Tura na Gornji kraj, ove godine četvrta po redu, protegla se na cijeli dan. Uglavnom, većina nas nikad nije bila na tim krajevima i bez obzira na dužinu dionice, kad interesantnim se čini svaki kutak krajolika, lakše nekako bude čak i kad je teško.
Pošli smo iz Novkovića u dogovoreno vrijeme, putem uz potok. Sljedećih sat vremena staza ide uz brdo, da bi se poravnala nekako cijelom dužinom do Kaštel grada. Šumskom trasom nizbrdo nastavljamo u smjeru Kalina. Nailazimo na dobar makadamski put. Tu smo na granici novotravničke i bugojanske općine.
Odvajamo se u desno prema Kasalima. Nekada se tu živjelo, a sada tek par kuća se obnavlja rukama čestitih domaćina. Čak se pravi jedna nova. Nekolicina nas se odvaja pozdraviti ukućane, ima tu kumova, rođaka.
Lijevo dolje, kažu da su Harambašići. Selo u kojem je nekad živjelo stotinjak ljudi, a danas ga preuzima vegetacija.
Nastavljamo grebenom iznad Kasala preko lovačke kuće kroz put omeđen paprati i brezovom šumom. Lijevo od nas ostaje Kalin, a desno nailazimo na Medine. Iako na karti gps očitava lokaciju, ne vidimo ni jedne kuće. Puste livade i zarasli voćnjaci. Još po koja jabuka divljaka se bori za svoje mjesto pod suncem. Nailazimo na put uz koji je poredano nekoliko devastiranih kuća i odvajamo udesno prema sjeveru.
Nakon jednog kilometra dolazimo do Grgića, skrivenog sela od očiju javnosti. Dolazimo do lovačke kuće koja je napravljena na temeljima stare štale. Naš vodič Mišo nas je ugostio domaćinski, te nakon zaslužene pauze nastavljamo uz Skakavački potok putem prema nazad. Isto tako kao što je sudbina namijenila i ostalim naseljima tog područja nigdje ni duše. Tek jedna uređena kuća kojoj vlasnici ne daju da je uzme zub vremena, i oni su tu. Pozdravljamo se, razmjenjujemo par rečenica, kratko se zadržavamo i nastavljamo dalje prema Karamliji, travnatom zaravni nadomak Kamenjaša. Odvajamo se putem desno prema Laništu i u kasno popodne, nakon osam i pol sati dolazimo do Lovačke kuće na Mravinjcu. Tu su nas dočekali s ručkom, kavom, toplim razgovorom.
Dok je sjena s Kamenjaša prekrivala obronke Gornjeg kraja, ugrijana zemlja vraćala je toplinu sunca upijenu jutarnjim satima, kao što to inače i biva u prirodnim ciklusima. Svjetlo sunca nad Lašvanskom dolinom grijalo je još jače, kao da jesen neće još tko zna kad, a samo što nije.
Zahvaljujemo našim dragim kolegama iz HPD “Stožer 1935”, HPD “Vitez” na učešću na turi, Mići, Anti, Stipi na vodstvu, a posebno Miši koji je potegao iz Bugojna da bi nas proveo kroz ovaj mistični krajolik. Tek djelić skrivene ljepote vidjesmo danas, a na nama ostaje ponovno doći i probati oteti od zaborava još koji kamen.
