Zavižan – Alan (Premužićeva staza)
Petak 12.5.2023. godine, počeo je kao proljetni dan u kojem svi putevi naših planinara iz središnje Bosne vode prema Uskoplju – G. Vakufu, gradu smještenom u gornjem toku rijeke Vrbasa, okruženog planinama Vranicom i Radušom. Razlog tog pokreta je adrenalinska ideja, za ispunjen svibanjski vikend od dobro poznatih prijatelja iz UP Raduša, vodiča dobrog srca i vedrog duha Vesne Šehovac i Stipana Žuljevića, spremnih uvijek za planinarsku akciju. Ovaj put da ispune želju koja dugo tinja u srcima planinara iz devet društava s područja Središnje Bosne, da vidimo tu svijetlu planinu, mitsku planinu, kako kažu pjesnici „Oj ti vilo, vilo Velebita ti si našeg roda diko“, taj dragulj u hrvatskom Dinarskom gorju.
Dan i nije bio stvoren za odlazak u još jednu avanturu, jer je cijeli tjedan padala kiša i najave za vikend nisu obećavale dobru vremensku prognozu, ali približavajući se skupini planinara na kolodvoru koja čeka polazak, već pri izlasku iz automobila čujemo salvu smijeha, učesnika pohoda koji pričaju dobre viceve i prepričavaju neobične zgode s pohoda. Zato brzo svi zaboravljamo kišu koja je padala cijelim putem do uspona na Zavižanu. Ulazak u područje parka je bilo posebno uzbuđenje, jer s autobusom putujemo noću, pa iza svakog zavoja, na cesti susrećemo razne životinje stanovnike mitske planine.
Oko 21,40 stižemo na planinarski dom Zavižan, gdje se nakon iznimne dobrodošlice, raspoređujemo po sobama i dobivamo krevete, zadovoljni što smo eto tu baš na mjestu o kome su mnogi sanjali, maštali, u glavi vidjeli ured meteorologa Vakule i tako ushićeno, brzo prešli na pjesmu i ples s mladim Španjolcima, koji brzo nakon dva gutljaja zavolješe našu rakiju.
Kasno se otišlo u sobe, al’ naviknuti na planinarski ritam brzo smo zaspali. Ujutro na vrijeme smo ipak ustali za polazak na tu poznatu, nama do sada nedostižnu Premužićevu stazu. Napokon, a toliko smo o njoj čuli, čitali i sad idemo da vidimo. Planinarimo kroz remek djelo ljudskog graditeljstva, koji se proteže vršnim dijelom sjevernog i srednjeg Velebita.
Da li planinarska sreća ili zaslugom Grčkog mitskog boga Helija, izvornog boga sunca, dan je pred polazak osvanuo suncem okupan, za razliku od noći u kojoj je grmjelo, sijevalo i kiša padala kao u danu potopa, a mi skriveni u Noinoj Arci (doma na Zavižanu), molili da to sve prođe do jutra.
Premužićeva staza od Zavižana do Alana prolazi kroz divlji, nedostupni, šumoviti velebitski krš, bijelih stijena izbrazdanih pod utjecajem vode, leda, vjetra i snijega.
Na putu do Alana dužu pauzu pravimo kod Rossijevog skloništa, gdje smo ručali i povratili tekućinu raznim napitcima, raspoloženje je popravljeno, glasni smijeh se odbijao od vrhova u čijem smo podnožju uživali, pogledi daleko bačeni, a mnoge slike pale za uspomenu. Laganim hodom prateći stazu, put nastavljamo uz isti krševiti krajolik s velikim područjem pokrivenim šumama. Na kraju, malo slatkog umora, al’ oči i srce puni, jer smo to uspješno svi savladali.
Hodanje Premužićevom stazom za mnoge od nas se činio kao san, jer ono što ju okružuje toliko je neopisivo lijepo, toliko nepristupačno, često surovo, da nije bilo njenih graditelja, vizionara bilo bi teško ili nemoguće. Privilegija je kroz tu veličanstvenu, od prirode stvorenu kreaciju proći i recept je to da uživaš život punim plućima.
Prema poučnim pločama, ista je građena od srca, vizijom za budućnost projektirana od strane inženjera šumarstva Ante Premužića, a sama izgradnja je trajala od 1930. do 1933. godine. Inače krš kojim je bogato područje oko staze, poseban je tip reljefa nastao uslijed kemijskog otapanja karbonatnih stijena (vapnenca i dolomita) pod utjecajem kiše i vode uopće u svim stanjima, a tim djelovanjem na površini se oblikuju razni krški oblici.
Sama staza ima prosječan nagib koji omogućuje da se svi naši planinari raznih dobnih skupina od 45 do 75 godina, uz povremene odmore, razgovor, smijeh uspješno, nakon 6 sati hodanja s pauzama, stignemo do današnjeg cilja, a to je planinarski dom na Alanu. Tu nas čekao autobus, da nas preveze do slijedećeg odredišta pl. doma Miroslav Hirtz u Jablancu. Tri naša odvažna planinara nastavljaju isti put pješice hodati cca još 3 sata do doma, savladavajući visinsku razliku od 1.000 mnv, što je podvig za pohvaliti.
U kasno poslijepodne stižemo na odredište za noćenje u pl. dom Miroslav Hirtz, a koji se nalazi na osamljenom mjestu na istaknutoj stijeni iznad bivše trajektne luke u podvelebitskom mjestu Jablanac. Položaj doma, s kojeg puca pogled na pučinu, otoke i mjesto Jablanac, odmah u nama pobudi raspoloženje, ushit sreće i brzo zaboravismo današnji umor u nogama. Uz asistenciju domaćina odmah nakon večere uslijedila je zabava, pjesma i ples. Mnogi neotkriveni talenti isplivaše na tu malu scenu na stijeni tik iznad mora.
Ujutro ustajemo lagano jer po programu imamo obići samo uvalu Zavratnicu, ali se brzo razočaravamo, jer kiša i oblaci se nadvili nad naše bajkovito mjesto konačenja, te kao i svi utjehu tražimo u kavi, čaju i doručku. Da li zbog naše molitve i žala sto nećemo uspjeti vidjeti i to čudo prirode, da li zbog utjecaja Posjedona mitskog grčkog boga mora, kiša prestade dolaziti s mora i vrijeme posta odlično da obiđemo i uvalu Zavratnicu.
Po svome postanku uvala Zavratnica je potopljena bujična dolina s kanjonskim liticama, dužina zaljeva iznosi 900 metara. Modrim nijansama mora u uvali se suprotstavljaju sive nijanse velebitskog kamena, borovi i ostala drveća, kaktusi, agave koje prkose kamenu s morskom čistom vodom. Ostali smo očarani, i na koncu odosmo iz uvale presretni da smo uspjeli i to obići, iako vrijeme nije obećavalo.
Na putu kući u povratku kroz Dalmaciju autobus jedva mili, jer kiša je padala kao da je potop, ali planinari s ove avanture presretni, jer smo unatoč lošem vremenu za svaku planiranu aktivnost imali „ vremenski procjep“, tako da smo sve planirano i obišli, vidjeli, ostali zatečeni ljepotama krajobraza.
Pjesma, smijeh u toplom ambijentu, poetska natjecanja, pričanja dosjetki i viceva, na ovoj odiseji otkrila je mnoge osobe sa skrivenim talentima, a jakim plućima. Vikend na Velebitu kako kaže i naslov, bi svima nama avantura za dugo sjećanje, posebno zbog vremena koje nikako nije obećavalo, al’ eto smilovalo se dok smo hodali i obilazili planirane aktivnosti, jer sreća prati hrabre.
Posebne zahvale za naprijed spomenute vodiče bez koji sve ovo ne bi tako lagano teklo, a doživljeno nas je u potpunosti ispunilo, i više od očekivanog.