Putopis s Ararata

Donosimo vam putopisnu reportažu s uspona na Ararat koji je realiziran od 31.07. do 07.08.2021. godine.

Stajali smo ispred ogromnog osvijetljenog panoa na aerodromu u Istanbulu, na kojem je bilo prikazano Gobekli Tepe, najstarije arheološki otkopano svetilište, koje datira još od 10 stoljeća prije Krista. Animacija je prikazivala ljude neolitika kako grade ovo svetište, ali i popratne aktivnosti koje prate ovaj nevjerojatni građevinski pothvat. Pano je najavljivao da nas na udaljenosti od cca 1300 kilometara prema istoku čeka cijela jedna oblast najstarijeg ljudskog djelovanja – istočna Anadolija, a u njoj i naš cilj – veličanstveni Ararat, sveta planina, za koju se govori da je bila mjesto zaustavljanja Noine Arke. Ararat se i pored toga veže uz nebrojene mitove i legende.

Planina Ararat s 5.137 m nadmorske visine, najviši je vrh Turske, na krajnjem je istoku  udaljen 16 km od Irana, a 32 km od Armenije. Njegov parnjak je, tek neznatno udaljen, Mali Ararat s visinom od 3.896 m.

Prikaz gradnje Gobekli Tepe-a na aerodromu u Istabulu
Veliki i Mali Ararat

Put se sastojao od vožnje avionom na relaciji Sarajevo-Istanbul, presjedanja na drugu avionsku relaciju Istanbul-Igdir, te vožnje autobusom od Igdira do Dogubayazita, grada podno Ararata.

Cijela ekipa koja je iz Bosne i Hercegovine krenula za Ararat, bila je sastavljena od sedam planinarskih društava, sa ukupno 40 ljudi, a sve u organizaciji planinarske udruge Abonos iz Banje Luke.

Našu ekipu činilo je 6 članova: Ana Eldić, Dragan Mamuša, Dragan Piliškić, Nenad Rajić, Ivo Bavrka-Iveško i ja (Miroslav Kajiš). Zanimljivo je da je Iveško bio taj koji nas je sve animirao samim time što se prvi prijavio, a mi ostali jednostavno smo se „nadoštiklali“. Naime, usponom na Ararat, Iveško je namjeravao proslaviti 20 godina od svog uspona na Mont Blanc.

Nas četrdeset na sarajevskom aerodromu, pred sami polazak

Prema našoj zadnjoj destinaciji – gradu Dogubayazitu, vozili smo se  kombijem prepunim kičastih orijentalnih ukrasa, uz muziku koja nije daleko od našeg turbo folka. Druga ekipa išla je suvremenijim autobusom. Za cijelo vrijeme vožnje, pozornost nam je privlačilo čudno kamenje koje je bilo posvuda oko nas. Ovo kamenje bilo je vulkanskog podrijetla, te je izgledalo kao da je upravo izvađeno iz pećnice.  Do kuda god je pogled dosezao, moglo se vidjeti samo kamenje, prašina i sivilo. Dogubayazit, grad na 1600 mnv, nastanjen većinom kurdskom etničkom populacijom, nekada je bio posebno važno trgovinskog čvorište, a sada se činilo kao da tek “životari”.

Prizori koje smo vidjeli bili su u  totalnom kontrastu – velike moderne zgrade okružene trošnim kućarcima; moderna cesta sa zapuštenim prilazima; luksuzna auta i konjske zaprege na istoj cesti. Siromaštvo i luksuz sudarali su se gdje god da smo pogledali.

Također, cijelu ovu oblast pratila je neka čudna atmosfera zbog prisutnosti vojske. Nitko od nas se ni na trenutak nije osjećao nesigurnim, ali uniforme, duge cijevi, oklopna vozila, bodljikave žice, betonski zaustavni blokovi i kontrolne točke sa instaliranim strojnicama prizori su po kojima vam je jasno da ulazite u polu-militariziranu zonu.

S druge strane, ulice su bile vrlo žive, a na njima su dominirale improvizirane terase kafića za ispijanje čaja, a činilo ih je tek par plastičnih klupica i stolića, te mobilnih pećnica na kojima se kuhao čaj. Svi su, gotovo bez iznimke, pili čaj, i to poprilično jak, s velikom koncentracijom teina.

Hotel  u kojem smo odsjeli zvao se “Ertur”. Osoblje u hotelu bilo je jako ljubazno, smještaj vrlo dobar, no voda iz česme nije bila za piće, tako da su nam preporučivali isključivo onu flaširanu, ili naravno – čaj. Usput, nacionalna kuhinja zaista je odlična, a u njoj dominiraju riža, kuhano meso, zrnasta hrana, sirevi, lubenice i dinje.

Kada smo se prvoga dana probudili u hotelu, na sam dan polaska, na obzoru smo, zahvaljujući lijepom vremenu, prvi put jasno ugledali svu impozantnost Ararata. Doslovno je dominirao horizontom. Bili smo impresionirani, u pravom smislu te riječi.

Na prvi dan uspona, krenuli smo prema Araratu sa par poprilično “egzotičnih” kombija. Prolazili smo kroz sela u kojima je većina kuća i ograda bila sačinjena od kamenja, kojeg je inače bilo na sve strane. Naše prve planinarske korake napravili smo oko 9 sati ujutro, s nadmorske visine od 1900 metara.

Glavni vodič po imenu Burhan, predvodio nas je zajedno sa svojim nećacima. Bilo ih je oko deset. Bili su kurdske etničke pripadnosti i za njih je ovo bio dodatni obiteljski posao. Inače posjeduju više vlastitih konja koji nose šatore u kojima ćemo mi planinari spavati; kao i sve naše teretne torbe, vodu, hranu, prostirke za spavanje, apsolutno sve. Jako su dobro organizirani. Jedan od njegovih nećaka mi je rekao da mu je ovo već osmi uspon na vrh ovog ljeta.

Cilj za prvi dan bio je doći do prvog baznog kampa na 3300 mnv. Bio je to Burhanov kamp, jedan od nekoliko drugih kampova koje smo vidjeli u daljini, ali na istoj nadmorskoj visini.

Prolazili smo travnatim površinama tako da nije bilo problematično doći do prvog baznog kampa, gdje smo trebali i prenoćiti, ali smo na Nenadov prijedlog produžili za još dodatnih 300 metara visine, radi bolje aklimatizacije i lakšeg sna.

Ovdje se već pri značajnijem fizičkom naporu mogao dobro osjetiti utjecaj visine na organizam. Svaki impulzivniji pokret pratilo je jako lupanje srca.

Hrane u kampu bilo je napretek. Na stolu je uvijek bilo nešto posluženo, a  prostor za objedovanje bio je u dva velika šatora nalik na jurte. Baš kao i u hotelu, na trpezi je opet dominirala riža, kuhano meso, sirevi, lubenica, te raznorazne slatke grickalice. Jedina razlika je bila što se ovdje u prvom planu našla juha od kojekakvih grahorica, odličan izvor elektrolita, ali i vrlo ukusna, kao i opet neizostavni – čaj.

U šatore smo se smjestili po dvoje, prostora je bilo sasvim dovoljno. Svi smo dobili po spužvastu prostirku debljine 10 cm, tako da nam je, onako u vrećama, bilo vrlo ugodno spavati na njima. Čak su se potrudili i crijevima dovući vodu sa glečera 1000 metara iznad, kako bismo imali vodu za higijenu. Od pitke vode, imali smo pri ruci pakete flaširane.

Na ovoj “stanici” imali smo osjećaj kao da smo na teferiću, a ne na nekom ozbiljnom usponu. Ipak, ovo je mjesto imalo fantastičan pogled. Kada je pala noć, svjedočili smo predivnom prizoru. Nebo je bilo prepuno zvijezda koje su se činile tako blizu, izgledalo je čudesno. Ovo je bio jedan od onih trenutaka za planinara, kada planinu prestane promatrati “očima sportaša”, te počinje uočavati njenu drugu, mističnu stranu.

Nije ni čudno što niti jedna druga planina nema takav mistični značaj kao Ararat, iako je mnogo tzv.  svetih planina u svijetu. Priča o Noinoj arci do nas nije samo došla preko Biblije i Kur’ana, nego se spominje i u lokalnim predajama. Inače, ova planina predstavlja mjesto u mitološkom imaginariju gdje je započelo drugo stvaranje svijeta sa preživjelima iz potopa.

Na drugi dan uspona radili smo na tome da nam se što bolje aklimatizira organizam. Početak ture bio je od prvog baznog kampa sa 3300 mnv do drugog na 4200 mnv. Na ovoj visini ostali smo oko dva sata, te smo se vratili natrag u prvi bazni kamp. Tijekom uspona sreli smo ekipe iz svih dijelova bivše Jugoslavije, tako da smo se osjećali kao negdje na Balkanu  (jedino Crnogoraca nije bilo).

Pratili smo Burhana, našeg vodiča, dok vodi kolonu. Gegali smo se kao pačići, lagano, bez intenzivnijih pokreta. Burhan vodi uspone na Ararat preko 20 godina i dobro zna što radi. Nije imao energičnih pokreta, ali nas je zadivila njegova organiziranost, kao i pripremljenost njegove ekipe na ovim visinama. Činilo se kao da visina na njihovu pokretljivost uopće nema nikakvog utjecaja. Promatrao sam njih nekoliko, koji su na velikoj visini i ovim strmim terenom od kamenja, gotovo trčali kao na plaži.

Oprema im je bila daleko slabija od naše, ali njima to nije predstavljalo problem. Većina ih je hodala u običnim patikama, a neki i u papučama. Jakne i hlače su im bile sasvim obične i svakodnevne, naočale također, a na glavama su nosili svoje tradicionalne marame. Neki od njih žive na 2400 mnv, tu su im i stada krava, a u blizini našeg kampa na 3300 mnv, nalazio se kameni tor za ovce. Njima, uglavnom stočarima, ovo je svakodnevnica. Dok sam ja, kao pušač, izbjegavao cigare na ovoj visini, oni su palili jednu na drugu. Dok smo se penjali, pored nas su prolazile kolone konja natovarenih prtljagom, a mala ždrijebad ukrala su svu našu pozornost.

Svi članovi naše ekipe jako dobro su podnijeli ovu turu, a dva sata pauze iskoristili smo za dodatnih 200 m više, radi još bolje aklimatizacije.

Na 4400 mnv stajala je spomen ploča jednom nestalom pakistanskom planinaru na vrhu Nanga Parbat u Pakistanu, koju je, njemu u čast, podignuo njegov kolega. Na ovoj visini sve je izgledalo nekako surovije. Dok je na prvom baznom kampu bilo trave za stoku, a okolina izgledala dosta dinamičnije i ugodnije, ovdje je preovladavalo sivilo i kamenje koje se protezalo unedogled. Sam teren bio je puno nezgodniji i strmiji. Magle je bilo posvuda, dolazila je i odlazila u periodičnim valovima.

Kada gledate Ararat s ove točke, jedna od emocija koja vas obuzme je i – tuga, koliko god to neshvatljivo bilo. Turci inače Ararat zovu Agri Dagi, što u prijevodu znači planina boli ili planina tuge. Na staroturskom to znači i uzvišeni, ali je zbog fonetske sličnosti pojmova, a izgleda i semantičke, naziv dobio slično značenje. U armenskom folkloru Ararat je poznat i kao Crna planina i Mračna zemlja, što odgovara njegovom izgledu.

S ovoga mjesta na 4400 mnv mnogo je bolje gledati u dolinu Dogubayazita ili na Mali Ararat koji je izgledao kao uspravni, pravilni stožac bez vrha, jer se završavao kraterom. Izgledao je poput piramide i na određeni način je “razbijao“ jednolični krajolik.

Lokalni folklor je velikom Araratu dao obličje orla, a Malom Araratu obličje zmije, i to nakon borbe u kojoj je zmija uzurpirala pravo orla na Veliki Ararat, te zbog toga biva prognana na Mali Ararat. Borba orla i zmije, orla kao oličenja nebeskih, a zmije podzemnih sila, mitologem svugdje prisutan u svijetu, je našao i ovdje pozornicu, a po nekima predstavlja unutarnju borbu u samom čovjeku. Kada smo se vratili u prvi bazni kamp, nekako mi je laknulo.

Na treći dan uspona cilj nam je bio doći do drugog baznog kampa, ali u njemu i prenoćiti, prije završnog uspona na vrh. To je značilo da trebamo spavati do ponoći na 4200 mnv, pa tko koliko uspije, jer je nastavak puta prema vrhu planiran u 1 sat iza ponoći. Ne znam da li je itko od nas uopće na kraju i spavao – svi smo se uglavnom nervozno prevrtali jer smo već tada osjećali nedostatak kisika u zraku.

Ustali smo u ponoć radi pripreme za završni uspon, a ekipa je već počela prijavljivati simptome utjecaja visine: glavobolje, kratkoću daha, malaksalost i slab apetit. Dok smo se spremali, iz tri su kurdska vodiča iz susjednog kampa prema nama doslovce vukli nekog nesretnog momka, koji nije bio u stanju ni hodati. Jedan od vodiča mu je doslovno rukama postavljao nogu ispred noge. Mladić je bio u šoku od visinske bolesti, masirali su mu leđa, a zatim su ga još jednom uzdignuli i spustili na nižu nadmorsku visinu. Za njega je uspon očito bio završen. Ovo nam nije bio nimalo ugodan, ni ohrabrujući prizor pred sam polazak.

Duga kolona koju je činilo nas 40 planinara, sa upaljenim čeonim maskama, išla je lagano kroz noć, predvođena glavnim vodičem. Ostali vodiči bili su ravnomjerno raspoređeni duž kolone. U daljini kroz mrak, vidjele su se čeone lampe ostalih ekipa iz susjednih kampova, jer je vrijeme polaska na završni uspon svima otprilike bio isti.

Postajalo je sve hladnije, ali smo se uspjeli zagrijati kretanjem. Nenad i Mašo su se angažirali oko jednog planinara tako što su mu nosili ruksak, jer mu je bivalo sve teže uslijed povećavanja visine. Iako su bili stalno pored njega, spremni na pomoć, ni to mu nije pomoglo, tako da je odustao na 4500 mnv. Uskoro je odustao i još jedan planinar, jer je osjetio pritisak visine koji mu je izazvao gušenje.

Napokon, gegajući se, uspjeli smo doći do područja prekrivenog snijegom, na 4900 mnv. Zora je bila već svanula, a temperatura je postala ugodnija. Sunce je izmigoljilo iz vrha Ararata i tada smo ugledali dotad najveću sjenu u životu – onu koju Ararat ostavlja na susjednu dolinu. Bila je u obliku pravilnog trokuta i prekrila je cijelu dolinu. Bila je zaista ogromna. Ovaj prizor u nama je izazvao nestvaran osjećaj. Nestalo je strmine, više nas ništa nije natkrivalo. Nestalo je svo sivilo, kamenje i prašina.

Bjelina vječno zaleđene snježne kape vrha koji je sada bio jako blizu, ispunila je vidik. Sve je bilo presvijetlo od refleksije sunca. Bio je to pravi prizor za pamćenje, nešto što nikada nećemo zaboraviti. Laknulo nam je kada smo vidjeli da ne moramo montirati dereze, jer nikome se nije dalo skidati rukavice. (To sam jednom uradio radi dotezanja gojzerica i jedva sam opet ugrijao ruke). Krenuli smo lagano preko snijega, vrh je bio sve bliži, a oni iskusniji visokogorci među nama glasno su nam govorili: Koračajte kao da vam je mrsko!

Išli smo i ravnijim dijelom, ali smo opet morali svako malo praviti stanke od par sekundi, pustiti da se smiri lupanje srca, otpuhati, doći do zraka i nastaviti. Ovdje se već jako osjetio nedostatak kisika u zraku. I ovdje negdje, na samo 50 metara od vrha, zbog utjecaja visine odustao je i treći planinar iz ekipe.

Nekad oko 6:30 sati napokon smo dosegnuli vrh.

Bilo je to veliko olakšanje. Do mene je došao jedan od pomoćnih vodiča kojeg sam na nižim visinama nudio cigarama (jer mu se svidio Marlboro), kako bi mi uzvratio, ponudio mi je njihov domaći duhanski brand na samom vrhu. Iz čiste kurtoazije, prihvatio sam. Nisu bile loše, ali ovdje jednostavno nije bilo kisika.

Na vrhu su se okupile ekipe iz različitih kampova, jer su svi manje-više krenuli na uspon u isto vrijeme iz donjih kampova. Bilo je tu raznih zastava i nacija, te su se svi tiskali i naguravali u redu za čekanje radi slikanja na vrhu.

Vrh je bio mala snježna kupola promjera 5 metara, do koje je sa jedne strane vodila blaga padina. Smiješno je bilo slušati kako na ovom prilazu između različitih ekipa dolazi do prepirki oko reda  za slikanje. Predstavnici ruske i turske ekipe počeli su se glasno svađati, dok su Slovaci gledali kako iskoristiti gužvu u svoju korst, a tako i mi za njima. Drugi su opet,  zlovoljno prigovarali kako bi se trebao osloboditi taj mali plato za njih, kad se netko duže zadrži slikajući se. Cijeli je ovaj prizor bio apsurdan. Od euforije do zlovoljnosti.

Pogled odavde je bio predivan, prostranstva Armenije, Irana i Turske  bila su vidljiva kao na dlanu. Armeni Ararat zovu Masis što na staroarmenskom znači „sveti“, a njegov duh zovu Kajs.

Kajs nam je izgleda, dopustio da se popnemo na vrh (ili smo ga uhvatili na spavanju), ali se i upravo probudio da nam pokaže svoju drugu stranu u obliku nadolazećeg nevremena koje je polako nastupalo kako je dan odmicao. Vodiči su nas doslovno tjerali sa vrha na silazak.

Silazak nam se poprilično otegnuo, a sustigle su nas i magla i kiša. Sada se već dobro vidjelo koliko je strm teren kojim smo se uspenjali i  pred nama se ponovno pojavilo ono kameno sivilo ispod područja snijega. Nenad je naletio na neku mladu Francuskinju koja se zbog par padova pri silasku, doslovno ukočila kod jedne stijene koju je trebala prijeći. Samo je stajala i plakala. Ohrabrio ju kako bi prevladala strah, te ju je na kraju uspio dovesti do njene ekipe koja je bila niže, a koja ju je nemarno ostavila.

Odvojio sam se na trenutak od kolone,  te sam ugledao istog onog  pomoćnog vodiča kako odmara udobno zavaljen među kamenjem, s cigarom u ustima, čekajući da se kolona spusti. Prepoznao me je i ponudio mi još jednu cigaru. Preko bluetooth zvučnika ponovno je pustio jednu pjesmu koju sam slušao cijelo vrijeme hodajući uz njega, i koja mi se već uvukla u uši. Sada je opet pjevušio i divanio. Ovi ljudi su jednostavno neuništivi.

Prošli smo drugi bazni kamp na 4200 mnv, malo se okrijepili i požurili prema prvom baznom kampu na 3300 mnv jer je počela padati jaka kiša. Trebali smo tu i prenoćiti, pa tek sljedeći dan završiti silazak, ali smo ipak odlučili sići do kraja u istom danu.

Dakle, u jednom danu smo se popeli na završni uspon od 1000 metara i sišli 3200 metara na polaznu točku cijelog uspona, gdje nas je čekao kombi. Htjeli smo proslaviti završetak avanture u hotelu, uz koju čašicu, ali umor je uradio svoje, te nismo dugo slavili.

Sutradan smo ponovili obilazak Dogubayazita, točnije lokalni bazar, dvorac Ishak-paše i navodni ostatak Noine arke na periferiji grada u mjestu Durupinar. Na bazaru smo tražili neke zanimljive suvenire, ali smo svi ostali iznenađeni odsustvom istih – nije bilo rukotvorina, slika, niti majica sa slikama Ararata. Kao da ga se srame. Na kraju su nam preostali samo magneti. Te večeri,  uspjeli smo se malo i zabaviti i proslaviti uspjeh, jer nas je već ujutro, 7. kolovoza, čekao povratak kući istom putanjom i prijevozom kao i pri dolasku.

Sumerski mitološki junak Gilgameš je, u potrazi za besmrtnošću došao do Ararata. Veliki Aleksandar Makedonski također. Ovdašnje planine u drugim mitovima predstavljaju planine mraka i noći, i nalaze se na putu prema nebesima, u zemlji besmrtnika. Predstavljaju mjesto dodira različitih kozmičkih ravni – zemaljske, podzemne i nebeske, a samim tim i mjesto prijelaza iz jednog svijeta u drugi.

Za nas, ovaj uspon i jeste izgledao upravo tako, barem po impresiji koju je ostavio na nas –  od ugodnog, zemaljskog prizora, prešli smo preko pustoši, da bismo na kraju svjedočili nebeskim prizorima na samome vrhu.

Reportažu priredio: Miroslav Mišo Kajiš