loader image

O mitskoj topografiji Olimpa na planinarski način

Glavna motivacija za planinarski uspon na Olimp za mene je bio upravo njegov kulturno- mitološki značaj kojeg ima kao sjedište 12 grčkih bogova. Evidentno je da njegov značaj nije prisutan samo u grčkoj, već i u čitavoj europskoj kulturi.

Znajući da turistička agencija iz Vlasenice “Orion” svake godine redovno organizira uspon na Olimp, kao planinar i kao zaljubljenik u grčku mitologiju, to sam prepoznao kao idealnu priliku da posjetim ovo mitsko mjesto.

Nekolicina nas planinara, zaputila se zajedno na ovu veliku planinarsku avanturu koja je trajala punih šest dana, od 28.06-03.07.2022.

Vodič naše ekipe bio je profesor Vitko, hodajuća riznica znanja, koji  na moje opće veselje, nije propuštao niti jednu priliku, a da ne opiše mitsku topografiju Olimpa.

Dosta manje poznatih mitova vezanih za Olimp imali smo priliku čuti  iz njegovih usta, pri našem razgledavanju grčkih gradova, kao i pri usponu na Olimp.

https://philnews.ph/2019/07/11/twelve-olympian-gods/

Naša prva stanica bio je Solun u grčkoj pokrajini Makedoniji. Upravo planinom Olimpom pokrajina Makedonija na jugu graniči sa susjednom pokrajinom Tesalijom. Ovaj drevni grad je nastao u 4. stoljeću prije Krista i nazvan je po polusestri Aleksandra Velikog, Tesaloniki. Naravno, najprije smo posjetili spomenik Aleksandru Velikom, što je bila savršena uvertira u našu grčku avanturu.

Nedaleko od Soluna nalazi se drevna Pella u kojoj je rođen i odrastao Aleksandar Veliki. U njegovu čast, u Solunu je podignut spomenuti, veličanstveni spomenik visine 6 metara.

Okrenut prema istoku, gleda prema drevnoj Perziji. Zatim smo posjetili Crkvu Svetog Dimitrija koja je najpoznatija crkva u Solunu. Sveti Dimitrije bio je vojnik koji je spasio Solun od neprijateljske vojske zbog čega je štovan među pravoslavnim vjernicima, te je stoga i zaštitnik grada Soluna.

Unutrašnjost ove crkve je veličanstvena. Nedaleko odavde je i trg sa kipom duhovna oca Aleksandra Velikog,  mudrog Aristotela, koji mu je bio učitelj. Tradicionalno, turisti obično rukom obuhvate prst statue, kako bi na  svakoga koji ga dotakne, prešlo malo Aristotelove mudrosti. Zbog ove dugogodišnje tradicije, prst kipa sada je svijetao i izlizan, što svjedoči prolasku vremena i učestalosti ove tradicije.

Slika 1. Spomenik Aleksandra Velikog u Solunu.
Slika 2. Koplja i štitovi kod spomenika Aleksandra Velikog u Solunu.
Slika 3. Spomenik Aleksandra Velikog, Solun.
Slika 4. Spomenik Aleksandra Velikog, Solun. Prikaz bitke kod Isa 333 pr. Kr.
Slika 5. Zajednička fotografija ispred crkve Svetog Dimitrija, Solun.
Slika 6. Crkva Svetog Dimitrija, Solun.
Slika 7. Crkva Sv. Dimitrija, Solun, relikvije Svetog Dimitrija (https://sr.wikipedia.org)
Slika 8. Unutrašnjost crkve Svetog Dimitrija, Solun. (https://milos273.blogspot.com/)
Slika 9. Kip Aristotela, Solun.

Nakon sat vremena vožnje od Soluna našli smo se u turističkom naselju Paralija, u kojoj većina planinarskih skupina odsjeda prije i poslije uspona na Olimp. Nalazi se u podnožju samog Olimpa, na obali Egejskog mora i dio je drevne administrativne oblasti Pieria. U ovoj oblasti se nalaze drevna antička naselja Dion, Pimpleja i Leibethra, mjesta vezana za mitološke likove – Orfeja, menade i muza.

Slika 10. Karta s obilježenim mjestima vezanih za život Orfeja. Ujedno prikazuje i položaje drevnih mjesta Pelle, Diona i Leibethre u okrugu Pieria, a u podnožju Olimpa. Izvor wikipedia.

Prema različitim zapisima antičkih pisaca, Orfej je bio pjesnik, glazbenik i izumitelj lire, odnosno prvi smrtnik koji ju je dobio od boga Apolona. Rođen je i sahranjen u nekom od ovih gradova, ovisno o kojem je izvoru riječ, ali svi se oni međusobno nalaze u neposrednoj blizini, u ovoj regiji.

Isto tako, kult muza se kod nekih antičkih pisaca, dovode u vezu i sa Leibethrom, ali i sa cijelom regijom Pieria, kao mjestom njihova rođenja i prebivanja. Mjesta u kojima su se kretali i Orfej i muze zabilježena su u sva tri ova drevna grada. Nema sumnje da je osim blizine Olimpa, također i sama idilična atmosfera ovih mjesta uzrokovala postavljanje pozornice za njihove kultove. Priča o Orfeju, menadama i muzama, povezana je sa kultom boga Dioniza. Kod menada, Dionizovih sljedbenica, dominiralo je manično-ekstatično religijsko iskustvo, gotovo pa ludilo. Menade su prikazivane nage, često zaogrnute krznom laneta sa pojasom od zmija, okrunjene bršljenom kako u deliriju trče šumama u religijskom transu. Vjerovalo se da su, u čast Dionizu, imale za običaj rukama i zubima raskomadati živoga bika.

Bog Dioniz obično je bio i prikazivan u obličju bika, te je ovo divljačko komadanje i konzumiranje prijesnog mesa za stare Grke bio žrtveni obred kojim se ovaj bog unosio u sljedbenike. Putem toga, ali i putem snižavanja praga svijesti opijenošću, sjedinjavalo se sa njim. Baš ovo “iskustvo” boga u sebi, donosilo je nesputanu slobodu i oslobađanje prirodnih stihijskih sila u sebi, što je, na koncu, i izazivalo ovo vjersko ludilo, tj. ekstatično, divljačko i manično ponašanje.

Orfej je u pojedinim predanjima predstavljen kao svećenik boga Dioniza. Poznate su različite priče o Orfeju, a ona najpoznatija govori o tome kako je svoju ljubljenu Euridiku izgubio od ugriza zmije otrovnice. No, Orfej ju je uspio uspio nakratko vratiti silaskom u kraljevstvo mrtvih kojim vlada Had i njegova žena Persefona. Zvukom svoje lire omekšao im je srca, pa su mu dopustili da Euridiku vrati u svijet živih, ali pod uvjetom da se pri odlasku ne okrene. Upravo ovdje je “upropastio priču” svojim okretanjem natrag, čime je zauvijek izgubio svoju ljubljenu. Kasnije je Orfej htio reorganizirati kult Dioniza tako što se zalagao za uklanjanje životinjskih žrtava i maničnih stanja, za asketizam i ritualna pročišćenja, te je zagovarao poklonstvo drugom bogu – Apolonu. Ovo je bio veliki odmak od čulnog kulta Dioniza do više intelektualnog kulta Apolona. Po nekim predanjima, Orfej je tada počeo zagovarati čak i homoseksualnost. Menade iz Pierie bile su nezadovoljne što je odvlačio njihove muževe i što ne obraća na njih pažnju, te su ga kao zaštitnice kulta Dioniza rastrgle, time oponašajući žrtveni obred, samo što ovaj put nisu prinijele bika već čovjeka na žrtvu. Muze su ga i sahranile u Leibethri, gdje je i započeo njegov kult.

Za kasniji razvitak Orfičkih misterija veže se i kult besmrtnosti duše, te njenom ponovnom reinkarniranju u tijelo. Svaki put kad se duša reinkarnira, ona zaboravi svoje nebesko podrijetlo. Cilj ovog kulta bio je prekinuti krug ponovne inkarnacije, kako bi samo božanski dio u čovjeku u onostranom svijetu nastavio živjeti. Ovdje se duša vidjela kao zarobljenik u tijelu. Ovaj motiv će se kasnije provlačiti sve do srednjeg vijeka i kod pojedinih kršćanskih sekti, koje su vjerovale da su ljudske duše pali anđeli koji su na Sotoninu prevaru, ili zbog svog grešnog pada, ostali zarobljeni u tijelu.

No, vratimo se na Olimp i njegovu ulogu pozornice brojnih poznatih mitskih ‘epizoda’ u grčkoj mitologiji. Olimp nastaje nakon borbe mlađih bogova, više nalik nama, sa generacijom starijih bogova Titana, koji su više utjelovljenje prirodnih i apstraktnih sila. Mlađu generaciju je predvodio bog Zeus. Nakon pobjede nad ovim starijom generacijom bogova, on uređuje svemir, uspostavlja planinu Olimp kao svoje stolno mjesto, gdje se nastanjuje sa još 12 glavnih grčki bogova, koji su mu sestre, braća, te sinovi i kćeri. Područje vladanje svijetom među bogovima određuju kockom, ali zemlja i planina Olimp ostaju zajednička svojina. Većina događanja unutar ove obitelji bogova po predanjima se dešava na samom Olimpu, a pojedine mitske epizode gdje se izričito imenuje Olimp su i ova:

  1. Boga kovača Hefesta, Zeus je s planine Olimp bacio na otok Lemnos, te je zbog pada ovaj hramao na jednu nogu;
  2. Prema drugom mitu, boga Hefesta na otok Lemnos s Olimpa bacila je njegova majka, božica Hera. Osvetio joj se tako što joj je napravio zlatnu stolicu, s koje se, kada je jednom sjela, više nikada nije mogla ustati;
  3. Junak Belerofont, na krilatom je konju Pegazu pokušao doći do vrha Olimpa, ali ga je konj zbacio, nakon čega je Belerofont poludio i umro;
  4. Muze su, kako je zapisao Homer, također dolazile na Olimp, k svome ocu Zeusu;
  5. Kada se Zeus zaljubio u mladog Ganimeda, poslao je orla da ga otme ili ga je, ovisno o predanju, on sam u obličju orla oteo. Ganimed je zatim postao Zeusov vinotoča na Olimpu.
  6. Orfej je rođen u jednoj pećini između Olimpa i Leibethre.

Putovanje nas je odvelo i nedaleko od mjesta Dion. Upravo je u Dionu, u doba antičke Grčke, bio posebno dominantan takozvani kult Zeusa Uzvišenog, iako postoje brojni tragovi o drugim kultovima, kao što je kult muza. Zeus se, kao što je opće poznato, smatra ocem muza. Ime grada Diona doslovno i znači “posvećen Zeusu”.  Dion je u povijesti poznat i kao glavni religijski centar makedonske grčke države. U njemu je, prije polaska na pohod u Malu Aziju, Aleksandar Veliki prinio žrtvu Zeusu Uzvišenom za uspješnost bitke, te kako bi dobio njegovo božansko dopuštenje za pohod. Nakon bitke, u ovom gradu je podigao 25 brončanih kipova svojim palim elitnim konjanicima.  Gledajući od Diona prema Olimpu, najdominantniji vrh je vrh pod nazivom Prorok Ilija (Profitis Elias). Sveti Dionizije je 1550. godine na ovom vrhu sagradio kapelicu koja danas predstavlja pravoslavnu bogomolju sagrađenu na najvećoj nadmorskoj visini od 2,803 m. Smatra se da je na mjestu ove kapelice nekada bio Apolonov ili Zeusov hram. Općenito, kultna mjesta bogova gromovnika, kao što je Zeus u ovom slučaju, zamijenjena su svetištima u čast proroka Ilije u procesu kristijanizacije.

Slika 11. Najviši vrhovi Olimpa. http://kiwihellenist.blogspot.com/2018/04/ancient-greeks-climbing-mount-olympus.html
  1. dan u Grčkoj: Uspon prema planinarskom domu na 2.100 mnv

Iz Paralije smo 30.06. u ranim jutarnjim satima prošli kroz gradić Litchoro, te krenuli prema početku staze koja počinje sa parkirališta Prionia na 1.100 mnv. Ovdje smo se opskrbili vodom za piće, obzirom da na putu do planinarskog doma na 2.100 mnv (u kojem ćemo prespavati prije završnog uspona) do vode nije moguće doći. Već sa parkirališta odmah stupate na planinarsku stazu pored informativnih ploča, na kojima je opisan uspon. Veliku većinu puta od parkirališta do planinarskog doma (nekih 5 sati uspona, 1.000 m visinske razlike, oko 6-7 km daljine) planinari provedu u hladu šume, koja je zaista prelijepa i raznolika.

Slika 12. Početak staze, na parkiralištu kod info ploče.

Slika 13., 14. i 15. Opisi uspona slični prikazima na info ploči na početku staze (preuzeto s interneta).

Na početku uspona, naš vodič je započeo priču o Panu – grčkom bogu pastira, stada, šuma i polja. Stari Grci vjerovali su da je to jedini bog iz grčke mitologije koji je umro. Simbol je potencije i seksualnosti, često na slikama prikazivan sa uzdignutim falusom. Njegov krik ledio je krv u žilama, a navodno ga je bilo moguće i dozvati sa određene stijene pored malog vodopada kojeg smo imali priliku vidjeti.

S obzirom na ovdašnju floru, ovo je idealno mjesto za ovog šumskog satiru, utjelovljenje oplođujuće sile prirode u ljudsko-životinjskom obliku. Po seksualnom apetitu, Pan nije bio daleko od susjeda sa vrha planine, vještog zavodnika Zeusa. Panova inačica kod nas je rimsko-ilirski Silvan, koji je često prikazivan u društvu nimfi, a ponekad i Dijane, koja je bila varijanta grčke Artemide. Pan je zapravo prototip samog lika nečastivog, bar u onom naivnom viđenju kako ga svatko od nas zamišlja: sa rogovima, obraslog dlakama i bradom, te nogama jarca. Za razliku od Orfeja koji svira liru, Pan svira svoju pastirsku frulu.

Olimp je zaštićeno područje, ne samo zbog ogromne kulturne važnosti, već i zbog bogatstva flore i endemskih vrsta biljaka. Mene osobno u ovom pogledu najviše je impresionirala bogata šuma borovine u završnici prvog dijela uspona, sa gorostasnim primjercima promjera 1-1,5 m, 30-ak metara visokim i jako razgranatim borovima, i to u visinskom rasponu od 1.900-2.100 mnv.

Inače, planinarski dom u kojem smo odsjeli okružen je samom borovinom, zbog čega nemate osjećaj da ste na visini najviših vrhova npr. naše Čvrsnice ili Vranice. Posebna mikroklima Olimpa, zbog blizine mora, zaslužna je za ovako bogatu prirodu. Nećete imati osjećaj da ste na ovako visokoj planini, par kilometara od mora. Nešto slično našem Biokovu, ali na gotovo duplo većoj visini, sa florom Perućice.

Planinarski dom koristi struju od sunčanih panela, a vodu od otapanja glečera, ima vanjska kupatila ali sa hladnom vodom. Možete naručiti i kuhano jelo, sokove, pivo, vodu, grickalice, čokoladice, voće i suvenire, ali naravno, sve je skuplje nego na “nizinama”. Opskrba se naravno donosi konjima. Već od planinarskog doma možete vidjeti sam vrh Olimpa.

Cjelokupni doživljaj planine moguće je podijeliti na tri cjeline: područje mora, područje podnožja, planinskih strmina i klanaca, te područje vrha. Ove cjeline mogu biti združene tek u vašem osjećaju. Nije ni čudno da su stari Grci Olimpu dodijelili nadnaravnu dimenziju, budući da Olimp objedinjuje u sebi tri sfere vidljivoga: nebo, zemlju i more.

Navečer su se u svima nama probudile naše unutarnje muze, kao, čini se, i svih dana ranije. Strancima smo našim igranjem kola predstavljali pravu atrakciju, mobitelima su snimali živo kolo koje se na kraju proširilo i zauzelo cijelu terasu doma. Tek obavezno gašenje svijetla u domu u 22 h natjeralo nas je u krevete.

Slika 16. Kolo na terasi planinarskog doma, na kraju prvog dijela uspona.
Slika 17. Zajednička slika naše ekipe na terasi planinarskog doma, nakon prvog dijela uspona.
Slika 18. Pripreme za proslavu 70-tog rođendana kolegice Ankice, na terasi planinarskog doma.
Slika 19. Na terasi planinarskog doma.

Slika 20. i 21. Ogromni borovi oko planinarskog doma, na 2.100 mnv.
  1. dan u Grčkoj – Uspon od planinarskog doma do vrha, i natrag

Ujutro 01.07. smo krenuli rano prema vrhu, spremni za uspon u trajanju od cca. 4-5 sati, 3-4 km dugačak, ali sa 800 m visinske razlike. Najviši vrh Olimpa je Mytikas sa svojih 2.918 mnv. Pored  ovog najvišeg  dijela Olimpa su vrhovi Stefani (2.909 mnv), Skala (2.866 mnv) i Skolio (2.912 mnv), te čine jedan klaster najviših vrhova koji visinom dominira cijelim masivom (Slika 9.). Tu nedaleko je i vrh Agios Antonios (Sveti Antonije, 2.816 mnv) koji, iako nije najviši vrh,  jedan je od dominantnijih zbog svoje pozicije na centralnom masivu. Ovaj završni dio uspona podijelio sam u dva dijela:

a) Uspon od planinarskog doma do Skale

Ovaj prvi dio je potpuno bezopasan, kao i mogući nastavak uspona prema vrhu Skoliu. Kada se penjete od planinarskog doma prema vrhu, ispred vas će dominirati vrh Mytikas, desno od njega iz vašeg pravca je Stefani, a lijevo vrh Skala, koji još uvijek ne vidite. Skolio, kao i Agios Antonios također još niste u mogućnosti vidjeti. Ono što vidite je istaknuti i u visinu postavljeni poluluk, s vrhom Mytikas, koji bukvalno znači “nos”.

Nakon otprilike 2 sata, na jednom prijevoju sa lijeve strane  ukazat će vam se Agios Antonios (Sveti Antonije, nazvan po jednom kršćanskom isposniku koji je ovdje živio). Možete vidjeti i dio krova meteorološke stanice koja je smještena na njemu. Za samo nekih 15-ak minuta hoda sa vaše desne strane, u pravcu staze, na vidiku će vam se ukazati Skala i u daljini Skolio.

Ulazeći u ovaj prijevoj, s vidika gubite vrh Mytikas. Na Agios Antonios je danas meteorološka stanica, ali su 1961. pri njenoj gradnji otkriveni ostaci statua, postolja kipova, novčići, djelići keramike, pepelišta od žrtvene vatre, kosti žrtvovanih životinja i mramorne ploče, sa upisanim zazivima bogu Zeusu. Svetište datira od 200 pr. Kr – 400 posl. Kr., no možda je i starije. Ovaj vrh je u centralnom dijelu cijelog Olimpa i gleda na najviši vrh Mytikas, koji mu je nedaleko, nekih 1 sat hoda.

Slika 22., 23., 24. i 25. Uspon od planinarskog doma (2.100 mnv) do Skale (2.866 mnv). Na slikama 22. i 23. u pozadini se vide vrhovi Skale i Skolia.

Ovdje smo mogli u daljini vidjeti i divokoze, i to u velikom broju. Sve se moglo vidjeti s naše lijeve strane, a prava senzacija uslijedila je kad smo ih ugledali i sa desne strane, na uzvisini iznad nas, koja nam je priječila pogled prema Mytikasu. Stajale su na samo nekih 30-ak metara od nas. Nisu nas se uopće bojale. Za nekih 45 minuta došli smo do Skale, odakle prema vrhu Mytikas započinje najopasniji dio puta. Lijevo od staze za Mytikas je staza za vrh Skolio, koja je bezopasna.

b) Uspon od skale do vrha Mytikasa

Uspon do Mytikasa, sa vrha Skale, nije sasvim lagan. Predstavlja nešto između planinarenja i alpinizma. Mislim da službeno ima oznaku nagiba vrijednosti 3. Preporučljivo je da ne idete na njega ako imate problem sa strahom od visine. U slučaju kiše ili magle, koje bi dodatno otežale uspon ili silazak zbog skliskih stijena, to već postaje prevelika avantura.

Postoje dijelovi gdje morate biti na sva svoja četiri pogona. Penjete se i spuštate istodobno, i rukama i nogama. Nekada je potrebno i spuštanje stražnjicom. Službeno, nisu vam potrebna dodatna pomagala niti osiguranja. Oprezno i polako, većina članova naše ekipe je došla do vrha i nazad. Bilo je i pomaganja užetom, ali ova staza mi nije izgledala “smrtna” osim jednog manjeg dijela od 5 metara, gdje se nalazila jedina sajla na stazi i gdje ispod staze kojom idete zjapi vertikalni pad.

Cjelokupna staza ide većinom poprijeko, terenom koji ima nagib od nekih 40 stupnjeva, sa pojedinim dijelovima gdje se taj nagib malo penje, no, ipak idete po stazi. Postoje dijelovi kada više ne idete poprijeko po nagibu na stazi, nego “uz” i “niz” padinu, tada više ne hodate po stazi već po kaskadno spojenim stijenama, što i jesu najzahtjevniji dijelovi.

Na jednom dijelu dužine 20-ak metara, gdje ćete ići “uz” i “niz” nagib terena je od 50-60 stupnjeva, ali će vam prirodne stepenice olakšavati kretanje. Imao sam osjećaj, u ovih sat vremena uspona i silaska od Skale do Mytikasa,  da kada bismo se i okliznuli, zapeli i pali, vjerojatno bismo se samo dobro “istumbali” zbog nagiba tla. Možda jedan ili dva okretaja, bolno proklizavanje, možda i lom, ali zasigurno ne bi došlo do nekontroliranog kotrljanja zbog kojeg bi pad bio fatalan. Jedini dio opreme koji nije nužan, ali bih ga preporučio, je kaciga. Povratak od Mytikasa do Skale je jednako zahtjevan kao i u obrnutom smjeru.

„Olimp nikada ne potresaju vjetrovi, ne udara kiša ili ga pokriva snijeg; eter bez oblaka širi se oko njega, dok svijetla aura ga okružuje.”

(Od. 6.43–45)

Ovo je jedno mitsko viđenje, koje je napisao Homer u svojoj Odiseji, o idealnom atmosferskom vremenu Olimpa, poglavito njegovog vrha, kao mjesta stanovanja bogova. Na Olimpu su oni imali svoje odaje sa detaljno opisanim prostorijama. Oblaci su stanovali ispod njegova vrha, sa svim atmosferalijama koje dolaze ispod nivoa oblaka, a namijenjenih nama smrtnicima. Sam vrh je bio fizički iznad, u nebeskim sferama, pošteđen bilo kakvog nevremena. Mitološko uvjerenje je prednjačilo pred očevidnošću.

Nas su od samoga jutra pratili oblaci i izmaglica, ali ne negdje odozgo, već su išli za nama iz nizine, i kako je tekao uspon, tako su nas i sustizali. Upravo kada smo bili na samom vrhu, sve je uokolo ispod nas zbog oblaka izgledalo sivo-bijelo. To nije djelovalo ohrabrujuće, jer je ove oblake pratilo grmljavinsko nevrijeme.

Ipak, osim par “valova” oblaka, koji su nas zapljusnuli, nisu prekrili sami vrh, pa je na trenutak ovaj antički opis Olimpa, o vrhu iznad oblaka, baš bio prigodan situaciji. Prigodna je bila i psihička sila boga Phobosa (strah) u nama, jer nitko od nas nije ponio kabanicu, tako da nismo htjeli ni pomisliti što bi bilo kad bi se pokvasila staza koja vodi natrag do Skale.

Slike 25.- 39. Završni uspon od Skale (2.866 mnv) do vrha Mytikas (2.918 mnv).

Kada se vratite do Skale, imate mogućnost osvojiti i susjedni Skolio koji je samo 8 metara manji od Mytikasa. Put je u potpunosti bezopasan. Nećete izgubiti energiju ako se usudite, ali savjetujem da dobro izračunate raspoloživo vrijeme, jer je potrebno da “u cugu” siđete do samog parkirališta, nekih 10-ak kilometara daleko i 1.800 m ispod.

Nekolicina nas koji smo se premišljali da se zaputimo do Skolia, ostalo je razuvjereno nadolazećim oblacima i tutnjavom grmljavine. Bilo nam je samo do toga da se makar “dohvatimo” doma ako krene padati kiša. Sišli smo za nekih 6-7 sati uz veliku pauzu kod doma. Silazak od doma prema dolje je brz, jer su na ovom dijelu staze umjetne zemljane stepenice većim dijelom, tako da smo silazili polutrkom, bez da smo proklizavali na stražnjicu (iako je meni to par puta uspjelo).

I danas ostaje misterija da li su se stari Grci ikada popeli Olimp, odnosno na njegov najviši vrh Mytikas. Plutarh i Augustin govorili su o hodočašćima na Olimp. U antička vremena to je i bilo moguće, što dokazuju mjesta Agios Antonios i Profitis Elias (Sveti Antonije i Prorok Ilija), no vrlo je vjerojatno da to i nisu učinili zbog samog tabua vezanog Mytikas koji se smatrao prebivalištem boga Zeusa, svetim mjestom koje iz religijskog poštovanja nikad nije “ispenjano”.

Uvriježeno je mišljenje da je početak planinarenja vezan za uspone na planine zbog lova. Naravno da tu ima i nešto istine, jer na planinama žive divokoze, ali nije isključeno i da su prvi masovni usponi započeli iz čisto religijskih pobuda. Planine su se u antičkim vremenima smatrale svetima, a njihovi vrhovi predstavljali su prirodne oltare nebeskim božanstvima. Arheološki tragovi dokazali su da su stari Grci imali kultove vrhova u čast različitim bogovima, i to na planinama Juktas, Zagara, Ida, Lykaion i naravno – na Olimpu.

Antički pisci, Plutarh i Augustin, pisali su o godišnjim hodočašćima vjernika na Olimp, spominjući i anegdote koje ukazuju da se radi o mjestu bez padalina i vjetra.Na vrhu Skolio pronađene su crvene cigle, koje ukazuju na neku staru građevinu nejasne funkcije. Ako bismo pretpostavili da je tu također moglo biti neko značajno mjesto (možda samo i žrtvenik), zajedno sa osvjedočenim kultnim mjestima na Proroku Iliji i Svetom Antoniju, ima li bismo tri svetišta koja bi činila trokut koji okružuje najviši vrh Olimpa.

Na južnom dijelu Olimpa, na jednom od vrhova na 1.000 mnv, postojao je i hram bogu Apolonu kod mjesta Pythia, po kojemu je i nazvan Apolon Pitijski. Odavde je navodno Ksenagora izračunao visinu Olimpa koristeći samo teleskop i jednostavnu geometriju. Izračunao je da je visok 2.577 metara što je 341 metar manje od stvarne visine.

  1. dan u Grčkoj – Nevjerojatna Meteora

U jutarnjim satima krenuli smo iz Paralije nazad kući, ali uz jedan putni diskurs kod kršćanskih manastira na liticama, čuda UNESCO-ove svjetske baštine, Meteora (lebdeće stijene ili stijene obješene o nebo). Meteora je skupina manastira/samostana koji se nalaze u susjednoj pokrajini Tesaliji.

Ako mene pitate, Olimp je lijep, a ako dok se penjete na umu imate i sve mitološke priče vezane za njega, onda može imati i religijske čari. No, Meteora je nešto za što vas nitko ne može dovoljno pripremiti, kako na vizualni doživljaj, tako i na duhovno ozračje koje šire. Koliko god smo ekipa i ja bili “istrošeni” i neispavani od prethodnih dana (i mamurni od prethodne noći), Meteora i njeni samostani su nas svojom veličanstvenošću dobro prodrmali iz polusna. Već na samom prilasku, svojim izgledom vam nalažu da ušutite. Meteoru čine zapravo oko 500 metara visoke vapnenačke stijene, a neke od njih su doslovno – stubovi.

Na njihovim vrhovima nalaze se manastiri (samostani) podignuti u srednjem vijeku. Sad ih je 6, a nekada ih je bilo 24. Po mom mišljenju, Meteora je raj i za duhovnost i za alpiniste. Vodič, naš dragi profesor, po našem prilasku Meteori, odjednom je prestao biti znanstveno objektivan u svojim detaljnim kazivanjima, te je počeo spominjati Boga, ovaj put kršćanskog, spajajući ovaj nadrealni prirodni ambijent, sa istim takvim duhovnim. Cijela atmosfera bila je sasvim nadrealna. Upravo na ovom prekrasnom mjestu, kršćanski isposnici vježbali su kontemplaciju biblijskih tajni. Pored samostana, tu je i veliki broj pećina na visinama, na samim stijenama, koje su im služile i kao pokajničke odaje.

Teško je i pomisliti kako je za pojedine samostane bilo uznijeti svu potrebnu građu. Čekrk kojim su se izvlačili redovnici i njihova oprema do samostana Veliki Meteoron bili su u upotrebi do 1950. godine i trebalo je čak pola sata da prevali put od podnožja stijene do vrha gdje se nalazio samostan. Od preostalih 5 samostana, mi smo posjetili onaj najveći, spomenuti samostan Veliki Meteoron koji je izgrađen sredinom 14. stoljeća. Do njega sada vodi most i dosta stepenica.

Članovi ekipe su u jednom trenutku počeli otpuhivati, jer su svi do jednoga dobili upalu mišića nogu od jučerašnjeg uspona i silaska sa Olimpa. U samostanu Veliki Meteoron nalazi se i muzej i crkva, kao i dosta vidikovaca. To je zaista veliki kompleks,  tako da ne znate koji dio da najprije pogledate. Neke od rukotvorina koje se nalaze u dvokatnom muzeju su zapanjujuće. Oltarski križ Đakona Danijela iz 17. stoljeća sadrži 3D minijature prikaza iz Evanđelja u drvetu. Minijature se nalaze se u samom tijelu ovog oltarskog križa, jedna iznad druge i siguran sam da ih niti jedna današnja CNC mašina ne bi bolje uradila. Tu su još i stari rukopisi, odežde crkvenih predstavnika, oltarski pribor, dokumenti, freske i sl.

Tamošnji, vrlo nabrijani zaštitar bio je toliko revnosan u svom poslu nedopuštanja slikanja, da je putem sigurnosnih kamera doslovno brojao bliceve fotoaparata, pa trčao do “fotografa” galameći i zahtijevajući da se na licu mjesta izbriše toliko-i-toliko zadnjih fotografija koliko je on vidio bliceva. Naginjao se nad mobitele zatečenih posjetitelja, kako ne bi ostala ni jedna previđena fotografija. Doduše, na samom ulazu istaknut je znak da fotografiranje nije dopušteno. Ovo mi je pokvarilo ćeif, jer neke stvari odavde se jednostavno ne mogu prepričati, a posebno onaj oltarski križ s početka priče.

Crkva u kompleksu je posvećena Isusovom preobraženju i cijela je ispunjena freskama. Većinom su to prikazi progona kršćana u vrijeme Rimskog carstva. Ali, avaj, ni ovdje nije dopušteno slikanje. Bile su tu i dvije lubanje i vilica, relikvije kršćanskih mučenika. Tu su i stolice crkvenih poglavara sa predivnim gravurama. Ova crkva ima ogromni pozlaćeni prsten koji okačen lancima visi sa stropa. Upravo time se i rangira dostojanstvo crkve, što ovu crkvu svrstava među najviše. Na njegovim krajevima vise nojeva jaja, čija je funkcija da odvlače paučinu. Vrijeme nam je brzo iscurilo, a još je bilo toga za vidjeti. Za Meteoru definitivno treba odvojiti par dana.

Slika 40. Vapnenačke stijene, Meteora.

Slika 41. Manastir Sv. Varlama
Slika 42. Manastir Sv. Nikole Arnapausasa
Slika 43. (https://hr.wikipedia.org) Manastir Sv. Nikole Arnapausasa
Slika 44. Manastir Sv. Stjepana
Slika br. 45 – samostan Veliki Meteori
Slika br. 46 – zajednička slika na vidikovac terasi sa koji vodi most do samostana Veliki Meteori
Slika br. 47 – Crkva preobraženja Isusova u kompleksu samostana Veliki Meteori

Za većinu nas, uspon na Olimp predstavljao je pravi planinarski doživljaj, posebno jer većina nas do sada nije imala bliski susret s jednom ovakvom planinom. No, nije samo Olimp obilježio naše putovanje u Grčku, Meteora je savršeno zaokružila i dala pravu završnicu ovoj našoj  avanturi.

Odabir fotografija i tekst: Mišo Kajiš