Vikend za kraj travnja smo planirali izlet na Omišku Dinaru. U stvari, plan je već pripremila ekipa iz HPD Kapela, a mi smo se uklopili. Ovo je prva zajednička tura s našim prijateljskim društvom kako smo dogovorili prošle godine nakon potpisivanja povelje o prijateljstvu, a odredili smo da svake godine napravimo jedan zajednički susret.
Zbog smještajnih kapaciteta dogovoreno je da s obje strane bude po 25 osoba, a kako ponedjeljak pada na Dan rada, pred sobom smo imali produženi vikend.
Polazak iz Novog Travnika bio je u osam, a iz Zagreba sat ranije, da bismo se na Malačkoj po planu našli negdje oko 11 sati. U Biskom kod Trilja ulazimo na autoput i vozimo kratku dionicu do Vučeva gdje silazimo do naplatnih kućica. Već duže vrijeme je naplata cestarine moguća automatizirano, jer s druge strane nema ljudi, nego se može platiti karticom ili gotovinom. Baš smo razgovarali da kasnimo sat vremena i da će nas Zagrepčani čekati, te da smo trebali krenuti ranije, kad pojavi se veliki bijeli autobus pored. Izlaze Jagoda, Jelena, Miljenko i ostali, oduševljeni što vide nas i što ipak nitko ne kasni.
Kratko se zadržavamo i nastavljamo zavojitim putem dalmatinskog zaleđa prema prijevoju Malačka. Dolaskom na dogovorenu lokaciju otvara se pogled na more. Ispod se načičkala naselja Kaštela, lijevo Split, desno Trogir i Čiovo, a preko puta se protegao Brač, pa Šolta, iza Hvar i dalje Vis. Upoznajemo se s novim prijateljima, razmjenjujemo pozdrave i nastavljamo istočno prema vrhu Biranj. Lagana tura grebenom Kozjaka, s desna otvoren pogled na more, a lijevo na zaleđe. Osjećaj širine prostora, mirisi dalmatinskih eteričnih travki i mora, odjednom zavoliš ovo mjesto i kao da si oduvijek bio tu.
Do crkve sv. Ivana Krstitelja se može doći za nekih sat vremena. Mala je to crkvica za današnje mogućnosti, ali ako se uzme da datira još od 13. stoljeća, vrijeme u kojoj je građena i lokaciju, njena vrijednost i veličina je time daleko veća. Crkva danas ima status zaštićenog kulturnog dobra klasificirano kao “sakralna graditeljska baština”.
Zadržali smo se nekih sat vremena i u povratku istom stazom se vratili do prijevoja Malačka, posjetili spomen obilježje stradalim u Domovinskom ratu, te do planinarskog doma kojim upravlja HPD Malačka, Donja Kaštela koji se nalazi odmah ispod parkinga. Nakon laganog odmora spuštamo se zavojitom cestom do u Kaštel Stari i vozimo prema Splitu i dalje do Omiša. Nakon opuštajućeg popodneva, ulazimo u gradski promet i vrevu svakodnevnice, te nastavljamo do našeg odredišta put Nemire, sve skupa nekih sat vremena. Dočekuje nas ljubazni domaćin, smještamo u sobe, slijedi večera, druženje s pogledom na more i otok Brač.
Nedjeljno jutro lagano, bez žurbe. Prvo doručak, pa onda pakiranje opreme. Plan je prijeći dionicu istočno od novog mosta preko Cetine, grebenom put ferate. Parkiramo se pored rijeke gdje je ulaz u feratu, a tu se nalazi i sportsko penjalište u prirodnoj stijeni. Jedan dio ekipe ide pješačkom stazom, a druga grupa od dvadesetak nas ide težim smjerom. Uzimamo opremu, dobar dio prvi put stavlja pojas, kacigu, pomažemo jedni drugima, potičemo, jer kao čuli smo da dionica nije tako strašna i da se može proći čak bez opreme.
Prvi dio ferate nije osiguran, da bi nakon stotinjak metara došli do sajli. Vrijeme pretežito sunčano s pokojim oblakom, taman toliko da fotografije budu živopisnije. S lijeve strane nad Cetinom stoji okačen novi most, a ispod nas grad Omiš okupan jutarnjim suncem. Kako odmičemo prema gore, prizori bivaju sve ljepši za oko, mirisi, zvuci intenzivniji. Na par mjesta prolazimo nešto opasnije dionice gdje proradi adrenalin, jer ponor od par desetaka metara je ispod.
Na jednoj dionici imaju postavljene ljestve u stijeni vertikalno preko kojih se staza odvaja u desno, a pogled na grad i okolinu, intenzivne boje cvijeća i intenzivni mirisi ostavljaju bez daha.
Izlazimo u ravninu Fortice, omiške tvrđave stare petstotinjak godina i koja je služila Omišanima kao vidikovac za zaštitu od gusara i drugih opasnosti.
Nakon dva sata cjelokupna ekipa s ferate bila je na Fortici, a ostali su stigli pola sata ranije. Uzimamo dodatnu polusatnu pauzu i nastavljamo dalje. Jedan dio nas odlučuje skratiti turu i vraća se u Omiš na odmor, a drugi nastavljaju put i spuštamo se na stazu koja vodi uz ruševine kuća zaselka Čečuci prema planinarskom skloništu Imber, do kojeg možete doći za sati i pol, najviše dva.
Pored staze vidite stare ruševne kuće koje su nekad bile izvor života. Nekada se tu teško radilo da bi se preživjelo. S gornje strane visoke zidine omiških stijena natapale su oskudne izvore, najčešće sezonske, a dolje daleko ispod more koje u ta doba je bilo izvor ribe, soli ili opasnost od gusara. Danas se kuće obnavljaju i novi povremeni stanovnici ova sela nakratko oživljavaju. Stoljetni hrastovi koji se mogu vidjeti usput, ako ih dobro poslušate, mogu vam dosta reći o životu tog vremena.
Negdje oko 14 sati dolazimo pred planinarsku kuću PD Imber Omiš koju zovu Luda kuća. Prispjeli smo baš u vrijeme ručka, planinarski fažol bio je na meniju. Možda nisu očekivali baš toliki broj gostiju, ali bilo je dovoljno za sve. Iznenađenje dana bio je izbor Omiške vile, ove godine jubilarni trideseti put i zamislite naša Mirna je izabrana. Uslijedio je prigodan program u kojem su Dalmatinci obilježili svoju poznatu manifestaciju Pozdrav proljeću. Vele da dogodine planiraju okupiti sve dosadašnje vile i pozvati ih u goste.
Dio naše ekipe nakon odmora produžava kamenitom stazom prema vrhu Kula 864 m koji je najviši vrh Omiške Dinare. Pogled puca od dalmatinskih otoka, Makarskog primorja, Splita, pa do bosanskohercegovačkih planina. Po povratku grupe sa vrha spuštamo se do sela Podašpilje i na kraju cestom do obale Cetine i Radmanovih mlinica. Prva grupa ove druge nije mogla dočekati, pa su oni otišli ranije pola sata. Kod Radmanovih mlinica ukrcavamo se u brodice i spuštamo panoramskom vožnjom rijekom Cetinom do Omiša. Zadnjih desetak minuta vožnje do pristaništa počela je padati sitna kiša, da bi dolaskom brodice u grad pojačala, ali smo bili zaklonjeni krovnom ceradom. Autobus brzo dolazi i kupi nas, vozi prema Nemiri na večeru i druženje.
U ponedjeljak smo se već navikli na ove geografske širine i dužine, ali vrijeme svoje nosi. Nakon doručka razdužujemo sobe, pozdravljamo se s domaćinom i nastavljamo prema Omišu lijevom stranom Cetine, uzvodno. Posjećujemo svetište sv. Leopolda u Zakučcu, mirnom mjestu u kojem se nalazi i istoimena hidroelektrana.
Znamenitosti ovog mjesta su rodna kuća velikog hrvatskog pjesnika Jure Kaštelana (Zakučac, 1919. – Zagreb, 1990.) i svetište Blaženog Leopolda Mandića (Herceg Novi, 1866. – Padova 1942.), čija je porodica porijeklom iz Zakučca.
Nastavljamo „Stazom Sv. Leopolda Mandića“ koja od svetišta vodi u stijene iznad desne obale Cetine i s koje se odlično vidi greben kojim smo jučer prošli. Ovu stazu, koji se u jednom dijelu penje prema omiškom selu Gatima, uredili su omiški planinari i čuvari prirode kao poučnu kružnu ekološku stazu u dužini od 2,5 km. Na stazi je postavljeno desetak panoa sa opisom geomorfoloških osobina, biljnog i životinjskog svijeta kanjona Cetine, kao i kulturnih i povijesnih obilježja ovoga kraja. Nakon nekih 1,5 sat hoda, vraćamo se do auta i vozimo u Omiš na kavu s prijateljima ih Kapele. Polusatno ugodno ćaskanje i rastajemo se svatko svojim putom.
Tri dana ugodnog druženja otvorilo nam je prostor kojeg ćemo se rado sjećati i ponovno mu se vratiti. Hvala ekipi HPD Kapela na organizaciji nezaboravnog izleta i pruženom gostoprimstvu. Nama ostaje da uzvratimo im istom mjerom, a nadamo se što skorije.