Organizacija vikend ture na Mosor ove godine bila je sasvim slučajna, a većina naših članova nije nikad ni bila na ovoj planini. Dogovor je pao na 26. i 27. listopada, nekako u knap s vremenom, jer iza idu kraći dani, a i vremenske prilike se kvare.
Polazak iz Novog Travnika u jutarnjim satima prema Dalmaciji preko Aržana put Poljičke republike i evo nas u Žrnovnici kod Velibora. Priča po priča i na kraju mu velim: „Pa ti k’o da si Bosanac“?, a on će na to da je njegov otac porijeklom iz Travnika i da je došao sedamdesetih godina poslom u Split i tu ostao.
Već oko podne smo bili na parkingu u Gornjem Sitnom odakle se pruža pogled na Split i okolicu. Krećemo u smjeru sjeverozapada i već pod nogom usponita kamenita staza, nekad služila lokalnom stanovništvu kao ekonomski put. Na grebenu iznad, jedan dio nas se odvaja prema kapeli sv. Kuzma i Damjana. Kamena je to crkvica smještena na 700-tinjak metara iznad mora na mosorskoj kosi iznad Sitna koja zatvara dragu Zagrađe. Ta starohrvatska kapela prema procjenama stručnjaka je najstarija crkva u Sitnu i potječe iz 9. stoljeća.
Spuštamo se prema Zagrađu i presijecamo stazu nakon 300-tinjak metara koja vodi iz pravca Žrnovnice prema planinarskom domu Umberto Girometta. Odatle staza vodi blago usponito u lijevo. Pola sata kasnije stižemo do napuštenog ljetnog stočarskog naselje Luč dolac. Ostaci su to nekoliko kamenih kuća koje su u svoje vrijeme služile kao gospodarski objekti i omogućavale opstanak življa na škrtoj kamenoj zemlji.
Staza kroz slabu mosorsku šumu dalje vodi prema nekadašnjoj šumarskoj, a danas planinarskoj kući Lugarnica do koje dolazimo nakon dva sata laganog hoda. Nestvaran pogled se pruža prema Splitu, Kaštelima, a preko mora dominira Brač i Šolta. Smještamo se u kući, prilagođavamo novim uvjetima. Sve je na svom mjestu, potpuno i uredno za ovu vrstu objekta. Soba za spavanje za dvadesetak osoba desno od hodnika, s lijeve strane dnevni boravak, ravno kuhinja i blagovaona i preko puta ostava. Zaseban objekt vani je ognjište i prostor za boravak na svježem zraku.
Vedro nebo i pogled na Splitska svjetla utoplili su prohladnu noć na obroncima Mosora, a povela se i priča ispunjena radošću trenutka kako to i biva kad na okupu je finog svijeta.
Nakon prospavane noći ujutro ne žurimo, lagano s dozom uživanja u prostoru i vremenu, pakiramo stvari, pospremamo iza sebe. Nekolicina nas ima plan izići na greben prema Ljubljanu i dalje. Igor se žali da ga noga i dalje boli i da neće s nama. Jučer je na parkingu već povrijedio gležanj i ne znajući težinu problema nastavio dalje.
Ostavljamo Lugarnicu i nakon par stotina metara nastavljamo u lijevo. Kamenita podloga, što bi rekli s kamena na kamen, ali uhodana staza. Na vrh Ljubljan dolazimo negdje iza deset sati. Pogled puca na Dugopolje, otvara se prostor prema Sinju, Trilju, a preko puta dominira Dinara, Kamešnica.
Nastavljamo prema Vickovom stupu i Ljubirni, a kad smo već tu, otrčali smo i do Velikog Kabla, najvišeg vrha Mosora koji je na 1.339 m iznad mora. Otvoren prostor, mirisi primorskog bilja, lagana bura, izbrazdan kamen i hod po žiletu upućuje spoznajno na stvarni život. Razmeđe je to dvaju klima ili svjetova ili spoj istoga, svejedno. Punim plućima upijamo svježi dalmatinski zrak.
Na Velikom Kablu upoznajemo mladog Splićanina koji studira u Nizozemskoj, Sandro se zove. Veli da nakon napornog mentalnog tereta mu ovo dođe k’o melem za dušu. Družili smo se u povratku do Gornjeg Sitna. Dolaskom u planinarski dom Umberto Girometta susrećemo se s ostatkom naše ekipe koja je popriječila od Lugarnice do ispod Ljućene glavice. Tu ručamo, pravimo mali predah i do auta nam ostaje još nekih pola sata.
Na koncu, sabiremo utiske, planiramo nove ture, smijemo se, dal’ od svježeg zraka, upijenih boja, sunčevog sjaja, uglavnom baterije napunjene. Igor je nekako došepao do auta, ali su mu sutradan dijagnosticirali lom neke od kosti u stopalu. Slijedi mu gips narednih mjesec, a možda i više. Svraćamo do Žrnovnice, vraćamo ključ, razdužujemo se i nastavljamo prema Splitu, Dugopolju i dalje.
Ponoviti, i to što skorije. 🙂