nije tako teško, a kako odmičete od početne točke biva sve teže i teže. Zadnjih desetak metara je iscrpljujuće, što zbog umora, što zbog negativnog nagiba, pa vam ruke otkazuju. Preporuka je na pojas vezati prusiku na kratko i odmarati na pojasu, osloboditi ruke od napora.
Imali smo namjeru proći i dalje prema izvoru pitke vode „Malin“ koji se nalazi na kraju staze, ali smo ipak malo zakasnili za nastavak.
Nakon kupanja vraćamo se nazad, ovaj put svi istom stazom. Ispod nas ostaje Plaža tri kamena, Beritnica, a plan je bio i do nje otići. Puno želja, a malo vremena, eto razloga da opet posjetimo Pag. Vraćamo se u Metajnu s kašnjenjem, jer hajd’ se odvoji od svega. U Novalju dolazimo oko 19 sati, a tamo nas je dočekala Irena iz Zagreba. Veli došla na Vir, pa iskoristila priliku da nas vidi.
Nakon tuširanja i večere opušteno smo ušli u noć. Slavko je imao rođendan, pa je priređena mala svečanost od strane njegove ekipe iz HPD Vitez. Nastavili smo s pjesmom i plesom i dočekali ponoć. Pošto je našoj Ankici rođendan bio sutradan, sačekali smo ponoć i počeli sa slavljem. Mislim da se iznenadila, a i mi s njom. Ostalo se do kasno, a neki čak do rano, ali ujutro. 😊
Nedjelju smo ostavili za odlazak na plažu i posjet Ninu. Do Gajca smo potegli pješice nekih 20-tak minuta, jer naš vozač je opet morao poštovati zakonske odredbe i ne paliti bus do zakazanog polaska. Kava u lokalu Palma i kupanje na plaži sa sitnim bijelim pijeskom bilo je opuštajuće gradivo pred polazak. Iako smo dogovorili s plaže krenuti u podne, ipak smo ostali sat duže, jer voda je topla, a sunce grije baš kako treba.
Pozdravili smo se s Novaljom i krenuli oko 14 sati prema nazad. U Ražancu se odvajamo desno u pravcu Zadra, zatim Nina. Negdje prije grada na desetak kilometara nam se pokvario autobus. Nekakav kvar sa senzorom i kočionim sustavom. Zijad je zvao nekoga na telefon, iskrcao opremu za servis i legao pod zadnje kotače. Nakon gotovo sat vremena bus je bio spreman za dalje, a kod Zijada se razvukao osmijeh. Velim mu, nema smisla ići dalje, ja bih da se vratimo i produžimo kući. Ne, veli on, već kad smo tu pred vratima, idemo do Nina.
Nastavljamo dalje prema Vrsima, pa ulijevo prema Grbima. Dolazimo pred Vrata bivše tvornice duhana i stajemo. Dopuštena visina prolaza je 3,5 m, naš bus ima blizu 4 metra, a imali smo i „znakove pokraj puta“, samo hajd’ vjeruj sebi… Okrećemo nazad i opet prema Ražancu i dalje prema Posedarju gdje se penjemo na auto put. Pauzu pravimo opet na odmorištu Krka, na Biskom silazimo prema Trilju, pa na Kamensko. Na granici uobičajena praksa, ne zadržavamo se puno. Uskopljanke se prebacuju s Janjom u auto, u Tomislavgradu izlazi i Goran. Na zadnjoj klupi živo, ostali suputnici bi možda i spavali, ali ne ide im…
U Novi Travnik dolazimo iza ponoći, umorni od puta i aktivnog vikenda. Pozdravljamo se sa željom da se opet nađemo što prije na istom mjestu, ako ništa barem dogodine u ista doba.
Bilo je ludo i nezaboravno, a za sve možemo zahvaliti Jadranki na ustupljenom prostoru Hostela Zrće, te ljubaznom osoblju, posebno Luciji koja nam je bila pri ruci svo vrijeme. Zahvalili bismo se poduzeću Travel Trans d.o.o. Sarajevo na vožnji, a posebna pohvala Zijadu na strpljenju, razumijevanju, a pogotovo alpinističkim vještinama. 😊