Priča o Monte Rosi započela je u svibnju ove godine. Naravno, kao i uvijek, glavni „krivac“ za to je Franjo. Bile su razne kombinacije tko i kako, ali su na kraju ostala tri najupornija lika – Franjo, Petar i ja.
Uslijedile su pripreme oko organizacije i sakupljanje opreme koja nam je nedostajala. Napokon je došao i taj dan, dugo iščekivana subota. Krenuli smo 20.08. oko podne iz Novog Travnika, preko Zagreba do Slovenije, gdje smo prenoćili. Ujutro u 6 sati nastavljamo preko Italije i stižemo do odredišta.
Oko podne stigli smo u Alagnu Valesiju, predivno planinarsko mjesto koje je početna točka sustava žičara koje zimi služe skijašima, a ljeti nama planinarima da nam skrate dane u planini. Presvlačenje na parkingu, trpanje stvari u ruksak i ukrcavanje u gondolu. Na 3000 m izlazimo s posljednje žičare i nastavljamo prema planinarskom domu Capanni Gnifetti na 3600 m, gdje spavamo.
Nekoliko sati uspona do doma penjemo sporo s puno pauza. Fascinirani smo prekrasnim krajolikom, kombinacijama snijega, tamno smeđih alpskih stijena i igrom oblaka oko nas. Petar je na tome dijelu bio zadužen za fotografiranje, a radio je to savršeno.
Capanna Gnifetti je polazišna točka za uspon na najviše vrhove Monte Rose i smještena je na vertikalnoj stijeni u kojoj su postavljena gazišta i debeli brodski konop za sigurnije penjanje. Nakon dolaska u dom uslijedio je smještaj, oblačenje toplije odjeće i pokušaj aklimatizacije od nekoliko sati na otprilike 3900 m. Vraćamo se na večeru, a poslije večere odmah spavanje, tj. pokušaj spavanja. Dogovor je bio da se ustane u 4 sata – doručak, spremanje i polazak. Prema zacrtanom cilju Franjo i ja krećemo oko 6 sati, nažalost bez Petra, koji je morao odustati zbog zdravstvenih problema.
Jutro je predivno, sunčano s oblacima koji će ostati ispod nas. Preko noći je napadalo 5-6 cm novoga snijega. Vežemo se u navez i krećemo laganim tempom uzbrdo po ledenjaku i tek na nekoliko mjesta smo naišli na veće procjepe, koji su bili jako opasni. Radimo dosta pauza, većinom samo jako kratke za duboko disanje.
Kako se dižemo iznad razine oblaka, tako raste i naša euforija i sreća. Nema te riječi kojom se može opisati kako je ta planina lijepa. Mogu reći da smo pravi sretnici što smo svjedočili njenoj ljepoti na svakome koraku.
Prvo smo ispenjali vrh Signalkuppe (4554 m), na kojemu se nalazi planinarski dom Capanna Margherita. Osim što je planinarski dom, to je i opservatorij za istraživanje utjecaja visinske bolesti. Izgrađen je daleke 1893. na način da je sav potreban građevni materijal dovučen iz doline, dio puta na mazgama, a završni dio na leđima ljudi te složena na licu mjesta. Otvoren je tada u prisutnosti talijanske kraljice Margherite, po kojoj je i dobio ime.
Dolaskom u Capannu Margheritu uočili smo da se pred domom vijore talijanska i švicarska zastava, jer se dom nalazi praktički na samoj granici. Dom je sagrađen s talijanske strane, na vrhu Punta Gniffeti. Ne samo što je najviši planinarski dom, nego je to i zgrada sagrađena na najvišoj nadmorskoj visini u Europi. Novo vrijeme i razvoj alpinizma i planinarstva je donijelo nove zahtjeve prema planinarskim domovima pa je stari dom rastavljen, a na njegovom je mjestu 1980. niknuo novi veliki moderni planinarski dom sa 70 ležaja. Vrh na kojemu se nalazi nazvan je po svećeniku Giovanniju Gnifettiju, koji se 9. kolovoza 1842. s još četvero planinara prvi popeo na njega.
Kasnije se spuštamo nešto niže na Balmenhorn (4167 m), koji se nalazi na okomitoj vertikalnoj stijeni na kojoj su postavljena osiguranja za sigurno penjanje. Na vrhu se nalazi brončana skulptura „Isusa Krista od vrha“, odnosno „Christo delle Vette“ u nadnaravnoj veličini. Izradio ju je kipar i partizanski vođa iz Drugog svjetskog rata Alfredo Bai. Tijekom Drugog svjetskog rata Bai se zakleo da će postaviti jedan kip na neki 4000 metara visok vrh kao simbol mira, u spomen na sve žrtve rata, bez obzira na njihovu nacionalnost. Ovaj kip, teži od tone, napravljen je od ratnog otpada koji je doniralo talijansko ministarstvo obrane. Skulptura je bila rastavljena na jedanaest dijelova te ju je 35 vojnika-planinara podrijetlom iz svih talijanskih provincija prenijelo na vrh. Upravo zahvaljujući tom brončanom kipu, prilično neupadljiv Balmenhorn dobio je dodatnu važnost koja nije niti topografska niti morfološka niti planinarska, nego općeljudska i povijesna. Statua je podignuta 4. rujna 1955.
Nekoliko metara dalje i malo niže smješteno je sklonište sagrađeno 1985. na mjestu starog skloništa iz Prvog svjetskog rata. Sklonište je nazvano po lokalnom vodiču Feliceu Giordanu koji je poginuo tijekom jedne akcije spašavanja. Sastoji se od lijepe male terase s predivnim vidikom, predvorjem, sanitarnim čvorom i sobom s galerijom.
Sretni i ispunjeni vratili smo se u dom. Uživali smo nekoliko sati u predivnim i nevjerojatnim pogledima s najvišeg planinarskog objekta u Europi. Možemo slobodno reći da smo u tom trenutku šetali nad oblacima. Pogled na Matterhorn je spektakularan i zbog toga ljudi ovdje dolaze. Ovo je stvarno mjesto gdje treba otići bar jednom u životu.
Puno toga što sam na ovaj ili onaj način teoretski učio o visokogorstvu, ovdje sam u ovih nekoliko dana imao priliku utvrditi. Mnoštvo detalja koji su se posložili na mjesto. Monte Rosa je u aspektima visokogorstva relativno „lagan” uspon ako zanemarimo veliku visinu i težinu zbog utjecaja visinske bolesti. Ima tu puno tehnički zahtjevnih vrhova na planini, međutim, oni se mogu preskočiti, odnosno penjati tehnički nezahtijevni vrhovi.
Ledenjačke pukotine su ono što je relativno opasno, ali i one mogu biti kompletno prekrivene snijegom ili, pak, otvorene, odnosno vidljive za zaobilaženje ili preskakanje.
Ovo je bio uspon za pamćenje. Vrijeme je bilo savršeno, izmišljeno, kao da smo ga naručili po vlastitim željama. Najbitnije je u svemu tome da je pao dogovor za sljedeću ekspediciju.
Postajem već dosadan, pa uživajte u kratkom videu koji će vam bar malo dočarati ljepotu naše ekspedicije na Monte Rosu.
Tekst i video: Dragan Matošević
Fotografije: Petar Furundžija i Dragan Matošević