Na Durmitor smo već dugo čekali. Velika je to i vrlo zahtjevna organizacija bila, baš kako i zaslužuje velika planina. Ideju je postavio i organizaciju pokrenuo Mišo, a da se toliki broj ljudi zaputi na takav pohod baš i nismo očekivali. Sve kad nas se sabere, iz jednog autobusa, dva osobna auta i jedan kombi, skupilo nas se ukupno 64 osobe. Krenuli smo u petak iza podne (9.7.2021.) u vreo ljetni dan, put Sarajeva, Foče, Šćepan polja do Žabljaka.
U ponoć stižemo u autokamp Mlinski potok ispod planinskog sela Pitomine koje se smjestilo u podnožju Durmitora. Rasporedili smo se po kućama i vikendicama, a nas je zapalo kod Milke i Pere, skoro na vrh sela. Još smo i negodovali što moramo petnaestak minuta vući stvari uz brdo. Naravno da je bilo traženja spiskova, lutanja, gubljenja ruksaka, ali u mrklom mraku i takvim brojem ljudi, sve je normalno i prihvatljivo.
Zanimljivo je primijetiti da je neobično smirena energija uglavnom bila prisutna sva tri dana (osim s blagim izuzetkom nervoze zbog nestašne navigacije, lutanja pri povratku i iznenađujućeg graničnog prelaza Srbije koji nikako nismo planirali…, nestašna neka navigacija, isključi se baš na raskrižju kad najviše treba).
Ujutro nakon kratkog sna, osvanulo je sunčano jutro, a pogled od kuće u kojoj smo prenoćili bio je kao s razglednice. Visovi Durmitora obasjani suncem dojmili su nas kao da se nalazimo u nekom alpskom odmaralištu. Zaboravili smo sve nedaće od sinoć.
U dogovoreno vrijeme se okupljamo u kampu, sjedamo u autobus i vozimo do prijevoja Sedlo s kojeg počinje uspon. Velika grupa razdraganih veselih lica, sastav vrlo šarolik, od iskusnih alpinista, planinara zrelih godina, avanturista koji su došli da vide tko je jači, oni ili taj neki Durmitor, nesigurnih početnika koji prvi put vežu gojzerice i nadaju se da neće baš oni prvi odustati, svega je bilo. Bilo je tu materijala za snimanje vrlo zanimljivog filma o preživljavanju, od atmosfere u autobusu pa sve do apokaliptičnog spusta niz durmitorske sajle i klance prekrivene snijegom, blatom, vodom i gradom.
Kad vratimo film unazad, prognoza i nije bila baš tako loša, sunčano lijepo, poneki oblačić, reklo bi se romantično skoro.
Ekipa raspoložena, prizori od kojih zastaje dah od ljepote i strahopoštovanja, živopisan krajolik prošaran planinskim cvijećem, nazubljenim stijenjem i plavo-bijelim nebeskim ukrasima. Moćni vrhovi durmitorski sa svih straha zovu: Savin kuk, Prutaš, Šareni pasovi, Bandijerna, Terzin Bogaz, Šljeme, Đevojka…, gdje god pogledaš mame i obećavaju dan iz snova.
Svaki novi prijevoj otkriva novi prizor koji ne očekuješ, gdje god pogledaš vidiš izbrazdano stijenje, ogromno monolitno kamenje, a nakon par sati hoda ukaza se i jezero Zeleni vir smješteno među njima. Zaostali nanosi snijega koji se unatoč ljetu ne daju otopiti nego se kamene vjetrom i dobivaju novi život tu na uvalama mijenjajući krajolik onako kako njima odgovara, a ne uljezima s ruksacima.
Pomalo se počinje kvariti vrijeme, sve više grupica po dvoje, troje posustaje i odustaje. Darijo je nekoliko njih vratio, ispratio i ponovno se vraćao prema vrhu. Takva kolegijalnost i briga za druge bi trebala svima biti primjer i način na koji se ophodimo prema onima koji trebaju pomoć da se sigurno spuste i vrate. Dolazimo na sedlo ispod vrha odakle se odvaja staza odavde ravno prema Crnom jezeru. Provlačimo se između stijenja i naslaga snijega i izlazimo na rame prema Đevojci s kojeg se otvara vrtoglav pogled prema Škrčkom jezeru.
Počinje padati kiša, bilo bi pametno odustati. Ipak smo odlučili nastaviti dalje misleći da ćemo izbjeći nevrijeme i jače oborine… Optimizam kao i uvijek. Mala preostala grupa se raspačala i nastavljamo dalje. Štapove i ruksake ostavili smo ispod vrha do kojeg vodi strmi, uski kuloar, jer nam više ne pomažu, nego se dodatno saplićemo o mokre i oštre stijene koje samo vlastitim rukama možeš prijeći. Počinje padati led, gromovi udaraju sa svih strana, pokušavamo hodati prema zadnjoj sajli i vrhu koji je tako blizu, na dohvat ruke. Mimoilazimo se sa onima koji su sretni popeli vrh, pjevali penjući zadnje metre što od straha, što od uzbuđenja. To znači da je u ovakvim situacijama svaki talent dobrodošao.
Skrili smo se ispod stijene, led nas tuče u lice, munje sijevaju, a Miro kaže ma stat će ovo, neće dugo… Al’ ništa od toga, i sad se moraš vratiti nazad dok ti led i kiša šibaju lice, a ti mokrim i blatnjavim rukama držiš golu željeznu sajlu i brojiš sekunde od munje do groma. I sve ti narodne pjesme padnu napamet, sve poslovice, molitve i svi razlozi koji su te tu doveli, a nijedan trenutno nije dovoljno dobar za mjesto gdje jesi i gdje bi želio biti.
Blatnjavi, natopljeni kišom, gazimo teškim korakom staze koje su se pretvorile u male potoke, noge ne slušaju u gojzericama punim vode. E da, to je taj Durmitor. Kao da kaže, meni ste došli kao turisti laganim korakom…, nema ovdje lagano. Sve je teško kao stijene njegove, lijepo kao tragovi vremena na kamenju i jasno kao bistra voda durmitorskih jezera.
Bogu zahvaliti da smo se svi sretno spustili unatoč padanju, udaranju, klizanju, kiši, ledu, gromovima, odronima i velikom broju ljudi kojima je ovo bilo prvo ovakvo iskustvo u životu. Ekipa je pokazala veliko srce, spremnost, ali i veliku hrabrost s dozom ludosti u organizaciji ovakvog masovnog pohoda. Ali pomijeranje granica kakvo smo doživjeli svakako je bilo posebno iskustvo. Sretni, mokri i zadovoljni vraćamo se svi na broju.
Sutrašnji plan smo promijenili od uspona na Savin kuk u lagani obilazak Crnog jezera, a zatim putovanje kući preko Đurića mosta. Put dalje preko Pljevlja do Čajniča bila je priča za sebe, nova avantura. Dolazak pred srbijansku granicu i zabrana prelaska zbog tekućih epidemioloških pravila, uz pouzdanje u navigaciju, produžio nam je druženje u busu dodatnih 3-4 sata od planiranih šest.
Trodnevna tura s pečatom koja se nikako ne zaboravlja, posebno za njih 27 koji su uspjeli doći do vrha, a ostali više sreće drugi put.