Uspon na bilo koju planinu je posebna avantura koja sa sobom nosi bezbroj nepredvidivih događaja i mogućnosti, a tek veličanstvena Aconcagua je posebna u tome. U redovima koji slijede imate priliku pročitati o borbi sa svojim željama i preprekama koje se stvaraju na svakom koraku ove avanture. Ovo je priča o malim pobjedama nad samim sobom i ljudskim težnjama da svoje teške korake zamijeni krilima planine.

Ovogodišnji uspon na Aconcaguu, najviši vrh Južne Amerike, protekao je u vremenu od 28.01. pa do 17.02. kada su Nenad i Ilija stigli nazad kući.

Donosimo najzanimljiviji dio ove avanture koju smo propratili s velikim interesiranjem, jer samo otići preko Atlantika nije mala stvar.

Ponedjeljak, 05.02. – aklimatizacija do kampa Canada 5050 mnv

Uspješno odrađena aklimatizacija do kampa Canada na 5.050 mnv, uspona 750 m. Vrijeme dobro, sunčano, uz lagani hladniji vjetar sto je razumljivo obzirom na visinu. Samo jedan naš član je imao zdravstvenih poteškoća na usponu.
Sutra je plan popeti se u kamp Nido de Condores (Kondorovo gnijezdo) na 5.500 mnv, prenoćiti i onda se vratiti u bazni kamp Plaza de Mulas na 4.300 mnv.
Time bi proces aklimatizacije bio završen i onda čekamo dobro vrijeme za uspon.
Za sada se vrijeme kvari, ali očekujemo da će nam se prozor otvoriti za uspon.
Pored svega, morate imati i sreće sa vremenom.

Utorak/srijeda, 06/07.02. – aklimatizacija do kampa Nido de Kóndores (Gnijezdo kondora), noćenje u šatorima i povratak u bazni kamp

Da bi uspješno odradili aklimatizaciju koja je ključna za uspješan uspon na najviši vrh Aconcague, moramo se popeti do kampa Nido de Kóndores koji se nalazi na visini od 5.560 mnv, noćiti u šatorima, te se potom vratiti na oporavak u bazni kamp. Sam uspon je trajao 7,5 sati, uz savladavanje visinske razlike od 1.260 m. Pri tome smo prešli malih 4 km, sto pokazuje strminu uspona.

Po dolasku u kamp morali smo postaviti šatore, raspremiti opremu, donijeti vodu sa obližnjeg ledenjačkog jezera, prokuhati je i pripremiti večeru. Na žalost voda je bila bogata sumporom, pa smo osjetili raznorazne tegobe. Za mene je noć protekla bez sna, jer se teško spava kada tek dođete na ovu visinu, najviše zbog nedostatka kisika.

Sutra smo se spustili u bazni kamp po teškom terenu, po siparima i kamenju. Poslije dana odmora koji slijedi, u potpunosti smo završili proces aklimatizacije, te se može pristupiti usponu na vrh koji traje tri dana. Za sada vremenska prognoza nije dobra, jer je na vrhu jak vjetar preko 100 km/h.

Četvrtak, 08.02. – odmor u kampu Plaza de Mulas

Noćas sam dobro spavao, ali oko pola 5 ujutro napravih gadnu pogrešku prilikom vraćanja boce vode u vreću. Nisam dobro zatvorio poklopac i prosuh vodu. Mokra vreća, odjeća, strava prava.
Presvučem se i okrenem vreću za spavanja naopako i lagano nastavim ležati, bez sna naravno.
Tijekom dana tumaramo po kampu i istražujemo, uz obveznu hidraciju, tj. moramo popiti najmanje 5 litara vode.
Peremo i neke stvari koje su se dobrano zaprašile na dosadašnjim usponima.
Obilazimo i kafić u kampu, gdje upoznajemo razne ljude, čak i šerpu Rama iz Kathmandua, koji je penjao Everest sa mojim šerpom Sonamom koji nam je bio vođa na usponu po Himalayi.
U kampu se nalazi i umjetnička galerija The Nautilus, umjetnička galerija na najvišoj visini na svijetu, čak drži i Ginisov rekord. Žena umjetnika koji vodi galeriju Miguel Doura je hrvatica iz Like, pa smo progovorili koju riječ i na hrvatskom jeziku.
Odmor i hidracija su danas najbitniji, a noćas dobar san, jer slijede tri veoma teška dana uspona na najviši vrh Južne Amerike i najviši vrh na svijetu izvan Himalaya.

Petak, 09.02. – uspon na vrh 1. dan, do kampa Nido de Condores

Došao je konačno i taj dan da se počne uspon. Sve do sada je bila priprema, neophodna aklimatizacija. Ali veliki crv sumnje je u nama zbog lošeg vremena i jakog vjetra na putu do vrha. Za tri dana je za sada jedini dan sa manje vjetra, nekih 50-60 km na sat, iako se i po tom vjetru ne penje, ali poslije je i preko 100 km/h pa nemamo što čekati. Nadamo se da će malo smanjiti i omogućiti nam uspon.

Penjemo se već poznatim strmim stazama koje smo već prošli dva puta. Plan je doći do prvog visinskog kampa Nido de Condores na 5.560 mnv, noćiti i onda se sutradan popeti do drugog visinskog kampa Colera na 6.000 mnv. Dobiti ćemo novu vremensku prognozu i prilagoditi se novim uvjetima, uzimajući u obzir najviše sigurnost penjača, a ne penjanje vrha kao prioritet.

Na usponu, ispod kampa Canada, doživljavamo noćnu moru, gdje se nekoliko velikih kamenih stijena otisnulo sa visine i proletjelo pored nas, a veliki kamen je praktično proletio kroz kolonu Rumuna, sa srećom nije nikoga pogodio, a i za malo je promašio nekog usamljenog penjača. Prestravljeni, brzo smo prošli opasni dio do kampa Canada, stalno bacajući pogled u visine iznad nas.

U kampu Canada nas napušta još jedan član zbog iscrpljenosti. On će se sam vratiti u Mendozu. Poslije kratkog odmora nastavljamo put, pratimo stanje sa kamenjem i polako se uspinjemo. Vrijeme se mijenja i uskoro nas zasipa i sitni snijeg, popularni stiropor. Zahladnilo je još više, vjetar pojačao.

Stižemo i do kampa na 5.560 mnv, ulazimo u već postavljene šatore od prekjučer i sada treba skuhati vodu da napravimo hranu. Po vodu na jezerce odlazi Karlo i donosi 5 l u novoj aluminijskoj šerpi koju smo kupili specijalno za ovu namjenu, topljenja snijega i zagrijavanje.

U toj gužvi, prilikom paljenja kuhala, pravim grešku, puštam previše plina i zapalim šator. Strava prava. Jedva vatru ugasismo, ali je otišla skoro sva jedna ulazna strana šatora. Pravim neku improvizaciju sa vrećama za transport da nam ne upada snijeg koji se baš tada najviše pojačao. Kako sada provesti noć sa ovakvim šatorom na 5560 mnv?

Stavljamo i svoje rančeve da napravimo branu vjetru i dodatno učvršćujemo vreće. Nekako smo to uspjeli normalizirati, te pravimo večeru, kuhamo fini-mini juhicu i gotovi obrok. Noć je protekla u nespavanju, jer je vjetar pojačao i stalno kidao improviziranu branu.

A sutra treba dalje u visine.

Subota, 10.02. – uspon na vrh 2. dan, do kampa Colera

Ujutro je došla nova prognoza vremena, koja je još gora po pitanju brzine vjetra. Naši vodiči Rašo i Semir prave novu strategiju pošto je uspon nemoguć za cijelu grupu. Izdvajaju 7 mlađih i po njima spremnijih ljudi koji bi mogli imati dobru brzinu uspona, da pokušaju uspon na jakom vjetru, iako sa malo vjerojatnosti uspjeha. Oni bi išli na slijedeći kamp Corona, sa manje šatora, a ostali bi se vratili u bazni kamp.

Odluke vodiča smo se obvezali poštivati, a ja ipak molim da idem sa njima do kampa Colera, obzirom da ima jedno slobodno mjesto u šatoru. Ja sam svoj zapalio i neupotrebljiv je, tako da moram moliti. Rekoh da sam to zaslužio i do sada pokazao da imam dovoljno snage. Prihvatiše moju sugestiju i dopustiše mi da idem.

Na brzinu prepakirah ruksak, ponesoh potrebnih 25 kg opreme i uputismo se na uspon od 500 m visinskih strmim padinama Aconcague. U sebi sam se potajno nadao da će vjetar malo smanjiti i da ću i ja pokušati uspon na vrh. Normalno, pročitali su me, ali ipak sam najstariji učesnik ekspedicije, pa su pokazali malo poštovanja.

Veoma je teško nositi 25 kg na tim visinama, pa smo svi teško hvatali atome kisika kojih na tim visinama ima oko 45 % od normale. Uz nekoliko pauza, prvo stižemo do kampa Berlin, gdje malo duže odmaramo, te do kampa Colera na 6.000 mnv, gdje po veoma jakom vjetru postavljamo šatore. Za to nam je trebalo sat vremena, a u normalnom uvjetima 10 min.

Pošto je veoma malo snijega na ovim visinama, platili smo nosačima da nam iznesu potrebnu količinu vode, te smo brzo mogli pristupiti kuhanju vode, pripremi čajeva, juhice i hrane. Za to vrijeme vjetar je još pojačao, ali lakše nam je bilo jer smo već u šatorima. Bilo je tijesno zato što sam bio sa dva dvometraša. Baš sam se osjećao sitan sa svojih 182 visine.

Obzirom da se kreće u 3 ujutro, odmah se liježe da bi se bar malo odmorilo. Cijelu noć vjetar je udarao u tanke stjenke šatora prijeteći da sve pocijepa. Na tim visinama teško se spava, san ne može na oči kako zbog visine, tako i zbog stalnih napada zmaja od vjetra.

Nedjelja, 11.02. – uspon na vrh 3. dan, pokušaj uspona na vrh i povratak u bazni kamp Plaza de Mulas

Plan je ustajanje u 3 h, pakiranje i oblačenje te polazak u 4 h. Kako je vjetar veoma jak, ne želim da vodiču Semiru pravim problem i dovodim ga u nezgodnu situaciju i pitam da li mogu na uspon. Po ovakvom vjetru se i ne kreće dalje prema gore, ali dobro razumijem i vodiča i ostale članove ekspedicije koji žele bar probati.

Moja dva cimera se oblače na smjenu, jer je zaista tijesno u manjem šatoru sa svom opremom unutra. Ja plačem u sebi i žalim sto nam planina sa svojim vjetrenim štitom nije dozvolila ni pokušaj za uspon na vrh. Odustaju od uspona još dva člana ekipe, zbog groznih uvjeta i lošeg sna.

Dugo traju pripreme, dečki koji su vani negoduju, jer je teško stajati na vjetru i na -20 °C, te požuruju one koji kasne. Konačno kreću, želim im sreću na usponu i ostajem sam u šatoru na vjetrom šibanoj maloj zaravni na 6.000 metara iznad mora. Udari vjetra se još pojačavaju i bojim se da vjetar ne podigne i šator i mene sa njim i baci preko litice u Čile.

Desio mi se još jedan peh. Naime moja popravka patent zatvarača na vreći za spavanje je otkazala, pa sam proveo pola sata u ponovnoj popravci zatvarača, na velikoj hladnoći. Ali, bar sam uspio. Ležim onako u vreći, razočaran zbog neuspješnog uspona, sjećam se svih priprema, velikog entuzijazma, ali ipak njeno visočanstvo Planina odlučuje i ima zadnju riječ.

Mjeseci priprema, sati provedeni u teretani, dani u planini, sve se činilo dovoljnim da se stigne do vrha. Ali Aconcagua, s visinom koja oduzima dah, pokazala je svoju nepredvidivu stranu. Vremenske prilike, koje su se mijenjale brže nego što smo mogli pratiti, i fizičke prepreke, koje su se činile nepremostivima, postale su preveliki izazov.

Nije lako prihvatiti neuspjeh, posebno kada se toliko truda uloži u ostvarenje cilja. No, dok ležim ovdje, shvaćam da planinarenje nije samo uspon na vrh. To je cijelo putovanje, svaki korak koji nas vodi bliže cilju, ali i svaki trenutak koji nas uči strpljenju, poniznosti i poštovanju prema prirodi, prema planini. Svaki pogled na nepregledne pejzaže, svaki dah svježeg planinskog zraka, svaki osjećaj hladnoće i umora, sve su to dijelovi iskustva koji ostaju s nama zauvijek. Ove uspomene, zajedno s prijateljstvima stvorenim na putu, prava su vrijednost našeg poduhvata.

Ovaj neuspjeh nije kraj. Naprotiv, to je novi početak. Pouke koje smo naučili na ovoj planini primijenit ćemo u budućim avanturama. Bit će još uspona, još izazova i, nadamo se, još puno uspješnih vrhova, kako ih zovem, piklića. Jer, kao što planina ima zadnju riječ, tako i mi imamo snagu da se ponovno uspnemo, s još više znanja, odlučnosti i poštovanja prema izazovima.

Oko 9 sati cijela ekipa se vraća sa uspona, odustali su, popeli su nekih 400 m visinskih. Borba je bila velika, ali nije imalo smisla nastaviti.

Od nas 19 u ekipi nitko se nije popeo na vrh. Od rumunjske ekipe također nitko. Poslije saznajemo da je od preko sto penjača taj dan na vrh uspjelo stati samo četiri heroja. Malo i za Aconcaguu. Inače je postotak uspona oko 30 %. Vraćamo se, svatko sa svojim mislima, preko kampa Nido de Condores u bazni kamp Plaza de Mulas, gdje ćemo prenoćiti, a sutra povratak u civilizaciju.

Ponedjeljak, 12.02. – povratak do Puenta del Inka i izlazak iz NP Aconcagua

Sa razočarenjem zbog nemogućnost uspona na vrh, budimo se u baznom kampu i pripremamo za odlazak iz nacionalnog parka Aconcagua i povratak u Mendozu, gdje ćemo imati nekoliko dana za turizam, kao i za odmor od dosadašnje aktivnosti na usponu.
Poslije doručka, pakiramo stvari u vreće koje će nositi mule do Puente del Inca i kasnije džipovima do Ponitentesa gdje će nas čekati, a samo mali dio stvari i vodu-čajeve stavljamo u svoje ruksake.
Sada imamo oko 26 km do izlaska, što i nije puno, ali traži vremena. Svladavamo dolinu Horcones sa užitkom, kojom teče istoimena rijeka Quebrada de los Horcones, a užitak predstavljaju okolne planine koje se smjenjuju svako malo, a interesantno je što nijedna nije ista. Jedna je crvena, jedna bijela, jedna žuta, a druga šarena. Jedan put išarane vodoravnim linijama, drugi put valovitim. Kratim vrijeme razmišljajući o ovoj igri prirode, kao da sve one nisu od iste majke i oca Anda.

Kratko se zaustavljamo u kampu Confleunce, nadopunjavamo boce vodom i čajem i nastavljamo dalje. Na žalost, kako smo kasnili u polasku, na izlasku su zatvorene prodavaonice tako da nismo mogli kupiti suvenire, a posebno sam planirao kupiti buff marame za prijatelje. Nešto ću se morati snaći. Džipovi nas ne dočekuju na dogovorenoj lokaciji, pa moramo još pješačiti dodatnih dva kilometra.
Kada su stigli, prebacuju nas do Los Penitentes, gdje se prebacujemo u kombi bus koji nas prebacuje do Mendoze, gdje sretno stižemo poslije tri sata vožnje.

Konačno civilizacija, konačno kupanje i spavanje na normalnom krevetu.
Ali nije sve gotovo, sada nam predstoji turistički dio ekspedicije, obilazak Mendoze i uživanje u argentinskim specijalitetima, a znamo da su najjači u mesnim jelima, posebno biftecima.
Moglo bi se reći da slijedi lakši dio ekspedicije, a trebamo se i malo oporaviti obzirom da sam na planini izgubio oko 7 kg. Naplatila je planina svoje.

Utorak-četvrtak, 13.-15.02. – turizam u Mendozi

Kasno smo došli u hotel Mendoza u Mendozi, bilo je nekih problema oko smještaja, rasporeda soba, ali sam, uz nadoplatu, uzeo zasebnu sobu, sa željom da se odmorim bolje. Ima puno te opreme, tko će se sa time sve nositi u sobi za troje. Kupanje i spavanjac. Naspavah se dobro i ujutro odmah krenusmo u turistički obilazak Mendoze. Bio je neki nacionalni praznik, izbor misica i sl., pa smo uživali u šarenilu. Puno radnji je radilo, skoro svi šoping centri rade, tako da smo se dali u potragu za suvenirima i kvalitetnim mesom.

Zahvaljujući savjetima prijatelja Marina, znali smo gdje je meso najbolje pa tu nismo dvojili. A malo smo ispitivali i druge proizvode od mesa. Posebno su dobri burgeri.
Za ta dva dana smo dobro obišli grad i za te svrhe uzeli hop on hop off autobus za obilazak i dolazak do uzvisine iznad grada gdje se nalazi nacionalni spomenik. Pogled odozgo otkriva da je to prostrano područje koje nema visokih zgrada. Valjda im ne trebaju jer imaju dovoljno širine na sve strane.

Vraćamo i opremu, tj. uništeni šator, za što moramo doplatiti dodatni iznos, ali kada se mora, nije teško. Piromani plaćaju svoju kaznu.
Pošto nisam kupio buff marame na izlasku iz NP Aconcagua, sjetim se da angažiramo vlasnika prodavaonice gdje smo iznajmili opremu da nam pokuša nabaviti marame od ljudi iz Puenta del Inca i uspijevamo, danas naručili, sutra popodne dobili. Obradovati ću prijatelje sa tim poklonom. Super.
Uglavnom se odmaramo, šetamo i tamanimo veliku količinu mesa. Treba nadoknaditi izgubljene kilograme.

Petak-subota, 16-17.02. – povratak i doček

Za povratak opet treba opet promijeniti bus, tri aviona, pet aerodrom, taksi i autom iz Beograda do Viteza. Sada je put trajao dva dana, nemamo cijeli dan u Rimu.
Kada smo se vratili u bazni kamp poslije odustajanja od uspona, kažem ženi: “Eto nisam se popeo, samo do 6.000 mnv…”
A ona će meni: “Ja na te visine idem samo avionom tako da je to za mene svemir.
I dok dođeš kući uvježbaj slijedeću rečenicu kao za Oskara:
Zahvaljujem se svojoj dragoj ženici i kćerki za nesebičnu podršku kojom su me pratile na ovom usponu do 6.000 m.
Zahvaljujem se svojim prijateljima i onima kojima nešto značim u ovom životu.
Zahvaljujem se golijatu od planine koja me je prigrlila na putu do ovih visina i tko zna zašto je dobro što me nije primila na svoj vrh.
I na kraju i dragom Bogu, jer me je pratio i čuvao na ovom putu💙”.

I dočekaše me moja ženica, kćerka sa dečkom, prijatelji… koje iznenađenje, prava fešta, prava sreća… hvalaaaaaaa do neba…

Ipak je postignut veliki uspjeh, a najvažnije se vratiti živ i zdrav u krug obitelji i prijatelja.